Anna Curcio  

Kathi Weeks- Problem s radom i društvena reprodukcija

Kathi Weeks je politologinja i autorica The Problem with Work: Feminism, Marxism, Antiwork Politics and Postwork Imaginaries.

Problem s radom

Koji je problem s radom?

 Postoji toliko problema s radom. Možemo spomenuti barem tri. Kao prvo, rad monopolizira naše živote. Provodimo velik udio svog vremena i energije na poslu: pripremamo i organiziramo svoj rad, pobrinemo se za to da je siguran i da povratimo potrošenu energiju; mi ne samo da radimo, mi postajemo radnicima! Drugi se problem tiče mogućnosti rada da dominira našom političkom i društvenom imaginacijom. Na radu razvijamo svoj identitet, pristupamo socijalnim mrežama i konstruiramo svoju društvenost. U Sjedinjenim Državama rad također uspostavlja kako pristupamo uslugama zdravstvene skrbi i drugim socijalnim pravima. U konačnici, rad, tj. najamni rad, predstavlja problem jer su sustav raspodjele prihoda i socijalna inkluzivnost, u najboljem slučaju, nepotpuni. Kao što je istaknula feministička kritika, postoje mnogi oblici društvene produktivnosti koji nisu vezani za najamni rad i koje se ne uzima u obzir tijekom preraspodjele bogatstva. A tu je zatim i možda najvažniji problem, a to je hegemonija radne etike. Danas je radna etika još ključnija zato što u oblicima postfordističke proizvodnje postoji ogromna potreba za radnicima koji su voljni uložiti svoju subjektivnost i identificirati se sa svojim radom.

Odakle proizlazi ta potreba?

 U tvornici se radnicima može pomnije upravljati i kontrolirati ih te je stoga manji problem za poslodavce ako se radnici ne identificiraju sa svojim radom. No u brižnom radu, prodaji ili uslugama i u svim onim oblicima rada koji su načičkani po postfordističkom svemiru, nema analognog modela nadzora i nadgledanja. Zato postoji velika potreba za samodisciplinom. Istraživanja pokazuju da su poslodavci prvenstveno zainteresirani za etičku uloženost svojih zaposlenika u rad, što je postalo jedno od glavnih oruđa podčinjavanja.

U svojoj knjizi govoriš o radnom identitetu koji u subjektivnom iskustvu ulazi u odnos s razlikama u klasi, rasi i rodu. Što to znači u smislu proizvodnje subjektivnosti?

 Rad je zasigurno prostor "postajanja klase" subjekata i izgradnje rasijaliziranih i orodnjenih identiteta. Na polju roda taj je odnos izrazito moćan jer također postoji rodno uvjetovana podjela zanimanja koja pogađa sve proizvodne sektore – premda s različitim gradacijama. Ta podjela može pogađati ne samo razine nadnica, već i radne rasporede i aktivnosti. Primjerice, u zaposlenjima na pola radnog vremena prevladavaju žene. A mada je podjela zadataka često proizvoljna, rodne razlike mogu služiti za usmjeravanje radnika na različita radna mjesta. Tu bismo se mogli spomenuti industrije brze prehrane u kojoj muškarci često rade u kuhinji, a žene naprijed, iako bi rodni stereotipi tvrdili da bi trebalo biti obrnuto.

Dakle, možemo razmišljati o tome da "rad naprijed" predstavlja novu podjelu rada?

 Mislim da to nije nešto novo. Ta relativno proizvoljna podjela uvijek je utemeljena u ideološkoj pretpostavci prirodnih spolnih razlika: žene bolje rade ovo, a ne ono. Usprkos feminističkim borbama, žene ostaju one koje su prvenstveno odgovorne za neplaćeni kućanski rad što snažno utječe na njihov odnos s najamnim radom. Takozvana feminizacija rada bi, onda, trebala biti popraćena diskurzom o dubokoj hijerarhizaciji rada s obzirom na rod: inače bismo mogli učiniti nevidljivima rodne norme i oblike segregacije zanimanja.

