Dvije popularne američke serije nude međusobno vrlo različite pristupe problemu zla
Britanski mediji prenose da je detektiv amater Russell Edwards pomoću DNK analize otkrio pravi identitet Jacka Trbosjeka. Navodno je riječ o poljskom imigrantu Aaronu Kosminskom, frizeru iz Whitechapela. Edwards ne skriva gađenje koje osjeća prema Kosminskom i naglašava, referirajući se na dio dosadašnjih popularnih teorija o identitetu Jacka Trbosjeka, da Kosminski nije bio ni član kraljevske obitelji, ni eminentni kirurg, ni političar. “Serijski ubojice to rijetko jesu”. Kosminski je bio, naglašava Edwards, “jadno stvorenje” i “običan luđak”. Moram priznati da me ovakav razvoj misli u gospodina Edwardsa pomalo začuđuje. Istina je da, statistički gledano, većina serijskih ubojica dolazi iz niže srednje klase i za život zarađuje radeći servilne poslove, ali da je visoko društvo imuno na nizinu bića i na luđaštvo – to prvi put čujem. Stoga mi nije sasvim jasan taj kontrast na koji gospodin Edwards ležerno upućuje; možda ga je kao god-save-the-queen tipa oduvijek nimalo potajno zgražavala pomisao na poveznicu između zle nakaze i kraljevske obitelji.
Ljudski, suviše ljudski
Hannibal Lecter, umotvorina pisca Thomasa Harrisa, serijski je ubojica iz visokog društva, a u NBC-ovoj TV seriji Hannibal (ekranizaciji romana Crveni zmaj) uspješan je na svim planovima: od karijere, preko erotskog života, sve do kulinarstva. Svi znamo što Hannibala razlikuje od prosječnog karijerističkog psihopata: on jede ljude malo predoslovno.
Tvorci serije su svog Hannibala iznova osmislili kao luciferijansko biće, palog anđela koji je sišao na Zemlju zbijati crnohumorne šale s ljudskim rodom. Prema ljudima kao hodajućim psihama gaji neprirodnu fascinaciju, ali ih istovremeno gleda samo kao robu, što ga čini posebnom sortom fetišista/objektivizatora – konzumentom. Ovdje bih postavio konzervativno i očigledno pitanje. Ne predstavlja li Hannibal nešto što prosječni gledatelj želi biti: uspješnog, bogatog i respektabilnog konzumenta koji “ljubav” konzumira bez emocija i na poslovično učinkovit način – kroz želudac?
Tumačenje uzroka Hannibalovog neobuzdanog konzumerizma utkano je, namjerno ili nenamjerno, u samu špicu serije, na kojoj se iz praznine javlja krv koja potom oblikuje površinu Hannibalovog lica. Dok su mnogi fanovi serije prihvatili sliku Hannibala kakvu je naumio projicirati autor serije Bryan Fuller, odnosno sliku superiornog subjekta, iz špice se može isčitati ono što Hannibalov lik čini užasavajućim (osim popularne nepovjerljivosti prema službenoj medicini, naročito psihijatriji). Hannibala inkarnacijom zla ne čini metafizički, nadljudski bitak, već odsustvo istinskog bitka. Kod Hannibala imati opstoji nauštrb biti, što ga čini prazninom koja se bezuspješno nastoji ispuniti stvarima-osobama. Svi se psihopati-narcisi, iako su prazne ljuske, potajno ili otvoreno smatraju velikim dušama, ako ne i božanstvom samim – što je upravo ljudski, suviše ljudski. Hannibal je samo ono što jede. Kako bi se, s druge strane, održale spomenute iluzije o nadmoći i bivanju centrom svemira, Hannibalu je potrebna ljudska publika, unatoč tome što se ona sastoji od objekata, ili nepotpunih, privremenih polusubjekata. Psihopati s narcisoidnim poremećajem ličnosti često odlaze u ekstreme u nečemu što prosječan čovjek čini samo u određenoj mjeri: oni u svom umu pozajmljuju Drugome uvjetno postojanje, tj. Drugi ima pravo na postojanje samo u okvirima u kojima predstavlja objekt užitka, dok kao objekt nezadovoljstva ili paranoje postaje evetualno kandidatom za uništenje i nebitak. Hannibal je, naime, attention whore koji druge ljude ne može vidjeti kao nezavisno postojeće osobe. Nesposoban je za empatiju i samim time u drugome ne može vidjeti potpun, samostalan subjekt. Kako bi premostio jaz između sebe i drugih, koji u svakom čovjeku stvara jednu posebnu vrstu nervoze (a posebno u ubilačkim manijacima), odlučuje ih proždiranjem učiniti dijelom sebe, sljedeći stari dobri recept: ako te uznemirava neizvjesnost realnosti druge osobe, pojedi je i ukloni svaku sumnju.
Ideja mogućnosti Drugog kao istinski postojećeg u Hannibalu stvara višak užitka, odnosno patnju, jouissance u lakanovskom smislu, koji je moguće regulirati samo uništenjem objekta ekscesivnog uzbuđenja, reintegracijom objekta natrag u sebe (gdje mu je naizgled i izvorište). Ovo je ujedno i oblik autokastracije, pražnjenje od jouissance. U Hannibalovom kapitalističkom mindsetu, u kojem su ljudi roba, postoji precizno uspostavljena vrijednosna hijerarhija putem koje se ta roba označava. Na dnu su opsceno dosadni, nepristojni proleteri (Hannibala kao istinskog amerikaniziranog konzumenta najviše pogađa nešto nedopustivo u uslužnim djelatnostima: nepristojnost), a na vrhu se tu i tamo nađe poneki Will Graham, osoba kojoj je otuđeni Hannibal gotovo spreman pokloniti privilegiju “prijateljstva”, ali samo zato što ga zanima način na koji radi njegov um.
