Kandidati za hrvatski Blooker

Istraživanja dnevničke literature uvijek su vođena dvama – implicitno ili eksplicitno prisutnim – pitanjima: zašto netko piše dnevnik i je li namijenjen drugima za čitanje. Odgovori koje tradicija daje na ta pitanja različiti su od epohe do epohe, ali i od jednog pojedinačnog slučaja do drugog. Dok su dnevnici u ranom novovjekovlju (od 16. do 18. stoljeća) bili vezani za praksu obiteljskih ili gradskih kronika, te time unaprijed uračunavali objavljivanje i “vanjsko oko” čitatelja, uspostavljanje modernoga individuuma od romantizma do danas konstruiralo je prostor intime. U tom se smislu dnevnički tekst pokazuje kao jedna vrsta autoreferencijalne komunikacije, u kojoj je jedini čitatelj ono isto “ja” koje je i autor, jedino takvo “ja” i može biti idealni čitatelj. Dnevnička praksa, međutim, nije samo pitanje nekolicine vrsnih tekstova među piscima ili umjetnicima, ona je raširena i prema generacijskim i prema socijalnim kriterijima, odabiru je pubertetlije, ali i ljudi treće dobi, domaćice i inženjeri šumarstva; statistički podaci u zemljama poput Francuske i Italije, govore da blizu 30 posto cijele populacije u jednom trenutku svoga života iskušava dnevničku formu pisanja.

Zašto ljudi pišu? Neki s namjerom zaustavljanja događaja, u bezuspješnom pokušaju fiksacije sadašnjosti; drugima je dnevnik prostor za refleksiju, ponekad jedini način komunikacije i prostor duhovne potrebe; treći žele “ostaviti trag iza sebe”. O različitostima među dnevničarima najbolje govore metafore koje su, prema istraživanju Philippea Lejeunea (Cher cahier…, 1989.) sami odabrali kao oznake svojega dnevničkog pisanja. Dnevnik tako može biti otok, zrcalo, laboratorij, kloaka, egzekucija, moja droga, litanija, probava, tijelo, masturbacija, bomba, disanje, mumija. Ankete koje ispituju promjene u dnevničkoj praksi nakon ulaska osobnog računala u svakodnevicu, pokazuju da su se u prvoj fazi promijenile neke tehničke okolnosti. Dnevnik pisan na kompjutoru je čitljiv, pravopisno uredniji (uključimo li opciju ispravaka), stvara veći osjećaj sigurnosti u čuvanju “rukopisa” jer je broj kopija načelno beskrajan a mogućnosti “pospremanja” teksta pred znatiželjnim očima drugih daleko veće nego kad je riječ o bilježnicama. Usprkos nekim nepovoljnim okolnostima, kao što je smanjena mobilnost (tekica je ipak spretnija od laptopa), ili gubitak osjećaja “konkretnosti” teksta, čini se da je dragi ekran uspješno zamijenio stoljetnu formulu dragi dnevniče.

Prava revolucija u dnevničkoj praksi nije međutim u tehničkim prednostima računala, nego u iznalasku online komunikacije, virtualnog prostora mreže na kojoj se dnevnički tekstovi otpuštaju u slobodan i beskonačno otvoren prostor čitatelja, a da istovremeno ne mora biti ugrožen dnevnički postulat zajamčene diskrecije kad je u pitanju identitet onoga koji piše.