Iz ropotarnice 1970-ih

U tvojoj knjizi pronalazimo neprestano reference, neke od njih kritički nastrojene, o marksističkom feminizmu 1970-ih. Kako su te analize utjecale na tvoje razmišljanje?

 Dobar dio knjige posvećen je ponovnom osmišljavanju i preispisivanju nekih od analiza razrađenih u to doba. Tekstovi kampanje "Nadnice za kućanski rad" ponajviše su me nadahnuli, pogotovo način na koji su ugradile odbijanje rada u feministički projekt kako bi identificirale proizvodnu dimenziju kućanskog rada. One su kao prvo prepoznale rad kao društveno nužan rad, bez kojega ekonomija najamnog rada ne bi mogla funkcionirati. Također su ga učinili vidljivim, podvlačeći komplementarnost između proizvodnog i reproduktivnog rada. Danas, zato što su proizvodnja i reprodukcija u neravnopravnom položaju, ti termini više ne funkcioniraju na odgovarajući način, ali su za tih godina omogućili izgradnju polja veoma radikalnih zahtjeva što je ipak dozvolilo da se propituju odgovornosti žena s obzirom na reproduktivni rad. U tom su smislu pristupili diskurzu o kućanskom radu odbijajući moralizirajuće dimenzije rada, podrazumijevanog kao rad iz ljubavi unutar obitelji. Stoga, iako se jesu potrudile učiniti vidljivim reproduktivni rad kao izravno produktivan, istodobno su se namjeravale boriti protiv njega. Bio je to veoma složen i ponekad čak kontradiktoran projekt koji nam je i danas od velike koristi.

Zašto kažeš da je bio kontradiktoran?

 Problem se sastoji u tome da treba priznati kućanski rad kao društveno nužan rad i raspodijeliti ga podjednako bez precjenjivanja kućanskog rada. Ni žene ne bi trebale precjenjivati najamni rad u svojem pokušaju da pobjegnu od zadane privrženosti domu.

Čak su i neki feministički diskurzi upali u to proturječje te reproducirali diskurze o radnoj etici i obiteljskim vrijednostima, zanemarujući činjenicu da i kućanski i najamni rad dominiraju našim životom te da se moramo boriti protiv oba. Ipak, iako je manje ili više jasno što se podrazumijeva pod odbijanjem najamnog rada, znatno je teže razumjeti što znači odbiti kućanski rad. Bi li to podrazumijevalo napuštanje ljudi i naše obaveze da brinemo o drugima? Vjerujem da je to prije pitanje shvaćanja kako bismo trebali reorganizirati brigu i redistribuirati je tako da u potpunosti ne obuzme naše živote.

Ali danas, zato što se proizvodnja i reprodukcija znaju podudarati, reorganizacija brige bi također tražila do neke mjere i reorganizaciju proizvodnju. Kako možemo nanovo promisliti taj odnos?

 To je dio poteškoća, ali će nam “Nadnice za kućanski rad” ponovno biti korisne. Zahtijevati nadnicu za kućanski rad također je ograničenje. U 1970-ima te su feministkinje podcrtale da se žene ne identificiraju, barem ne sve među njima, s likom kućanice. Tako da je, karakterizacijom kućanskog rada kao ženskog roda, postojao rizik da će se osnažiti veza između roda i kućanskog rada. Zagovarala sam da zahtjev za nadnicom za kućanski rad bude zamijenjen zahtjevom za osnovnim dohotkom koji je neutralan s obzirom na rod i koji se ne prilagođava samo kućanskoj dimenziji, pa je stoga i moćniji zahtjev jer se tiče svih nas. Svejedno, ostaje problem toga kako učiniti vidljivom činjenicu da kućanski rad u prvom redu obavljaju žene. Pitanje je to onda pronalaženja načina da se pomiri feministička analiza roda sa zahtjevom za osnovnim dohotkom. Predložila sam da bi se moglo razviti kategoriju življenja kao ravnotežu i obitelji i radu.

Možemo li tada reći da izvan najamnog rada borbene linije prolaze kroz obitelj?

