U počast preminulom slikaru Borisu Demuru (1951.-2014.), nekadašnjem članu Grupe šestorice autora i jednom od najznačajnijih domaćih umjetnika svoje generacije
Boris Demur rođen je 1951. u Zagrebu, a diplomirao je slikarstvo 1975. u klasi Raula Goldonija, te 1977. i grafiku u klasi Alberta Kinerta. Nakon velike retrospektive 2004. u Modernoj galeriji i 2013. i 2014. u Umjetničkom paviljonu te monumentalne monografije Zdenka Rusa, Boris Demur, nažalost je prestao stvarati svoje spirale. Preminuo je od posljedica moždanog udara 15. lipnja.
Slikarstvo iz teorije Motiv spirale je Demurov najprepoznatljiviji motiv, signatura, slikarev pečat od 1983., kada je naslikao svoju prvu spiralnu sliku (pa tako i Spirale čitanja), kao način centripetalnog okupljanja Pollockovog “drippinga”. Također, na Monetovim slikama vrta u Givernyju, slikar promatraču stalno nudi lagano drugačiji pogled, a osvjetljenje se također mijenja, s kretanjem sunca i prolaženjem svjetlosti kroz krošnje žalosnih vrba – to je još jedna referenca Demurova opusa, kao i “ultramarin” plava boja Yvesa Kleina u kasnijem ciklusu spiralnih slika. Spirala je problematičan oblik budući da ne definira prostor slike, već ga vizualno rotira i čini nestabilnim, sugerirajući mentalnu situaciju bez izlaza i rješenja. Baš kao meandar za Julija Knifera (1960. – 2002.), spirale su bile protežni motiv Demurovog rada. Iako je Demur bio slikar, Brisanje ruku od boje nagovještava njegovo propitivanje slikarstva, uloge samog umjetnika i samog umjetničkog čina, pri čemu se priklanja primarnim postupcima. Promišljanjem o umjetnosti koja je neodvojiva od stvarnosti i života, Demur u svoje slike unosi vlastitom rukom ispisane rečenice, komade stripova, plakata, vlastite fotografije, svoju studentsku iskaznicu, izgužvani novinski papir – zajedno s bojom, kartonom i ljepilom za zidne tapete, uz guste slojeve pigmenta.
U beogradskom Procesu je preko listova biltena napisao riječ “proces”, te ih zatim postavio na pod i snimio, prikazavši njihovo trošenje. Iste je fotografije potom iskoristio u zagrebačkom Procesu kada je preko njih iznova napisao “proces” i opet ih postavio na pod, ponovno ih fotografirajući nakon trošenja. Takva vrsta “recikliranja” prethodno nastalog i upotrebljenog materijala karakteristična je i za ostale članove Grupe šestorice autora i indikativna u smislu procesualnosti, jer neprestano odgađa moment konačnosti, moment dovršenja rada koji tako ostvaruje prethodno spomenutu i idealno zacrtanu poziciju djela neprestano u fazi realizacije, a da nikad ne postane dovršeno. Isto tako, Demur flomasterom na papir ispisuje “Ovim radom mišljenje i praksa su poistovjećeni”. Dakle, motiv spirale nije samo prisutan u mediju slikarstva, nego je to i spiralni govor-rad, spiralni performans, direktan, art-jezički spontan, nesustavan, fragmentiran... Sve su to bili načini Demurova umjetničkog djelovanja.
Spirala je galaksija Za Borisa Demura spirala je bila galaksija – “Kao što su i signali spiralni unutar mozga, DNA je spiralna, otisci su prstiju spiralni – imamo okrugle, eliptične i spiralne papilare, oko srca mišići su spiralni, pužnica u uhu je spiralna, memorija je isto tako spiralna”. Demura je posebno zanimala evidencija stadija procesa spiralnog rada, i ispitivanje mogućnosti njegova prekida. Dugo se nismo vidjeli; glasio je naziv djela s Jermanovim potpisom u koje su ukomponirane i zajedničke fotografije. Zlatko Kopljar u radu K11 iz 2007., seriji fotografija koje nastaju u suradnji s fotografom Mariom Kučerom, napravio je “portrete kolega umjetnika koji nikada nisu htjeli biti dio ‘mainstreama’. Uvijek su bili vjerni sebi i margini. Ostali su zapostavljeni i zaboravljeni. Gledam ih i doživljavam kao humani otpad koji nitko ne treba. Oni su samo primjer raširenog trenda zapadnog civilizacijskog okruženja koje generira humani otpad.” Kopljarova interpretacija je, naravno, subjektivna, čovjekov karakter je njegova sudbina, pa tako i nagnuće da se poistovjete umjetnost i život, na tragu Stilinovićeva otpora bivanja umjetnikom kao “proizvođača nečega”. U uvodu monografije (u izdanju Konture i Moderne alerije 2011.) Zdenko Rus navodi kako u Bilješkama iz 1974. Demur poistovjećuje: “Biti iskren i dobar umjetnik, biti iskren i dobar čovjek”, istodobno se legitimirajući kao privrženik nereda, neravnoteže i disharmonije koji otklanja svaki oblik ideologije, bila ona i umjetnička. Zapravo, potrebno je ponoviti, umjetnost je od pamtivijeka sredstvo za kojim čovjek poseže ne bi li prevladao svoju sudbinu smrtnika.