U novom se nastavku marvelovske megafranšize Kapetan Amerika bori protiv opake višeglave Hidre, a i s njim i s njom u koštac se uhvatio Zarezov troglavi kritičarski Kerber
Kapetane, brod ti tone
Kapetan Amerika: Zimski vojnik je zabavan film koji vrijedi pogledati – zabavno je kad netko danas uopće pomisli da bi superjunak koji se zove Kapetan Amerika sa slovom “A” na čelu mogao tražiti da ga se iole ozbiljno shvati. Razina, pak, na koju je spustio, odnosno podigao sliku američkog političkog života, pozadinske ali važne teme vodilje, zaslužuje aplauz. Nikako zbog neke suptilnosti i neprimjetnosti, upravo suprotno: u posljednjim minutama filma nije moglo biti jasnije koliko se američka demokracija pokušava nahvaliti, do razmjera koji su upravo smiješni.
O čemu se radi u filmu? Nakon dugog uvoda, saznajemo da iza tajanstvene sile razdora u SHIELD-u, Sigurnosnoj agenciji za paranormalno, stoji organizacija protiv koje se Kapetan Amerika zdušno borio svih proteklih godina. HYDRA, skup neonacističkih znanstvenika koji su proizvodili kaos u zemljama drugog i trećeg svijeta, predstavlja problem nužno rješiv jedino u okvirima američkog intervencionizma. Nakon što naslovni junak, inače savjestan momak, dozna da HYDRA djeluje u sklopu njegove organizacije, nije niti najmanje iznerviran činjenicom da je pedeset godina radio za naciste. Sad je zadovoljan jer barem ima jasnu predodžbu tko je neprijatelj.
Onda se, dakako, sve riješi u nizu akcijskih scena. Siroti nacisti sa svojim teško naoružanim svemirskim brodovima kojima su htjeli sijati strah po svijetu i ucjenjivati najmoćnije svjetske vlade sada su out. Što ostaje? Bajni američki politički i pravosudni sustav. Prvo je scenarij uprizorio lažnu kritiku srca američke hegemonije time što je Kapetan Amerika protuslovio dobrom svrgnutom upravitelju (Samuel L. Jackson), napraviviši snažan case za uništenje čitave te sigurnosne organizacije pod imenom SHIELD, jerbo su je nacisti već dobrano premrežili. Zatim je Kapetan s pomagačima uspješno prionuo na najavljeno uništenje. U tom procesu, Nataša Romanov (Scarlett Johansson) je stavila sve kompromitirajuće podatke na Internet.
Američki Senat se pokazao vrlo responzivnim – odmah je priveo sve uključene na sud i uprizorio zaplet prisutan u velikom broju filmskih scenarija i stripova u kojima se postavilo pitanje “tko čuva čuvare?” (uključujući i po tom pitanju mnogo uspješniji Watchmen). Sporedan ali važan lik, samozatajna agentica koja je čuvala Kapetana, napustila je kompromitirani SHIELD i završila u idealima odanoj i nekompromitiranoj CIA-i – zaključno, nacistima premreženi SHIELD bio je tek maligno tkivo na inače zdravom tijelu američkog političkog sustava, koji po završetku ove epizode može odahnuti.
Kada se zloupotrebe sigurnosno-obavještajnog sustava u SAD-u ovako prikažu na filmu, namjera je očita i, nažalost, vjerojatno efikasna. Čitava priča s Wikileaks i Snowdenom ovdje pada u vodu. Američka demokracija rješava svoje probleme. Senat je demokratska institucija par excellence. Ostalo su samo aberacije inače besprijekornog sustava. Sve bi to bilo bezazleno i po značaju ravno ostvarenjima Eda Wooda da nema milijunske publike koja ostaje implicitno uvjerena da je Amerika na pravom putu, usprkos nacistima infiltriranima u vrh američke politike ili bilo kakvim drugim evildoersima.