 Zasigurno, raspravljajući o borbama za smanjenje radnih sati, pokušala sam zamisliti alternativu široko rasprostranjenoj ideji smanjenja radnih sati kako bismo imali “više vremena za obitelj”. Pokret za radni dan u Sjedinjenim Državama zahtijevao je osam sati za rad, osam sati odmora i osam sati da radimo što želimo. Naročito me zanima ta ideja “što želimo” koja ostavlja otvorenim prostor mogućnosti, oblika društvene suradnje izvan kako najamnog rada tako i institucije obitelji.

Između proizvodnje i reprodukcije, dakle, oblik poprima prostor koji nazivamo “drugim”, a koji je pobliže određen onime što nazivaš “širim poimanjem društvene reprodukcije”. Možeš li to razjasniti?

 Ekspanzivna dimenzija društvene reprodukcije kategorija je koju koristim kako bih na drugačiji način postavila antagonizam između kapitalističke akumulacije i društvene reprodukcije. Umjesto da promatram najamni rad s jedne, a obitelj i neplaćeni kućanski rad s druge strane, tako se naslanjujući opet na rad feministkinja iz 1970-ih, promišljam sukobe koji postoje između te dvije sfere. Zadržavanje isključivo na kućanskom radu i promišljanje isključivo reprodukcije ne nudi uvjerljivo rješenje problema. To može dovesti do “rješenja” koja se usredotočuju na komodifikaciju brige, dakle ne usmjerava se na osnovne probleme. Vjerujem da umjesto toga mora doći do temeljitije kritike organizacije kućanskog rada, kritike koja ukazuje na izgradnju novih oblika odnosa i društvenu suradnju unutar i izvan obitelji.

Misliš li da bi kriza mogla biti još jedna prilika za izgradnju tih novih oblika odnosa?

 Ne znam. Svakako da u Sjedinjenim Državama možemo zamisliti da bi kriza mogla dovesti do drugačijeg odnosa prema potrošnji. Zasigurno bi to mogla biti prilika da iznova promislimo život na kooperativniji način, oblike reprodukcije i raspodjelu bogatstva. Ali ne znam koliko je danas to stvarno; u Sjedinjenim Državama, u svakom slučaju, rad ostaje na središnjem mjestu.

Rad, između etike i odbijanja

U drugu ruku, kad komodifikacija nadvlada suradnju, to je kao da je radna etika silom nataknuta na odbijanje rada, kao da je ono što ti zoveš “radnim društvom” nadmudrilo život poslije rada kao utopijski imaginarij koji smještaš kao politički horizont svoje knjige...

 Ideja života poslije rada namjerno je malen dio tema o kojima sam govorila u knjizi. Na “post-rad” gledam kao na utopijski imaginarij koji ukazuje na moguće oblike života koji nisu strogo gledano podčinjeni radu, u kojima je rad pozicioniran kao dio života, ali ne svog života. Taj imaginarij nanovo zamišlja upravljanje vremenom, proizvodnju identiteta i pretpostavke o našim političkim i socijalnim obavezama.

Svejedno, rad, kao potražnja za radom, ostaje središnje pitanje prije svega za sve prekarne radnike koji teško odbijaju rad jer su uvijek imali samo neredovit, nesiguran i privremen odnos s njime. Zato, paradoksalno, ono što bi se moglo nazvati “prekarijatom” proizvodi obnovljenu potražnju za radom...

- Zahtjev za više rada mora još uvijek biti dio političke agende, uključujući, primjerice, napore da se unaprijede životi žena koje nemaju jednak i bezuvjetan pristup radu i prihodima. Također bi zahtjev za boljim radom trebao biti dio političke agende, naročito ako to progovara o "dvostrukoj eksploataciji" žena u domu i u radu i privođenju kraju rodne podjele tog rada. Mi bismo isto tako, naposljetku, trebali kultivirati zahtjev za manje rada. Međutim, teško je iskombinirati sve te zahtjeve. Zahtjevi za manje rada, više rada i boljim radom mogu biti proturječni. Čini mi se da bi danas trebalo dati prvenstvo manje rada. Ukratko, poslijeradni imaginarij mora biti nadograđen strogom proturadnom politikom.

