Bilo koja zajednica puna siromaštva, nepismenosti i patologije svake vrste idealno je tlo za mešetare humanitarne pomoći koji, kombinacijom obećanja i ucjena, drže pripadnike zajednice u nekoj vrsti trajne ovisnosti koja je nužna za nastavak biznisa
U ofenzivi osmijeha koju je Vlada Ive Sanadera poduzela prema Romima i drugim nacionalnim manjinama, želeći pokazati da je nacionalizam s ljudskim licem sasvim pristojna hrvatska ulaznica za stadion ujedinjene Evrope, najslabiju kariku za bilo kakav smisleni posao kada je riječ o pravima Roma ne predstavlja nitko drugi doli lideri romskih udruga. I to ne zato što bi ti lideri, puni prijedloga i konstruktivnih ideja, bili kritični prema potezima Vlade i stvarali probleme neugodnim zahtjevima, nego zato što ti predsjednici udruga – uvijek desetero istih – već godinama zapravo suštinski za svoju zajednicu ne traže ništa, a nariču na svakom uglu kako je romska zajednica u Hrvatskoj izgubila sve. Treba, upravo radi ljudskih prava konkretnih četrdesetak tisuća Roma u Hrvatskoj, pogledati istini u oči i problem nazvati pravim imenom: većina lidera romskih udruga paraziti su vlastite zajednice koji koriste nesreću i podređeni položaj vlastitih sunarodnjaka za promicanje svog privatnog biznisa. Njihova uvijek ista kuknjava o Romima kao najmarginaliziranijoj skupini u Hrvatskoj istina je koja se prometnula u svoju vlastitu laž, jer je to zapomaganje jedini marketinški slogan kojim ti bossovi romske nesreće prodaju romsko pitanje kao svoj kućni proizvod.
Status lidera
Zašto je i kako moguće da u dobro poznatom pejzažu čemera i očaja romskih naselja baš ti lideri imaju najveće i dobro opremljene kuće, puno komfornije od hrvatskog stambenog prosjeka, te kako to da je svaki ili gotovo svaki od njih sjedište udruge registrirao na vlastitoj privatnoj adresi? Je li ikad u posljednjih petnaestak godina napravljena ozbiljna analiza koliko je sredstava iz državnih i međunarodnih fondova dodijeljeno za romske nasušne potrebe te kakvi su stvarni efekti te pomoći? Jesu li lideri romskih udruga, kolikogod se busali svojim programima i rezultatima, ikad napisali ozbiljan, konkretan i respektabilan program za zaštitu bilo kojeg prava romske populacije. Kratko rečeno: gdje je zaista potrošena većina novca namijenjena Romima? Bilo koja zajednica puna siromaštva, nepismenosti i patologije svake vrste idealno je tlo za mešetare humanitarne pomoći koji, kombinacijom obećanja i ucjena, drže pripadnike zajednice u nekoj vrsti trajne ovisnosti koja je nužna za nastavak biznisa. Zato se problem romskih lidera može proširiti i na određene lidere drugih NGO-a i humanitarnih organizacija u Hrvatskoj te se možemo zapitati jesu li ratne strahote, siromaštvo i nedostatak pravne države autentični motivi njihove mobilizacije ili je to bilo nešto drugo? Možda je otužna priča o romskim liderima samo radikalna grimasa u ogledalu hrvatskih prilika.
Romski reket
Ako po romskim naseljima pogledamo tko je tko među Romima, ubrzo ćemo razotkriti – jer se među tim potleušicama bez struje i vode obrće, ukupno gledano, značajna socijalna pomoć – besprijekoran, ali mračan i zločinački sistem onih koji posuđuju i onih koji daju novac. Iako je taj romski reket i kamatarenje poznat svima, te gori od bilo koje državne administracije kao rak izjeda zajednicu iznutra, nikad nismo čuli nijednog od tih romskih dušobrižnika da je ozbiljno digao glas protiv tog zla. Ako je romskim liderima toliko na srcu muka njihovih sunarodnjaka, zašto godinama do nepodnošljivosti slušamo njihovu međusobnu svađu i razmjenu otrovne pljuvačke? Oni, naravno, dobro znaju da bi ujedinjeni mogli mnogo više napraviti za stvar Roma, ali njihova motivacija uopće nije opće dobro, nego limitirano tržište donacija na kojem pokušavaju, blateći i potiskivajući druge, ugrabiti za sebe što bolji komad kolača. Zašto lideri romskih udruga ne čine ništa u svrhu vlastite edukacije i edukacije mlađih poradi razvoja organizacije? Zašto se među njima nije iskristalizirala barem jedna osoba koja je ovladala znanjima javnog zagovaranja? Zato jer za motivaciju materijalnog probitka po sistemu uzmi novac i bježi takva stručna znanja nisu ni potrebna. Jesu li oni ikad zaista nešto ozbiljno poduzeli? Protiv nezaposlenosti, alkoholizma i prosjačenja u vlastitoj sredini? Jesu li napravili dugoročnu akciju među roditeljima kako bi se popravili uvjeti školovanja njihove djece? Lideri romskih udruga ovakvim štetočinskim radom pridonose trajno lošem imidžu Roma u javnosti i nastavku predrasuda koje Rome drže na kraju ljestvice socijalne prihvatljivosti.
Trajni strateški cilj: očaj!?
Nad ovom činjenicom ne treba se posebno zgražati, jer trajno loš položaj Roma i jest strateški cilj ovih trgovaca kišom: bez njega oni gube razlog postojanja, mogućnost demonstracije vlastite važnosti i najvažnije od svega – izvor zarade. U tijelima za provedbu Nacionalnog programa za Rome u kojima danas sjede, oni neće napraviti ništa, tražit će da nešto napravi država, jer niti hoće niti znaju bilo što suvislo predložiti za stvar svoje zajednice. Čekat će mrvice sa stola. Oni će – kolikogod kukali protiv ovog ili onog službenika ministarstva – uvijek biti u dobrim odnosima s državom, jer će jedni i drugi, ruku pod ruku, maćehinski mešetariti nad romskom nesrećom.
Sociološki gledano, romska cosa nostra moguća je samo u krajnjoj i dugotrajnoj obespravljenosti jedne zajednice koja je, ponižena i siromašna kakva jest, izgubila racionalnu osnovu vlastite egzistencije. U atmosferi življenja poput zgnječene jabuke na dugi rok, s generacije na generaciju prenosi se svijest o jedinoj preostaloj perspektivi koja se zove borba za goli novac bez ikakvih skrupula. Odgovornost za takvo stanje snosi i hrvatska socijalna država i rasistički nastrojena javnost, koji su kombinacijom administrativnog terora i uvjerenjem da su Romi ružni, prljavi i zli gurnuli taj narod preko ruba socijalne patologije.
Američki crnci koji su bili u slično nemogućem položaju i koji su također imali svoje mangupe bez pokrića morali su se u autentičnoj želji za promjenom sami osoviti na noge i pronaći samoprijegorne predstavnike spremne na teškoće i žrtve jasno rekavši svijetu da oni imaju svoj san. Ako dovijeka ne žele biti humanitarno meso svojih lidera i države, te krpa za brisanje cipela domaćih rasista, hrvatski Romi moraju učiniti to isto.