Stilska figura iz partizanske pjesme – Noge u sivoj zoni – Utjecaj poučavanja na ovladanost povratnim glagolima u hrvatskome kao inome jeziku – Kako su eksplozije počele odjekivati – Kako se strogi sudac sakrio dok mi povlačimo – Kamenčići u cipelama napretka
“Katahreza” zvuči kao nešto iz partizanske pjesme (“Ostavi me Anđa, pa Kata, pa Reza / Al’ me ne ostavi moja...”). Radi se, međutim, o grecizmu, nazivu stilske figure koja je ujedno i način da se u jeziku riješi čest problem: što činiti kad nam za nešto fali riječ? U takvom se slučaju, naravno, improvizira: uzmete koju drugu, po nečemu sličnu riječ, i počnete je koristiti za ono dotad neoznačeno. E, to vam je katahreza.
Neokamenjeno Školski je primjer katahreze “noga stola”. Stol zapravo nema noge; drveni stupići na kojima stoji ploča imaju funkciju (imaju jednu od funkcija) nogu, i mogu možda na noge i oblikom podsjećati. Ali nisu noge. Danas nam je, doduše, teško uopće zamisliti to da to od stola zapravo nisu noge, nego su stupići – ali teško nam je naprosto zato što smo se ovom katahrezom, ad hoc metaforom (koju je smislio možda prvi stolar koji je prvu ploču prvog stola na nešto postavio) – tom smo se, dakle, katahrezom već toliko koristili da smo na nju navikli, da je više i ne primjećujemo. Postala je, kako lingvisti kažu, “okamenjena”. Što znači da se nova, improvizirana upotreba tako dobro primila da je potisnula izvornu nesklapnost.
Ovdje me zanimaju, međutim, upravo one katahreze koje još primjećujemo i osjećamo, one koje su još, da oprostite, jednom nogom u sivoj zoni: puno se njima koristimo, ali još možemo, ako samo mrvicu pažljivije pogledamo, uhvatiti začudnost iz koje su potekle, locirati improvizaciju koja ih je stvorila.
Ovladanost Na primjer. Kad morate govoriti o stupnju nečijeg znanja jezika, pogotovo stranog, nađete se u situaciji da vam treba imenica kojom ćete reći da netko taj jezik zna dobro, da je jezikom ovladao. Nekad se to zvalo “kompetencija” ili, preciznije, “jezična kompetencija”. U jednom se času, tko će ga znati zašto, “kompetencija” prestala sviđati onima koji su pisali o razinama znanja jezika, i netko je nekako smislio riječ “ovladanost”. Pa sad moji kolege pišu radove ovako naslovljene: “Ovladanost vještinom pisanja na engleskome jeziku na kraju osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja kod hrvatskih učenika”; “Ovladanost prezentom glagola u slušno oštećenih srednjoškolaca”; “Utjecaj poučavanja na ovladanost povratnim glagolima u hrvatskome kao inome jeziku”.
Uvid u engleske sažetke spomenutih radova kaže da bi “ovladanost” trebala biti hrvatski ekvivalent engleske “proficiency”. Međutim.
Moji su se kolege na “ovladanost” navikli, i oni u njoj više ne vide ništa neobično; katahreza se više ne primjećuje. No meni, koji dolazim iz druge struke i iz svakodnevnog jezika, “ovladanost” zvuči čudno, neprikladno. Zašto je tako? Zato što svakodnevno upotrebljavamo riječi poput “pospanost”, “zaljubljenost”, “uviđavnost”. Sve te riječi označavaju stanje u kojem je netko: “Pospanost” je stanje onoga tko je pospan, “zaljubljenost” onoga tko je zaljubljen. Prema tome - analogija je vrlo jaka jezična sila - “ovladanost” je stanje... onoga tko je ovladan, zar ne?
Ne, smatraju moji kolege. Naprotiv. “Ovladanost” je svojstvo onoga tko je nečime ovladao.
E, to je katahreza.
Odjekivanje Primjer drugi. Kao što, nažalost, i predobro znamo, bombe eksplodiraju. “Bomba, ona eksplodira”, kaže stih Wislawe Szymborske (u prijevodu Petra Vujičića). Bomba eksplodira – ali što radi sama eksplozija? U mojim je dječjim i mladim danima “dolazilo do” eksplozije. No, kad je došlo do rata, te su eksplozije – kao i potreba da se o njima govori – učestale, eksplozije su postupno počele “odjekivati”. To je, onako odoka, sasvim u redu. “Eksplozija je odjeknula gradom.” Ali jezik i njegovi korisnici proizveli su od tih eksplozija koje odjekuju, niz vrlo kreativnih, pa i pretjerano kreativnih kombinacija. Evo primjera iz medija: “U Melengradskoj ulici kod broja 9 odjeknula je snažna eksplozija...” “Četvoro ljudi ozlijeđeno nakon što je odjeknula eksplozija u Soboćanima!” “Na japanskome tankeru u Hormuškom tjesnacu u srijedu je odjeknula eksplozija.” “Skupocjeni automobili... oštećeni su u ponedjeljak u eksploziji pred obiteljskom kućom vlasnika jednog dubrovačkog kafića koja je odjeknula oko 1 sat poslije ponoći.”