(Marko Lucić)
Kako od blesavog lika napraviti izvrstan film
Kako napraviti intrigantan film na predlošku strip junaka koji koristi viteški štit u doba visokokalibarskog oružja, čiji je kostim obojen u američke patriotske boje i koji nosi veliko A na svom šljemu dok pritom svojim neprijateljima koji ga pozivaju na predaju zna odgovoriti “Ovo A na mom čelu ne stoji za Francuska!”? Redateljska braća Anthony i Joe Russo znaju odgovor. Ovog travnja u domaća kina nam je stigao Captain America: The Winter Soldier, još jedan u nizu superherojskih filmova iz združene Marvel-Disney produkcije koji zajedno tvore enormnu filmsku priču koja se već godinama gradi kroz pojedinačne filmove o članovima superherojske grupe Avengers i čiji se konačni rasplet ne očekuje prije 2018. godine i najavljenog trećeg nastavka Avengers nad-trilogije (za očekivati je da će prije tog filma Kapetan Amerika i još neki junaci dobit i svoj zasebni treći dio).
U devet dosadašnjih filmova te megafranšize, Kapetan Amerika je u svom prvom izdanju polučio najslabiji uspjeh, kako po zaradi tako i po kritikama. Ovaj novi dio radikalno i u pozitivnom smjeru preokreće kritički aspekt Kapetanove subfranšize, a, vrlo moguće, uskoro i financijski.
Kapetan Amerika spada u one likove koji mi nisu dragi i od kojih ne očekujem ništa u filmskim ekranizacijama. Ipak, kroz ovaj film došao sam do stanja u kojem izrazito žustro navijam za lik Kapetana Amerike u borbi protiv ljigavih i podmuklih zlikovaca koji u pojedinim momentima neodoljivo podsjećaju na funkcionere američkog korporativno-političkog establišmenta. Naravno da taj aspekt nije do kraja ostvaren, no Kapetan Amerika spada u filmove koji ne teže tome da zadovolje političke afinitete rijetkih gledatelja koji su u stanju tražiti takav kontekst, nego je dio projekta čiji je cilj zadovoljiti tvrdokorne fanove Marvel stripova, ali i čiji je veći i puno važniji cilj privući širu publiku, neupoznatu s Marvel mitologijom.
Svaki dosadašnji Avengers film ispunio je te dvije zadaće, a Captain America:The Winter Soldier nije iznimka. Štoviše, uspijeva nadmašiti srodne filmove iz franšize kroz odmak od klasičnog superherojskog filma u superherojski film s elementima špijunskog trilera, a da pritom ne gubi atraktivnost i humor karakteristične za originalni žanr. Na ovo sve treba spomenuti maestralno dobro odrađene uloge – sporednog pozitivca i glavnog negativca. U prvoj ulozi Samuel L. Jackson je osoba koja ne može podbaciti u ulozi sarkastičnog i pomalo paranoičnog Nicka Furyja, Kapetanovog poslodavca. U drugoj je ulozi izvrsni Robert Redford, koji pokazuje da mu godine nisu načele talent, glumeći zlikovca koji zrači elegantnom špijunskom ljigavošću i okrutnošću kojom bi posramio i najkultnije teroriste i špijune koji se suprostavljaju Jamesu Bondu već 50 godina.
Za kraj, ljubitelji blockbustera bi definitivno morali pogledati ovaj film i početi se upoznavati, ako već nisu, s ostatkom Avengers filmskog mitosa, jer je po kvaliteti superioran svojim prethodnicima. A to nije mala stvar, s obzirom na to da su svi uspješni i, u mnogim aspektima, kvalitetni filmovi. Ljudi koji će zalutati na ovaj film će definitivno biti na kušnji da upoznaju ostatak franšize, jer radnja postavlja pitanja u priči koja moraju biti odgovorena retroaktivno. Gledatelji s istančanijim preferencijama će ionako pronaći neki svoj kontekst koji nije možda svima uočljiv i preko toga će moći graditi svoj doživljaj i analizu ponuđenog sadržaja. Ukratko, svakako pogledati!
(Ivan Kulić)
Ubiti ili ljubiti?
