Metafora
čudno je to kako zakon dijalektike djeluje čak i u poeziji!
recimo: suviše blistavih metafora u pjesmi
naglo joj obori sjaj
do obične
bižuterije.
no kako ti ne vjeruješ u teoriju bez praktične provjere,
pročitaš pjesmu još jedanput i uzdahneš:
ovo zaista,
zaista limeno zvuči!
tada formuliraš opći zakon dijalektike o prijelazu kvantiteta u bescjenje,
ilustriraš ga s nekoliko recentnih pjesničkih imena,
objaviš rad u antioch review
i iduće godine
pobereš
nobela
“za otkrivanje pleh muzike u nasadima kaćuna.“
e pa sad, rado ću ti pomoći u branju,
ako uzgajaš masline.
Inače
Inače vadim zlatne zube i skidam dragocjenosti s mrtvaca.
Strvinarim, drugim riječima. Od toga dobro živim.
Naravno,
Pritom
Pazim.
Slušajte, moram: dosta je rizično.
Ovoga časa gledam s brijega kako se valja veliki cunami poput ovrhe
Preko moje lijepe zemlje.
Sav je kao gusti gulaš
Pun dobrih auta, dječjih kolica, kosilica za travu, zlatnine,
Flaširanog vina, minimalnih penzija, čak i čitavih kuća.
Nešto razmišljam: dalo bi se dosta toga napabirčiti,
Prsti me svrbe,
Ali što vrijedi
Kad je taj gusti mulj impregniran poluživim ljudima
Koji se batrgaju, a ja nemam srca operirati
Dok me gleda čovjek koji vrišti i to
Punih sto dvadeset decibela,
A mulj mu prigušuje
Krik na svega
Dva
Pa i to nitko ne čuje osim mene, čak ni moja zemlja,
Lijepa k’o vodarica s krčagom na glavi.
Zato ja sačekam da se nesretnicima pluća napune muljem
Pa tek onda krenem na posao. Lakše je, vjerujte mi.
Lakše je obavljati posao kad shvatite
Da netko ima peh po defaultu,
A netko mora i preživjeti. Da svjedoči. I što ja tu mogu?
Mulj ne govori.
Ne znam.
Tako ja to radim. Jednako u vrijeme katastrofe i u miru.
Fejs
zašto više nisam na fejsu?
dobro, reći ću vam pravi razlog pod jednim uvjetom:
da ovo ispod
dočitate do kraja.
dakle, objavim ja onomad na zidu
ovu pjesmu:
GLINENI GOLUB
O, koliko sam puta, (sa mojim tajnim pinom),
Uzlijetao u nebo, ljepotu da bih krao!
Ali bi neki lovac, s jačim adrenalinom,
Viknuo pul i ja bih… odmah pogođen pao!
Pogođen i rasprsnut u tisuću komada,
(No odlučan, usprkos, da poletim ka snima),
Sastavljah krhotine, al’ što mi vrijedi kada:
On opali, ja prsnem… po starim šavovima.
Kad sludila me posve ta idiotska shema,
Što mi je učiniti - postalo mi je jasno:
On drekne: pul i čeka… kad vidi da me nema,
Da ne uzlijećem više… on zapuca na prazno.
Sad prijatelji mi smo. I družimo se često.
Ljepotu tražim dolje. U mraku. U garaži.
Uzlijetati u nebo ja potpuno sam prest’o.
(On ne zna pa još uvijek… na nebu mene traži.)
Kad ispuca na prazno sedamdeset i sedam,
Eksplodira od bijesa iz lovačke mu lože!
Ja rasprsnuto lijepih, a sada njega gledam:
On krhotine svoje ni skupiti ne može.
I držao se dugo te svoje sheme krute,
Isfrustriran, na kraju… i on se pokoleb’o!
Sad uloge su naše potpuno obrnute:
Ja nišanim sa puškom - on uzlijeće u nebo.
Sad on u nebu traži ljepotu izgubljenu,
(Koju sam, prije njega… i ja jedanput krao).
Ja čekam da uzleti, da bih u istom trenu,
Viknuo: pul i on bi… odmah pogođen pao.
Kad dosjeti se jadu i dođe k meni amo,
Pušku mu neću dati. Ali, uz malo sreće,
On nabavit će novu, no pitanje je samo:
Hoće li biti ikog… u nebo da uzlijeće?
ne prođe ni sat vremena,
otkako sam je okačio na zid,
a stiže mi zahtjev za fb prijateljstvom. rekoh,
bravo svene, nekog si pjesmom pogodio u srce!
otvorim liku profil da malo škicnem čim se bavi,
kad,
imam što i vidjeti:
čovjek prodaje sve vrste lovačkog oružja,
s bogatom gamom pušaka za gađanje glinenih golubova.
otada visoko cijenim vlastitu poeziju
i učinak njene impresije na čitatelje
pa kažem sebi:
svene,
ti zapravo nemaš pojma
koliko si velik pjesnik. dakle,
što ti uopće tražiš
na tom fejsu?
istog časa se obrišem,
pošaljem tipu svoj e-mail
i ubacim se u trgovinu oružjem po abesinijama.
kao rimbaud.
