Uz premijeru predstave Ogvožđena Gorane Balančević, u režiji Đurđe Tešić, izvedenu na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu
U vrijeme kada mediji svakodnevno pišu o sve češćim prinudnim otkazima i velikom broju nezaposlenih čija su usuglašena javna ponašanja, ako postoje, obično na marginama pažnje, možemo se zapitati kako umjetnost danas promišlja nove društvene okolnosti. Kapitalizam i njegovi popratni oblici, poput nesrazmjernog bogaćenja i marginalizacije kulturnih vrijednosti, postali su svojevrstan kult hedonizma, upravo na tragu Benjaminovog poimanja pojma kapitalizma kao čistog religioznog kulta, najekstremnijeg koji je ikada postojao i koji utilitarizmu daje religioznu nijansu. Sa druge strane, jedna od ključnih odlika antikapitalističkih aktivista također može biti, ili se prividno shvatiti, kao religiozna praksa ponajprije na tragu teze da se cijela povijest borbe protiv kapitalizma u konačnici svodi na zajedničku akciju prema nekom višem cilju pravednosti i humanosti. Dakako, ovakva tumačenja treba uzeti s oprezom jer se kroz svaku antikapitalističku borbu provlači pojam individualnog kao motiv pokretač, pojam koji također nailazi na različita tumačenja ponajviše u suvremenoj liberalnoj teoriji. Cijela je mašinerija tržišta vrlo slojevito polje za istraživanje. Za pronalaženje nekog zajedničkog nazivnika potrebno je uključiti široko polje humanističkih i aktivističkih praksi i ono što Morgan Adamson naziva strategijom ljudskog kapitala. U istoimenom eseju Adamson piše: “Možda možemo vidjeti strategiju ljudskog kapitala kao ponovno pojavljivanje nasilja financija u preobraženom obliku, onu koja još jednom traži da investira i spekulira nad vrijednostima ljudskog života shvaćenog kao stroja vještina. Podmukla banalnost financijskog mjerenja, razvijena da procjenjuje ljudski kapital populacije, prikriva opasnu tendenciju unutar suvremenog financijskog kapitala da reproducira neke strukturalne elemente relacije ropstva, ali na način koji prikriva te iste relacije.’’ U eseju se razmatra ne samo utjecaj ljudskog kapitala na suvremene, prikrivene tendencije “ropstva”, nego se ukazuje i na heterogene prakse u problematiziranju današnjeg trenutka kroz neizostavno pojašnjenje “povijesnih i strukturalnih kontinuiteta u okviru tehnologija eksproprijacije i akumulacije oduzimanjem, koje razvija financijski kapitalizam, kao i mjesta strategije ljudskog kapitala u okviru njih.’’
Politika i umjetnost kao lanac mogućnosti Kada spomenute pojmove razmatramo kroz umjetničko djelovanje jasno je da se može govoriti o prodoru političkog u umjetničku praksu. Umjetnički čin koji svoju tematsku oštricu odašilje od gledatelja do izazivača akcije može se definirati kao otvorenost ka javnom kroz raspodjelu čujnosti na “sceni”, odnosno stvaralaštvo koje nastaje iz povijesnog centa sile. Tako se Lev Kreft u eseju Umjetnost i politika pita što mi podrazumijevamo pod pojmom kazališta kao političke umjetnosti, odnosno da li u tome slučaju izvodimo zaključak da je kazalište od svih umjetnosti “najpolitiziranije i stoga od svih najmanje autonomno”, Kreft ipak dodaje: “Ono što imamo na umu jest povijesna činjenica da je razdjelna linija kazališnog izvođenja sama po sebi politička činjenica, kao i to da naš politički jezik s pojmovima koji izražavaju različite ideje našeg individualnog bivstva-u-svijetu, i našeg kolektivnog identiteta, ovisi od ovog kazališnog razgraničenja. Štoviše, do najradikalnije kritike modernističkog poimanja politike kao autonomnog polja došlo je upravo u avangardnim kazališnim izvedbama.’’ Radi se o tome da je odnos politike i kazališta, u ovome slučaju kroz tematiziranje ekonomskih i sociopatoloških anomalija, resurs koji izvođački čin, kao mjesto propitivanja utvrđenih standarda, koristi za razračunavanje s poljem iz kojeg djeluje. Drugim riječima, umjetnički čin smještamo u polje političkog čina u trenutku kada je njegova izvedbena događajnost usmjerena na neki konkretan društveni objekt čija se političnost prepoznaje u aktualnosti propitujuće teme ili kroz neku potencijalnu političku platformu koju pokušava zastupati. Dakle, umjetnički čin zaokupljen potencijalnom političkom referencijom predstavlja lanac mogućnosti u svijetu korelacija iz kojeg može biti istrgnut jedan element bez da se izgubi njegovo pravilno značenje.