Odvojena spojenost

Obilježja online odnosa vrlo se često analiziraju kao skup paradoksalnih osobina, koja proizlaze iz temeljnog svojstva osobine online komunikacije koju teoretičari nazivaju odvojena spojenost – detached attachment, komunikacija u kojoj je vremenska blizina kontrapunktirana prostornoj udaljenosti, a komunikacijska bliskost upravo fizičkom distancom sudionika. Kako se obično kaže u analizama spaciotemporalnih odnosa u novim tehnologijama: efekt bliskosti proizveden je na temelju nedostatka fizičkog dodira tipičan je za cyber-space, u kojemu se preoblikuje uobičajeni, prirodni osjećaj za prostornovremenske odnose. Iako je online komunikacija lišena elementa odnosa licem-u-lice, ona uspostavlja nove tipove međuodnonošenja i personaliziranosti. Većina tih novih svojstava posljedica su anonimnosti kao pretpostavke komunikacije u cyber-prostoru, a koja je i psihološki gledano, pretpostavka lakšega samo-otvaranja sudionika. Istovremeno, efekti iskrenosti i neposrednosti mogu biti maska, rezultat konstruiranja, tj. simulacije osobnog identiteta

Sudionici komunikacije na web sajtovima, naročito kad je ona zgusnuta u neposredni oblik online chatiranja, imaju dojam da ih vremenska neposrednost odgovaranja-dopisivanja-razgovora potiče na spontane i “autentične” emotivne reakcije. Istovremeno, upravo u takvoj komunikaciji oni imaju priliku odgoditi (postponirati) odgovor, pa na taj način i prikladnije oblikovati svoju reakciju. Anonimnost omogućuje sudionicima da budu izravniji i eksplicitniji u online nego u offline situacijama, jednako kao što umanjuje uobičajenu razinu pristojnosti ili uglađene komunikacije. Anonimnost komunikacije pojačava stupanj osobne otvorenosti razmjerno smanjivanju ranjivosti: upravo zbog stalno prisutne mogućnosti “povlačenja”, osobno otvaranje ne znači istovremeno i povećanu ranjivost u komunikaciji s drugima. Često se u analizama uspoređuje komunikacija u cyber-spaceu sa susretima u vlaku: fenomen “strangers on a train” upravo je fenomen iznenadne iskrenosti, gdje nepoznatoj osobi možete povjeriti mnogo toga o sebi, baš zato što pretpostavljate da je nikada više nećete sresti. (Sve to, naravno, proizlazi iz činjenice da ljudi imaju potrebu biti slušani, da mogu govoriti, da ih netko čuje, makar s minimalnim razumijevanjem.)

Specifičnost blogova tu se jasno oblikuje: dnevnički zapisi koji se (u više-manje pravilnom ritmu, iako ne mora biti poštovana logika “dan za danom”) pojavljuju na webu otvoreni su dopisivanju i komentarima drugih. Većina komentara strukturirana je po istom načelu: sudionici izravno komentiraju neku od tema postavljenih u zapisu, često uspoređuju sebe i autora, a mogu postavljati nove teme na kojima se može razvijati mreža daljnjih komentara. “Primarni autor”, također, može i ne mora ulaziti u direktnu raspravu sa svojim čitateljima-koautorima, ali je važno sljedeće: za svakoga tko čita pojedini blog cjelinu predstavlja “primarni” tekst zajedno s komentarima. Komentari su ti koji za “vanjskog čitača” zadaju semantički pravac razumijevanja i interpretacije bloga, ovisno o intonaciji komentara mijenja se i dojam primarnog teksta. Prihvaćanje emocije ili ironija, doslovnost ili pomak, odmak i duhovitost, samo su neke od opcija koje stoje na raspolaganju komentatorima. Autorstvo bloga tako postaje svojevrsno “kolektivno autorstvo”, kao posljedica interkomunikabilnosti primarnog autora. Ako je u ikojoj tekstualnoj komunikaciji vidljiva upisanost primatelja i čitatelja u tekst, onda je to u blogovima. U blogovima su suvremeni dnevničari uspjeli ono što njihovim prethodnicima nije stoljećima bilo moguće: komunicirati s drugima kao sa sobom. I tako je ona krilatica dijarističke prakse koja je glasila “komunicirati sa sobom kao s drugim” doživjela svoj preokret.

 A što je s “pravim” autorom?