Zaborav
noćas u krevetu vrtim
u glavi neke slike kad
mi iznenada padne na
pamet jebeno dobar st
ih za novu pjesmu plu
s još jedan pa još jeda
n to su tri a već sam u
polusnu već plutam m
orem i ne da mi se u u
ustati i za za zapisati j
er se onda razbudim p
a kad ću zaspati a već
je ponoć i kvarat reko
h neću u u u ustatttttt
nego ću te stihove stv
arno su bili dobri spu
stit u more neka se pr
aćakaaaju do jutra a j
a ću ih ujutro jednost
avno pokupiti mrežo
m m m m m m mogu
ja to ali oni te noći ko
za vraga zaroniše u d
ubi bi bi bi binu (mal
o mucam izvinite) za
pljuskom perzeida m
islililili da perzeide d
ol ol ol olaze saa dna
a nije nego je ttto bio
efekt zrcala jebiga al
šta znaju stihovi šta j
e e e e e e efekt zrcal
a e a u u u u u ujutro
zovem ja njih al ne v
rijedi nije pomoglo a
znam da su me čuli l
opovi stoga ne vjeruj
slobodnim stihovima
poput ovih mojih a a
ko ti se koji svidi ti m
u probuši repnu peraj
u trskom zatim provu
ci ko ko konop i prive
ži ži ži ga mornarskim
čvorom takozvanim la
đarcem i te te te tek ta
da pusti đavola u plav
o more pa u u u u toni
u san slobodno stihovi
će se tada smiriti kao i
vali što se smire a ti će
š i i imati na sto sto sto
lu svježi obrok sve sve
sve sve sve svenove po
ez z z z z zije u tartartar
umaku s ka ka kaduljom
i vinom koje može biti i crno. uh.
Kamena plitica
Isus prilazi Petru. (Učitelj dao sve bi
Da pojasni mu gnomu, pomalo nesuvislu):
Kad rekoh: crkvu svoju - sagradit ću na tebi,
Ne uzimaj to, Petre, u doslovnome smislu.
A onda mirnom kretnjom skide haljine duge,
Koje imaše tada na svetom tijelu svome.
I opasa se platnom... i kleknu poput sluge
I opra svima noge u sudu kamenome.
I reče: ničeg nema pred vama što zatajih,
A vi se zamislite nad ovim mojim činom!
Kad opra posljednjemu, On usta... pogleda ih,
A zatim tiho doda, sa skrivenom gorčinom:
U sudu prostom danas... ja vaša perem gnjata,
A Petar će vam sutra u kaležu od zlata.
Poslije tebe samo noć
tek sada
kad si me napustila zauvijek
vidim razmjere katastrofe koju si ostavila za sobom:
sve oko mene si ti.
pitam se kako nisam primijetio
da svakoj stvari na ovom svijetu
vještim skulptorskim pokretima
utiskuješ geografiju svoga lica
reljef svoga poprsja
tektoniku usana
toplinu vrata
riječ
šapat
dah. kako da nisam sve to vrijeme.
no sad je kasno: sva si već izlivena u bronci
a ni cvijet ni san ni stopa ni jesen ni nož
sva si već skrutnuta u granit
i sve stvari koje si jednom takla
imenom tvojim se zovu
po linneu
i to se na da izdržati.
a mogao sam noću dok si spavala mogao sam
dok ti se poprsje ravnomjerno dizalo i spuštalo
dok su sve stvari svijeta poprimale oblik tvoga lica
ali još uvijek imale mekoću svježe gline s tragovima tvojih prstiju od sinoć
mogao sam ih jednostavno izgaziti nogama nitko ne bi vidio
a ti bi ujutro rekla: jesi li noćas opet mjesečario dušo?
ne nisam
ja bih odgovorio
bili su to psi lutalice
ili vještice ili odbjegli konji
ili čopori dlakavih noćnih ljudi koji te mrze
i koje ću ja jednog dana ubiti.
ti bi se nasmijala i opet nastavila modelirati sve oko sebe
prema svome obličju
obličju mojega pakla.
samo noć
crna noć
bila je pošteđena tvoga poremećaja. moga poremećaja.
u tu noć
sada se sklanjam.