"Odjekuje" nešto što stvara odjek. Odjek je zvučni efekt, a zvuk se širi, u skladu sa zakonima fizike, područjem koje nije posve čvrsto definirano (ali je veliko). "Odjeknula je eksplozija u Ulici lipa"; jezični nam osjećaj kaže da je to OK. "Odjeknula je eksplozija kod broja 9", to je već neobično: znači li to da kod broja 10 nije odjeknula, da se ondje nije čula? Iz istog razloga žulja i mogućnost da eksplozija odjekne na tankeru; “s tankera je odjeknula eksplozija”, to bismo još i mogli zamisliti, ali “na tankeru”, tu nekako nije dovoljno ječno. Na sličan način, budući da “odjekne” nešto što se čuje, teško je zamisliti zvuk kao uzrok ozljeda (pod uvjetom da nisu stradali samo bubnjići). A posljednji je primjer, usput budi rečeno, ujedno i zabavan slučaj novinarskog šlamperaja koji se kvalificira za Krležin Moj obračun s njima: sintaksa rečenice o dubrovačkoj eksploziji sugerira da je kuća odjeknula oko jedan poslije ponoći.
Povlačenje Čitamo: “Hrvatska je prošlu godinu završila s trideset sedam posto povučenih alociranih sredstava iz IPA fondova”; “udruge su prepoznale različite mogućnosti da se povuku sredstva iz EU programa”; “Iz europskih fondova povukli smo premalo novaca!” Pratite li hrvatske vijesti duže od pet minuta, svejedno da li u novinama, na radiju i televiziji, ili na internetu, zasigurno ćete naići na “povlačenje sredstava” iz “strukturnih fondova” Evropske unije. Slika je privlačna i zavodljiva: “sredstva” su, evo, tu, na dugačkoj uzici, i treba samo povući – ili se povlači možda onako kako povučemo iz flaše? – I zašto onda, majku mu staru, mi povlačimo premalo, kad treba samo potegnuti? Kakve smo mi to ljenguze i, općenito, luzeri?
Perspektiva se ponešto mijenja kad se zapitamo kako je nastala katahreza “povlačenja sredstava” (površna provjera sugerira da su se sredstva negdje do 2004. “koristila”, a tek su se nakon toga počela “povlačiti”). “Povlačenje” mora da je prijevod nečega – nečega što je u naš život ušlo zajedno s institutom pretpristupnih i svih ostalih fondova – ali čega? Što se s “EU fondovima” radi na službenim jezicima Europske unije?
Mislim (a rado ću primiti ispravak i objaviti ga u nekoj od sljedećih kolumni), mislim da je “povlačiti sredstva” rođeno od engleskoga “to grant (funds)” ili “to award (funds)”. Barem se tako čini prema uvidu u internetsku EU dokumentaciju o strukturnim fondovima.
Ovo pak otvara mogućnost strukturalističke interpretacije.
Na hrvatskom se, naime, sredstva mogu “dodijeliti” ili “pokloniti”, može se čak i “dobiti sredstva”. Ništa od toga ne nosi dovoljno jasnu konotaciju da se oko sredstava treba potruditi i onaj tko ih prima, onaj kome bivaju dodijeljena ili poklonjena. Zamjena “dobivanja” “povlačenjem” tako ima pedagošku vrijednost.
No, istovremeno – jer takav je jezik, barem hrvatski – pedagoška katahreza "povlačenja sredstava", stavljajući nas koji "povlačimo" u aktivnu ulogu, iz jezične je slike posve izbrisala onu drugu stranu, ona koja na engleskome sasvim jasno i aktivno "daje" ili "dodjeljuje". "Strukturni fondovi" pretvorili su se tako u hrvatskom prijevodu u veliku bocu ili sanduk iz kojih mi povlačimo ("izvlačimo" bi imalo dodatne nepoželjne konotacije); nigdje ni sjene mogućnosti da naše povlačenje prvo uvjetuje, a potom nadgleda strogi sudac, spreman da nas diskvalificira na prvi znak kršenja pravila. Isto tako, nigdje ni naznake da naše povlačenje u krajnjoj liniji ovisi o dobroj volji tog suca, da nam on nešto daje jer mu se tako htjelo. No, pošto sve to biva u jeziku skriveno, ostaje nam da se čudimo. Lova je tu, treba je samo pokupiti – praktički dolazi na tanjuriću s plavim obrubom - a mi nikako da “povučemo”. Pa dobro, ljudi...
Kamenčić Katahreza je kamenčić koji još uvijek u cipeli smeta (kamenčić se, inače, latinski kaže scrupulum, množina scrupula; još jedna slika), promjena na koju se još uvijek nismo navikli, inovacija za koju još uvijek nismo sasvim sigurni da je naša neumitna sudbina. I dobro je što je tako. Jer možda promjena nije uvijek nabolje, možda nije uvijek plod napretka; katahreza može biti simptom nečega, upozorenje da se nešto događa. Osluhnimo