Slikovnica tranzicije Što se događa kad se sadašnja politička referenca kroz umjetničku izvedbu pretvori u njezinu suprotnost, u karikaturalnu i banalnu transformaciju, pokazala je najnovija predstava Ogvožđenja, u režiji Đurđe Tešić premijerno izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Predstava, režirana prema drami mlade dramatičarke Gorane Balančević, razvučena je, nedovoljno scenski razrađena izvedba, počesto na granici grubog karikiranja, koja kritiku sveprožimajućeg kapitalizma koristi tek kao skicu preoblikujući je u njegovu afirmaciju. Sve priređene scene funkcioniraju kao nedovoljno razrađene cjeline, dramaturški pojednostavljene do banalnosti čija se problematika prikazuje prema zadanom predlošku, ex improviso, kao i kroz ustaljena stereotipna mjesta o tranziciji i njezinoj djeci.
Gorana Balančević dramu je napisala pod utjecajem suvremenih tranzicijskih događanja u kojima ste jedan dan zaposleni, a već sljedećeg, prema nekoj logici “šefa nad šefovima” možete ostati na ulici. Cijelu je tu bolnu, tranzicijsku tematiku autorica dala kroz lik Vesele Jovanović, radnice jedne željezničke tvornice koja je nakon procesa privatizacije prepuštena na milost i nemilost novom, “sveznajućem” šefu. Kroz njezin lik pokušava se prikazati i položaj žene - radnice, pritom i samohrane majke, ali se čini da je psihološko, sustavnije scensko portetiranje bilo nemoguće zbog nedovoljne dramske razrađenosti lika. Iako je Vesela predstavljena kao središnja figura oko koje se “lome” sudbine ostalih likova, njezin lik na sceni karikaturalan je i predstavljen u doskočicama više nego u suštinskoj izgubljenosti u bespućima tranzicije.
Sve ostalo što gledamo oko lika Vesele - od situacija s kolegama na poslu koji zvjerski brane svoj teritorij i ne dozvoljavaju da bilo tko prodre u njihov neplaćeni svijet, nemoralnih postupaka koje likovi čine da bi ostvarili neki viši cilj a sve pod parolom “snalazim se kako umijem”, do banalnih, pojednostavljenih replika u obiteljskom okruženju s kćerkama: sve to prikazano je nedovoljno srčano, bez scenske opravdanosti, mehanički, samim time dosadno, i na granici kiča. Ako je u današnje vrijeme poželjno repertoarne poteze igrati na kartu suvremenosti, odnosno problematizirati teme koje svakodnevno živimo, to ipak ne treba činiti po svaku cijenu jer su u slučaju lošeg umjetničkog postupka posljedice kontraproduktivne. Radi se o tome da svako banalno “čitanje” kapitalizma u konačnici postaje njegova afirmacija, čak poželjna radnja, jer prividna, nekreativna umjetnička kritika konzumerizma i sadašnje banalnosti nivelira kritičare i konzumente.
