Kapitalizam na državnoj štaci

Kapitalizam ruši zidove, lomi okove, uklanja mračnjaštvo, stvara svjetsku privredu, svjetsku kulturu. Tako nekako su prije stoljeća i pol pisali o kapitalizmu njegovi najrevolucionarniji kritičari. Isto viđenje, koje kapitalizmu pripisuje oslobodilačku dimenziju, još uvijek razvijaju brojni revolucionarni mislioci. Recimo, prema Toniju Negriju, kapitalizam se takoreći automatski razvio do stupnja kada je još samo “obrnuta strana” komunizma. Preostaje nam još samo da s pomoću revolucionarne kretnje okrenemo novu stranu u povijesti čovječanstva. Revolucionarna romantika tu se povezuje s linearnim i determinističkim shvaćanjem povijesti, koje su u društvene znanosti inače donijeli klasici političke ekonomije Adam Smith i David Ricardo. Negri istura klasični Marxov motiv po kome kapitalizam već toliko podruštvljava proizvodnju da privatno prisvajanje proizvoda postaje sve neizdržljivijim proturječjem. S druge strane, tehnološko revolucioniranje sve više smanjuje udjel živoga rada u proizvodnji – a time i otpravlja kako rad, tako i proizvodnju vrijednosti. Otpravimo privatno vlasništvo – i ljudska djelatnost postat će slobodna igra čovjekovih bitnih snaga.

Država kapitalističkoga gospodstva

Ta su očekivanja ipak izgleda utopistička. Umjesto tehnološkog determinizma, za analizu bi vjerojatno više odgovarao model klasne borbe. Ona nas, uzmimo, prisjeća kako nadnica, a to znači minimum potreban za preživljavanje, nije nikakva “prirodna” veličina, nego je društveno-povijesna kategorija. Industrijska rezervna vojska u Kini može biti čimbenik s pomoću kojega ruše uvjete života masama radnika u Evropi. A evropsku nadnicu ne čini samo neposredni dohodak: u nju spadaju i svi oni “posredni dohoci”, koji su donedavno garantirali evropske uvijete života i koje je socijalna država garantirala pomoću redistribucije stvorenoga bogatstva: zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna sigurnost. Ukidanjem tih tekovina klasne borbe, mijenja se i priroda države: umjesto države klasnog kompromisa, dobivamo državu kapitalističkoga gospodstva.

Ta država kapitala garantira proces u kome svjetska rezervna armija rada uništava tekovine evropskoga radništva – ujedno sprječavajući da se povijesne tekovine evropskih bitaka globalno šire. Za nesreće u rudnicima u Kini uistinu su odgovorne vladajuće klase u Kini – ali odgovoran je i EU, koji nije osigurao da se ovdašnje tekovine globaliziraju: npr. zahtjevi za sigurnost na radu. Da ne spominjem bolnička, porodna, sindikalna prava, godišnje odmore…

Istočnoazijska kapitalistička čudesa postižu se s pomoću brutalnosti, koja se ne podudara s herojskom vizijom oslobodilačkog povijesnog pohoda kapitalizma. No, pritom se treba prisjetiti da ni epopeja evropske industrijske revolucije nije bila ništa manje krvava. U Engleskoj su sa zemlje prognali cjelokupnu seljačku klasu, nagnali je u gradove. O životu urbanog proletarijata u Engleskoj nekoliko dojmljivih strana napisao je kontinentalni evropski pisac, kojega su posljedice industrijske revolucije udarile pravim kulturnim šokom – Friedrich Engels.

Klasni rat

Prvobitnu akumulaciju kapitala ne donosi “nevidljiva ruka” liberalne utopije – postići ju je moguće samo s pomoću jake ruke klasne vlasti. Šok, koji upravo proživljavamo u Evropi, ima svoju teorijsku poantu: živjeli smo u praznoj nadi da smo svoju prvobitnu akumulaciju kapitala ostavili dobrih dvjesto godina u prošlosti – sada se pokazuje da je prvobitna akumulacija stalni i nužan pratitelj “normalne” kapitalske akumulacije. Baš zato i kapitalizam nikada nije bio “čist” – i zato nikada niti neće moći postati “čisti” kapitalizam, u nekoj budućnosti. “Kapitalistička svjetska ekonomija je artikulirani sistem kapitalističkih, napola kapitalističkih i pred-kapitalističkih produkcijskih odnosa, koje povezuju odnosi razmjene, a kojima ovladava kapitalističko svjetsko tržište” – napisao je prije trideset godina Ernst Mandel. Svjetska trgovinska organizacija i druge organizacije neoliberalnoga konsenzusa vladajućih klasa su ga u sljedećim desetljećima obilno potvrdile. Što se tiče sadašnje evropske paranoje zbog useljavanja, Ferruccio Gambino je upozorio da je već prije trideset godina u državama u Zaljevu radilo oko milijun i dvjesto pedeset tisuća imigranata, ne samo bez radnih prava nego bez bilo kakvih prava – i u nastavku pokazao da kapitalizam nikada tokom svoga povijesnog postojanja nije djelovao bez ropskog rada.

Svega toga vrijedno je sjetiti se sada kada je vladajuća koalicija razglasila da će poluge državne prisile upotrijebiti za temeljitu preinaku društvenih odnosa. Sadašnja vlada je objavila klasni rat. Jadikovanje opozicijskih stranaka o “reformama”, koje da su doduše “nužne”, ali koje svejedno ne bi trebale biti tako dosljedne… sva ta plačljiva demagogija neodgovoran je bijeg pred temeljnom činjenicom deklariranog klasnog rata.

Kapitalizmu pomaže državni terorizam

Vlada uvodi opsadno stanje i opću mobilizaciju – da bi učinila ovu državu opet kapitalu ugodnom. Kapital, taj hipotetički svjetski osvajač, sada plače na grudima države, jer da mu njeni stanovnici i stanovnice nisu dovoljno uslužni. Po optimističnoj interpretaciji povijesne uloge kapitalizma, kapital bi zauzimao nova i nova društvena područja, oslobađao ih feudalnih spona i posvuda uvodio racionalnu organizaciju, koja se temelji na tržišnoj koordinaciji. Činjenice govore drukčije: kapital s pomoću državnoga nasilja, a ne s pomoću svoje unutrašnje snage, rastvara u prošlosti već socijalizirana područja (školstvo, zdravstvo, kulturu, javne poslove uopće) i podređuje ih asocijalnoj profitnoj trci.

Kapitalizam drži na nogama samo još državni terorizam. Godine 1848. su Engels i Marx mislili da je “moderna državna vlast samo upravni odbor buržoaske klase”. Danas je samo još njezin Bin Laden.

Sa slovenskoga preveo Srećko Pulig.

Preneseno iz: Mladina, 2/06., 9. siječnja 2006.