Kao da više nikoga nema

Da fotografija bilježi mnogo drugoga što nije objekt reprezentacije svjedoči skupna i međunarodna fotografska izložba Tražeći mjesto za zaborav, proizašla iz organizacije Hrvatskog fotosaveza. Na izložbi, koja je rezultat primarno kustoskog izbora i autorskog promišljanja Sandre Križić Roban, je predstavljeno osam umjetnika mlađe generacije, čiji je prostor predilekcije fotografski medij. Po riječima kustosice, gotovo svaku sliku je moguće promatrati kao fragment naracije, bez obzira radi li se o osobi, pejzažu ili interijeru. No, samo fotografija posjeduje to osobito svojstvo uvlačenja gledatelja iz stvarnog svijeta u nestvarni, zapravo u svijet za koji ne znamo točno kako je nastao, ali osjećamo da je tamo.

Fotografska vizualna jednadžba

Autoricu izložbe zanimali su prvenstveno radovi u kojima se možda može osjetiti nesigurnost, priča koja nije vidljiva ili eksplicitirana, te koja može, ali i ne mora biti ispričana. Krenuvši od postulata da je priroda pravi prostor za iskušavanje narativnog potencijala, fokus izložbe je stavljen na radove koji prikazuju prirodu, ali i urbane prostore, bez ljudske prisutnosti. U teorijskom kontekstu, priroda kao rezultat kulturnog promišljanja, mjesto je koje hrani našu imaginaciju, najčešće konstruiranu u skladu s odnosima koje usvajamo i oblikujemo zaviseći od urbanog prostora, navodi autorica izložbe. Cijelu potragu za mogućom pričom započinjemo s fotografijama Ane Opalić. Vezano za recentni ciklus fotografija radnog naziva Tišina, umjetnica će naglasiti da one ne nastaju u lutanjima ili usputno u prolazu, već u potrazi. Potraga za ničim kao postavka te sam terapeutski moment slike u procesu nastajanja, ali i u suradnji s promatračem, glavni je trag na koji upućuje Anina autorska poetika, ali i ova izložbena koncepcija. Nakon što su lišene te prve želje za lociranje mjesta radnje, u ovom slučaju lokacije zagrebačkog predgrađa, Anine fotografske prostore karakterizira odmak koji se iskazuje kroz sposobnost istodobnog gledanja prema tlu i u daljinu, prostora na koji će za koji trenutak zakoračiti kao smjera i kojim se kreće.

Pitam se je li moguće osloboditi prostor fotografije semiotičke narative, kako bi se pronašlo novo mjesto smislenosti. Postojimo dokle seže naš pogled, i daleko krećemo do Markete Othove, umjetnice koja živi i radi u Pragu, i koja unutar izložbenog prostora postavlja niz crno-bijelih fotografija velikog formata. Prostori su to samoće, koji se protežu od pogleda kroz prozor na niz nebodera do snježnih, rashodanih staza. Autorica nas stavlja nasred urbanog krajolika u kojoj geometrija nadvlada ljude, i prirode koja tek bilježi tragove njihovih nedavnih prolazaka. No, sve to kao da nije važno. Pavel Vančat, u tekstu popratnog kataloga izložb,e sugerira da krajnji cilj Othove nisu same fotografije, niti njihovo konačno izdanje u obliku velikih crno-bijelih ispisa, koji su u suprotnosti s izvornim low-hi snimanjem na 35-mm filmu, zaštitnim znakom njezina stila, nego njihova instalacija koja ih neupadljivo ali uporno proširuje u mikrosvjetove i mikropriče. Njezina usporedna fotografija, koju stvara navedenim autorskim postupkom, nema po Vančatu ništa zajedničkog s logikom aktualne kreativne fotografije. Prostor je to koji se puni višeznačnošću, nasuprot ideji modernizma koja dirigistički nudi samo jedan mogući rezultat fotografske vizualne jednadžbe.

Guy Moreton, fotograf koji živi i radi u Southamptonu, dijeli prostor dvaju navedenih poetika. U njegovim fotografijama, pak, prevladavaju daleki, sjeverni pejzaži markirani zelenom bojom i vodenom okupacijom. No, ono što je zapravo njihov početni motiv je praćenje tuđih lutanja. “Polazište mojih fotografija tvore melankolična lutanja W.G.Sebalda krajolikom East Anglije u njegovu romanu-memoarima-putopisu Saturnovi prsteni”. Iako Moreton ne slijedi Sebalda baš u stopu, reći će kako Sebaldov eliptični stil s mnogo digresija određuje ton njegove ukupne fotografske estetike-nešto što možda izvire iz psihološkog i fizičkog stanja melankolije gdje preplavljeni krajolik ne simbolizira samo prazninu koju osjeća promatrač, nego i način istraživanja izgubljenih kultura koje često tvore Sebaldov pripovjedni tijek. Moretonovi prizori uistinu imaju nešto zajedničko s ruinama, nudeći slojeve i slojeve prošlosti i nostalgičarske raspričanosti.