Zaboravimo sve priče i pričice o navodnom “špijunskom trileru”. Zaboravimo i tlapnje o teorijama zavjere i čudesima američke demokracije. Prava tema filma Kapetan Amerika: Zimski ratnik naznačena je već u naslovu, iako bi veznik i bio jednoznačnijim od višeznačnog dvotočja. Pretpovijest znamo iz prethodnoga filma – Steveu Rogersu (Kapetanu Americi) već je i prije njegove čudesne preobrazbe u superjunaka izvjesni Bucky Rogers bio (a kasnije ostao) “najbolji prijatelj”. Znamo i kako je to “prijateljstvo” završilo – Bucky pogine, a Steve biva hiberniran.
Više od pola stoljeća kasnije, Steve se budi u sequelu, u kojem, da citiramo Scarlett Johansson, “mora preispitati što želi i što je njegov pravi identitet”. Gledateljima, je naravno, njegov pravi identitet jasan prije nego njemu sâmom – ako ne prije, onda u trenutku kad Nataša Romanov (glumi je maločas spomenuta Scarlett Johansson) iznudi poljubac na koji on ostane mrtav-hladan, nudeći joj prijateljstvo, ali ništa više od toga. Neuvjerljivo pritom odbacuje insinuacije da mu je to bio prvi poljubac nakon 1945. (“Imam 95 godina, nisam mrtav.”), ali ne eksplicira koga je on to u međuvremenu ljubio.
Koliko je sati u životu našega (super)junaka jasno je i drugim likovima – njegova prva susjeda Sharon Carter odbija njegov poziv na kavu, ispravno sluteći da je kava sve što će od njega dobiti; prijateljica iz starih dana Peggy Carter na samrti mu kaže: “Drago mi je što sam proživjela svoj život i žao mi je što ti nisi proživio svoj.”
Sâm Steve, pak, mora pronaći svoj identitet u svijetu koji, usprkos svemu, nije bitno drukčiji od onoga u kojem je odrastao – 1945. seksualnost je bila tabu en générale, a homoseksualnost en particulier. Tako je i danas, pogotovo ako morate živjeti zakopčani do grla u filmu (i) u Disneyevoj produkciji. Ipak, što ne odradi svijest, odradi podsvijest – Steve se dosljedno pridržava politike Don’t ask, don’t tell (koju je američka vojska ukinula, ali Holywood nije), ali ipak, kao i svaki moderan homoseksualac u ormaru, drži do toga da mu frizura bude stylish, a casual odjeća dovoljno uska da pokaže mišićje istesano u teretani, a ne na bojnom polju.
Očito još uvijek duboka internalizacija biva dovedena u pitanje u trenutku u kojem Steve shvaća da njegov “najbolji prijatelj” iz mladosti nije mrtav, nego živ. No, dok je Steve bio “samo” hiberniran, Bucky je prošao KGB-ovsko ispiranje mozga kao pripremu da postane Zimskim vojnikom, koji je – avaj! – programiran da se bori upravo protiv Kapetana Amerike. Buckyjevi su identitetski problemi još veći od Steveovih – on ne zna tko je uopće, pa promišljanja seksualnog i rodnog identiteta još nisu stigla na dnevni red – što, među ostalim, potvrđuje i njegova upravo grozomorna frizura.
Trenutak istine događa se pri konačnom srazu naslovnih junaka. Steve odlaže oružje, uz poruku: “Ti si mi prijatelj!”, na što Bucky odgovara: “Ti si moja misija!” Steveov odgovor “Onda je dovrši” znakovito je višeznačan, u njegovom i Disneyevom univerzumu gotovo ravan izlasku iz ormara.
Post festum, Bucky izbavlja Stevea od utapanja, iznoseći ga na obalu i ostavljajući ga onesvještenog i nesvjesnog identiteta svog izbavitelja. Doduše, ako je u nekom trenutku ovoga filma trebao pasti strastveni poljubac, bio je to taj. Ali nešto ipak treba ostaviti za sequel. Koji bi mogao u cijelosti biti koncipiran kao coming out drama. A ona uistinu iziskuje prave superjunake – jer, lakše se boriti protiv globalnih zavjera nego protiv američkog neokonzervativizma.
(Trpimir Matasović)