Ostavit ću po strani u ovom trenutku moguću tipologiju blogova, ovisno o referencijalnim relacijama autora blogova. Znamo da blogove pišu i potpisuju ljudi koji su u javnosti poznati (npr. političari u izbornim kampanjama), nepoznati ljudi pod imenom i prezimenom, pojedinci koji su u kriznim životnim situacijama i traže pomoć internetske zajednice (humanitarni blogovi, blogovi bolesnika, članova udruga hendikepiranih i sl.). Za analizu konstrukcije autorstva, međutim, najzanimljiviju su upravo oni blogovi u kojima se susrećemo s autorom čiji je stvarni identitet na webu skriven, podložan simulaciji, tek indirektno referencijalan.

Prvi identifikacijski signal autora tekstova na forumima, u chatovima, diskusijama, u blogovima, odabrano je ime – nadimak, koji redovito nisu podudarni s imenom ili nadimkom u stvarnosti. Ime je zapravo kôd, izbor imena stvara iznimno veliko konotacijsko polje značenja. Uz ime postavlja se gotovo redovito neka fotografija ili ilustracija. Kao i u slučaju imena, fotografija najčešće nije fotografija te određene osobe, nego neke druge. Boja kojom pišemo, boja podloge stranice, sve je to u igri stvaranja značenja, prepoznavanja i neprepoznavanja. Ako je riječ o fotografiji nepoznate osobe, konotacijsko polje je neodređeno; ako je riječ o fotografiji ili ilustraciji koje imaju potpis (neko uz svoje “ime” stavlja fotografiju neke druge stvarne osobe, žive ili mrtve) konotacijsko polje u prostoru identifikacijskih smjernica se proširuje.

Primjer: staviti fotografiju Jima Morrisona ili Anne Frank, ili nekog lika iz crtanog filma South Park. Kao dodatni signal identifikacije daje se i horoskopski znak, u ikonografskom obliku, čija vjerodostojnost također nije provjerljiva u komunikacijskom kontekstu. Očito je da online komunikacija omogućuje način samoprikazivanja koji se može odrediti na prvi pogled kao iskrenost, ali pruža mogućnost da pojedinci oblikuju sliku samih sebe drukčijih nego što jesu, onakvih kakvi bi željeli biti, kakvima bi se htjeli pokazati u javnosti. (Ta je tzv. virtualna javnost itekako stvarna!) Posebno to vrijedi za one koji u prethodnim socijalnim relacijama imaju poteškoća, teško sklapaju ili održavaju poznanstva, prijateljstva i emotivne veze. Online konstrukcija sebstva omogućuje u svakom trenutku jedan novi početak i prekid svega prethodnog: dovoljno je otvoriti novi blog, pod novim imenom, promijeniti sajt na kome se razgovara/dopisuje, ili šifru-nadimak pod kojim se netko pojavljuje. Pitanje je, naravno, što se u online komunikaciji može simulirati a što ne? Mogu se davati krivi identifikacijski podaci (godine, spol, rasa, etničko porijeklo, socijalni status); teže se, međutim, mogu simulirati – smatra Aaron Ben-Ze’ev (u knjizi Love Online) “konstitutivne osobne crte, kao što su ljubaznost, smisao za humor, duhovitost i osobni interesi koji se pokazuju u online razgovorima”. Ono, zapravo, što čini sam tekst, njegovu osobitu, ili točnije, osobnosnu tekstualnost.

Preporuke za čitanje i prevođenje: Philipe Lejeune, “Cher écran…”. Jornal personnel, ordinateur, Internet (1998.); Aaron Ben-Ze’ev, Love Online. Emotions on the Internet (2004.); Zygmunt Bauman, Liquid Love. On the Frailty of Human Bonds (2003.); M. T. Whitty, “Liar, liar! An examination of how open, supportive and honest people are in chat rooms”, Computers in Human Behavior (2002./18); Gilles Garcia, “Comment peut-on ?tre diariste virtuel”, La Faute ? Rousseau (2000/23.).