Estradna scenografija i gluma Predstava Ogvožđena više djeluje kao lako primamljiva sapunica, prepuna situacija iz života, sa glavnom junakinjom koja se suprostavlja svakoj nepravdi i zbog toga trpi, a koja svakim svojim potezom, načinom ophođenja upada u zamku stereotipa protiv kojih se bori. Drugim riječima, scenska reprezentacija koja se pomiče od fikcije ka realnosti, a koja pritom u sebe uključuje kritiku stereotipa koristeći se njihovim produktima usmjerenim ka kiču i lakoj zabavi, unaprijed je osuđena na propast. Pored problematike s dramskim likovima i situacijama predstava zapada u banalno i kič čitanje tranzicije zbog blješteće scenografije, koja pored nekoliko scenskih rekvizita prigodnih radnji, uključuje i blješteće elemente i estradna rješenja. Od svakog novog kazališnog čitanja sunovrata tranzicije očekujemo jak autorski, pa i aktivistički pečat, ne pojednostavljeno kopiranje već viđenih situacija zasjenjenih estradnim kičem.
Taktiziranje u blagoj estradnoj tematici, što scenografskim potezima, što karakterima, daje predstavi sasvim suprotan efekt od očekivanog. To je vidljivo u prilično pojednostavljenom liku Veseline kćerke, pjevačice Nine, čija se ličnost ne doima kao kritika isprazne želje za postizanjem uspjeha već upravo suprotno, ona takav način gledalištu predstavlja kao najlakši, samim time i poželjan. Kostimografija je uobičajena, ne izaziva nikakve asocijacije, osim što u slučaju glavne junakinje izgleda prilično estradno i nametljivo. Povremeni glazbeni ispadi, u vidu posebnih nadomjestaka radnji, djeluju nerazrađeno, površno i neujednačena. Ukratko, kao suvišan i nepotreban dio ove predstave.
Glumački ansambl igra prilično karikirano, nedovoljno uvjerljivo i sa različitim učincima. Dušanka Stojanović Glid u liku Vesele imala je prilično karikaturalan nastup. Ona je glumica jakog, izražajnog talenta, ali s kojim treba biti oprezan - u ovome slučaju imala je energije i izražajnosti, ali sve je to ostalo na marginama zbog površnosti kojom se prišlo njezinom liku. Izvještačeno, posve nemoćno nastupaju Sloboda Mićalović u ulozi Nine, i Marija Vicković u ulozi njezine sestre Sanje. Treba izdvojiti prilično nijansiranu, razdraganu i vrlo promišljenu izvedbu Zlatije Ocokoljić Ivanović, kao kuharice Mitre, koja borbeno čuva svoje radno mjesto jer ima mačku za koju će raditi do posljednje kapi znoja. Olga Odanović kroz lik čistačice Hristine na farsičan i tragičan način prikazuje odbačenu ženu, društveno i obiteljski, zbog “prljavog” posla koji radi preko trideset godina, dok glumac Zoran Ćosić u lik Šefa unosi nešto slojevitijih obrisa psiholoških dvojbi i drske izloženosti.
Zastave kapitalizma Najveći problem ove predstave jest u tome što je njezina dobra namjera da pokrene na akciju zapravo proizvela suprotan efekt glasne šutnje. Prikazom likova, posebice ženskih, u strogo utvrđenim obrascima autorski tim predstave proizveo je i stereotipna mjesta bez da ih je uveo u određeno polje dekonstrukcije ili radikalne kritike. To područje igre sa stereotipima može izazvati grube potrese protiv umjetničkog čina kao takvog jer je u njegovoj osnovi potenciranje kolektivnog (narod koji trpi) nad individualnim (pojedinac spreman na pobunu). Kako je to napisao Michael Billing u knjizi Banalni nacionalizam: “Trebalo bi napraviti razliku između zastava kojima se maše i onih koje se samo ističu, a ta taksonomija bi iznijela na vidjelo i razne načine pomoću kojih se na zastavu može skrenuti pažnja i bez mahanja.’’ Drugim riječima, kapitalizam je moćna religija koja guta sve narode ovoga svijeta, on ne poznaje određene zastave koje ga zastupaju i ne osvrće se na one koji misle da su postavljenim pitanjem dali i odgovor.