Ljudožderov kućni ljubimac
Willov um je interesantna igračka zahvaljujući kojoj ga Hannibal odluči prihvatiti kao svog kućnog ljubimca, ali na Willovu nesreću, naravno. Willova nesreća je u tome što je Hannibal Lecter sadističko dijete s titulom, narcistički psihopat neproporcionalno razvijene psihe, koji u jednom trenutku odluči raskopati Willov um, samo kako bi vidio što će se dogoditi.
U prvoj sezoni Hannibala Will ne znajući pati od upale mozga, što dodatno pojačava njegovu sposobnost gotovo natprirodne empatije, kao i rekreiranja i interpretacije uzroka događaja. Iz potrebe za dubinskim isčitavanjem stvarnosti stoji želja Ega za uspostavljanjem zrele, ground level komunikacije sa “stvarnošću” u svijetu koji se povampirio, a stupanj nastojanja koji nalazimo kod Willa stvara od njega neurotičnu osobnost. Gotovo svaka prenaglašena ljudska sposobnost biva uzrokom neurotične patnje, a ponekad čovjeka pretvara i u objekt tuđe fascinacije. Na Willa su se, kao na robu, nalijepila dvojica superkapitalista, svaki iz svojih pobuda. Dok Hannibal djeluje iz sebičnih interesa, FBI-ev agent Jack Crafword radi za svoju zemlju, a obojica iskorištavaju Willa po cijenu raspada njegove ličnosti. Obojica također predstavljaju malevolentni očinski Superego, te zajedno čine dva lica iste pojave. Stara lekcija psihoanalize o srodnosti Ida i Superega se ovdje očituje kroz zlokobni utjecaj koji Superego, kao prividno etička agencija, vrši na Ego – u ovom slučaju sve do točke pucanja, što se očituje u Willovom prelasku iz neuroze u psihozu.
U drugoj sezoni Will postaje zatočenikom Sustava, te tako istodobno postaje i Hannibalovom i Crafwordovom žrtvom. Zanimljiva lekcija Willove situacije je ta da on u zatočeništvu postaje u manjoj mjeri zatočenik, upravo zato što postaje svjestan svojeg stvarnog položaja. Sustav kontrole je funkcionirao mnogo bolje u prvoj sezoni, u kojoj je Will gajio iluziju slobode, unatoč činjenici da je njegov um u tuđim rukama. Ovako mu se, putem osvješćivanja svojeg stvarnog položaja, prvi put uistinu pruža mogućnost izlaska, čak i u slučaju potencijalne nemogućnosti prevladavanja fizičkog zatočeništva.
Na površini se fabula, očekivano, opredjeljuje za Sustav kao agensa pravde, ali na kraju kao pobjednik ipak izlazi Hannibal: lice kapitalizma koje pobjedonosno odnosi samo vlastitu, privatnu korist, na račun cijele zajednice. Hannibal je mokri san Just do it pokreta, neobuzdani eros koji bez obuzdavanja slijedi svoje fiksacije. Problem je u tome što takav ekscesivni eros na koncu prirodno vodi u kaotičnu destrukciju.
Stotinu lica nemani
Između dvije sezone Hannibala gledao sam True Detective, seriju u odnosu na koju mi je Hannibal izgledao kao crtani film. True Detective je genijalno djelo, vrlo originalno, pogotovo u pristupu kojim nam omogućuje uživati u izlizanom buddy cop žanru bez pretjeranog osjećaja estetske krivice. Ova serija, zbog koje je David Lynch izjavio da je kabelska televizija novi art house, puno se čvršće drži zemlje, te uzroke kvarenja društva traži u sprezi između “metafizičke” i “svjetovne” moći, odnosno u sprezi između okultno-vjerskog podzemlja i superegoičkih, visokih sustava političke organizacije. Naravno, između jedne i druge vrste moći u biti ne postoji velika razlika: unutarnja, opskurna poveznica između “najnižeg” i “najvišeg” inherentna je samoj anatomiji Sustava. Užas s kojim se suočavaju protagonisti serije True Detective jest upravo užas Ega koji uviđa da ne postoji benevolentni Superego kojem bi se mogao obratiti za pomoć u obrani od malevolentnog dijela moći Ida. Zlo Sistema je organizirano i ne provodi ga nadljudski pojedinac, već u njemu na različite načine sudjeluje cijela zajednica: od malera, preko policijskih službenika i klerikalaca do političkih moćnika. Neman ima stotinu lica. U ovakvom modelu prikaza Zla, borba na svim razinama je uvijek na horizontali, što možda zvuči kao paradoks ili loša poezija. Ostaje samo nada da će dobro na kraju pobijediti, te da će dobri brojčano nadvladati zle, što je naivno skoro koliko i prezentacija Zla u Hannibalu. Tamo pak bivamo uljuljkani u iluziju koja pripada jednom sasvim jednostavnijem simboličkom poretku: Hannibal je koncentrirano, individualno Zlo koje kvari cijeli Sustav, ali je ultimativno pobjedivo i njegovo će istjerivanje restaurirati red u zajednici. Takva naivna fantazija odgovara tonu cijele serije. Hannibal vrvi stiliziranim, slikovničastim i megalomanskim predodžbama tipičnima za pejzaž djetinjaste fantazmatske jezgre, temeljene na iracionalnosti koja u izbojima ekscitacije ne može drugačije nego oblikovati preuveličane predodžbe. No tko kaže da je zbog toga dalje od Realnog?