Tražeći indicije za događaj, motiv za zaborav

No, ne znam je li zbog veličine formata prikazanih fotografija, ili zbog premalo međuprostora među fotografijama, ali u ovom dijelu postava kao da nedostaje malo zraka. I priča toliko ne diše. No, to ipak toliko ne umanjuje zanimljivost i otvorenost samih prikaza. Potom slijedimo dvije fotografske priče koje prate izgrađene okoliše izvan ustaljenih diktata; onu Alexandre Vajd, mariborske umjetnice s prebivalištem u Beču, te Karine Nimmerfall, koja živi i radi u Degegndorfu, Njemačka. Alexandra Vajtl bavi se međuprostorom zone, nemjestom zvanim graničnim prijelazom, bilježeći tamo zatečene konstrukcije. Način izlaganja fotografija kroz numerirane i nepretenciozne digitalne isprinte na A4 papiru, svjedoči o mogućem dokumentarističkom pristupu, ali i otvara egzistencijalističku priču o identitetu, koji se prelaskom prostora razgraničenja, ali i unutar graničnih diskursa, potencira kroz tuđe poglede, ali i briše u našim očima. I kao da više nikoga nema.

Na slični, dokumentaristički način Karina Nimmerfall predstavlja niz fotografija pod nazivom Zamjenske lokacije. Naime, radi se o lokacijama snimanja serije CSI: Miami. Fotografije, unutar svoje formatne ujednačenosti, nude i tekstualni dio: filmski opis, kao i identifikaciju stvarne lokacije. Tako se npr. Kockarnica u Las Vegasu objelodanjuje kao hotel u Los Angelesu. I tako još na puno primjera koji navode na manipulaciju medijski uvjetovanih prikaza. Sandra Križić Roban ističe da sama mjesta reprezentacije funkcioniraju kao objektivna dokumentacija nečega što ne postoji, točnije nečega čije se postojanje dvostruko potvrđuje. U stvarnosti, lišeno detalja koji određuju neko mjesto, i u fikcionalnom prostoru. Tako ta instrumentalizirana mjesta postaju svojevrsni prijelazi, koji su istodobno osporavači prostora, ali i njegove nesumnjive potvrde.

Izložba, dakle, nastavlja smjerom dekonstrukcija mimetičkog pristupa, i dok smo u prostoru ne moguće je ne zamijetiti neobičnu igru svjetlosti na fotografijama Mirjane Vodopije pod nazivom Noć, Jagode, Stara Drava, koja u nama budi tračke ranojutarnjih susreta. Autorica će reći da ju ne zanima toliko motiv koliko mijena, što još više otkriva kroz tehniku građenja samih fotografija: fotografirajući isti motiv u više vremenskih i prostornih segmenata, ili pak osvjetljavajući određene dijelove livadnog prikaza reflektorom. Sve to stvara višeznačne kompozicije začudne, promjenjive simbiotike. A jedino što i jest stalno i stvarno je promjena. Chrystel Lebas, autorica s prebivalištem u Londonu, svojim širokutnim objektivnom i dugim procesima ekspozicije, bilježi onaj polusumrak, kada šuma utone u prostor fantazije i priče. Šume koje prikazuje, kao ona Schwarzwald u Njemačkoj ili Bluebell u Engleskoj, odabrane su zbog dubinskih značenja koja upravljaju načinom na koji ih doživljavamo. Autoricu ponajprije zanima promatrati na koji način krajolici sadrže psihološko značenje u odnosu prema povijesnim događajima, pričama, bajkama i sjećanjima iz djetinjstva, te kako te iste pripovjedne elemente uklopiti u sliku već ispražnjenu od ljudske nazočnosti. No mi bismo rado u njih nanovo uronili...

Reperi i motivacije

Zadnja u nizu promatrača i tražitelja zaborava umjetnica je s prebivalištem u Puli i Londonu, Silvija Potočki, alias SofijaSilvija. Možda me, kao promatrača, njezin niz fotografija i ponajviše intrigira. U radu pod nazivom Obična tuđina, ona jedan te isti motiv raščlanjuje/razlistava i gradi kroz različite perspektive i objektive. Podsjeća me to na proces digitalne fotografije, koja u kratkom vremenskom periodu omogućuje niz skica i studija motiva, nudeći mimetičko približavanje, ali i udaljavanje od ideje prikaza. I čini se da su zaigrane zlatne ribice s fotografija sve bliže i bliže. Priča polako gubi svoje repere i motivacije, postavši doživljaj... Silvija Potočki smatra da se naša iskustva ne mogu objasniti ili potpuno razumjeti pukim otkrivanjem činjenica, te traga za poetskom istinom, kako bi komunicirala dalje od opisa. Evidentno je da Tražeći mjesto za zaborav svaki od autora traga za svojom poetskom istinom i odmakom od mimetičnosti prikaza, što implicira prvo značenje fotografskog medija. A mi/ja kao gledatelj osjećamo se kao glavni protagonist Antonionijevog filma Blow Up, tražeći indicije za događaj, motiv za zaborav. Izložba u Umjetničkom paviljonu time vrlo uspješno otvara mogućnosti višestrukih percepcija realnosti, aktivirajući medijatorsko iskustvo fotografije i njezin tekstualni, ali i doživljajni potencijal. Učinak mjesta za zaborav jednog izložbenog prostora je blagodatan.