Dakle,  trebalo bi voditi borbe protiv rada, a život poslije rada ostaje tek utopija...

 Upravo tako, i zato me zanima osnovni dohodak i smanjenje radnih sati. Barem u američkom kontekstu postoji malo prostora za takav tip zahtjeva te ih zato postavljam kao utopijske zahtjeve za poslijeradnim društvom. Smatram da je važno proizvesti imaginarij, mada utopijski, koji nam dozvoljava da razmišljamo s onu stranu rada. Drugim riječima, to je pitanje kruženja drugačije ideje življenja koja nam dozvoljava da sistematično promislimo rad kao sistem preraspodjele te da ga povrgnemo kritici. Zahtjev za osnovnim dohotkom i smanjivanjem radnih sati može ponuditi prilike za promicanje rasprave o radu i njegovoj organizaciji.

To je ujedno kritički i “vizionarski” projekt.

 Da, odbijanje rada i razrada mogućeg imaginarija međusobno su komplementarni. Primjerice, odbijanje rada kao proturadna politika također stvara poslijeradni imaginarij. Osobito me zanima utopijska dimenzija, pri čemu pod utopijom podrazumijevam diskurzivne prakse koje nas ohrabruju da proširimo horizonte svojeg razmišljanja o radu i njegovoj etici. K tome, u svojoj kritici rada želim se pozabaviti i problemom jednakosti ili prije nejednakog izrabljivanja u radu, uz problem slobode, koji shvaćam u marksističkim terminima kao mogućnost kolektivnog stvaranja svijeta u kojemu živimo: njegovih odnosa, institucija i dobara koje proizvodimo. Dakle, imaginarij koji predlažem ima veze i s moći koju subjekti mogu vršiti nad kolektivnim stvaranjem vremena i prostora društvenog svijeta. Problem s radom i razlog za njegovo odbijanje ne odnose se samo na izrabljivanje, nego i na kontrolu koju se vrši nad sadržajem i vremenom tvog rada, na odnose koje uspostavljaš s drugima.

Rad i društvena reprodukcija u krizi

Kriza je obilježena pojavom novih globalnih borbi. Shvatila sam te borbe kao snažno angažirane na polju društvene reprodukcije, pogotovo zato što su eksperimentirale s novim društvenim odnosima koji nas pokušavaju usaditi u dijeljenju i suradnji. Naročito se pozivam na iskustvo Occupy Wall Street ili španjolskih acampadas koji su pridali veliku pažnju upravljanju i organiziranju zajedničkih aktivnosti, tako što se preuzelo brigu o uslugama poput kuhanja i knjižnica, raspravljalo se o rodnim odnosima, nasilju nad ženama itd. Također se sjetim iskustava poput Mareasa u Španjolskoj ili projekata samoupravljanja zdravstvenim sustavom u Grčkoj što me podsjeća na sve šire poimanje društvene reprodukcije o čemu raspravljaš u svojoj knjizi. U takvim iskustvima, borba protiv rezanja socijalne države i posljedičnog smanjivanja određenih usluga poput zdravstva li obrazovanja za posljedicu su imali isprobavanje novih praksi koje su okupile zajedno uslužne radnike i potrošače u borbi protiv mjera štednje, kao i za autonomo organiziranje i komunalno upravljanje uslugama. Unutar takvog konteksta, borbe ne namjeravaju ponovno uspostaviti društveni poredak koji je ugrozila kriza ili moliti za javnu intervenciju koja bi poduprla socijalni sustav, kao što se to činilo u ranijim borbama u 1960-ima i 1970-ima. Radije, te se borbe pojavljuju kao eksperiment i iznalaženje novog terena društvenih odnosa koji je "autonoman" i od privatnog tržišta i od javne politike države. Hoću reći, oni prakticiraju i isprobavaju nove kolektivne društvene odnose zasnovane na dijeljenju i suradnji. Što misliš o takvim eksperimentima?

 Rekla bih da su te prakse koje izranjaju unutar pokreta i nužne i nedostatne. U jednu ruku, kao laboratoriji razvoja novih načina da reproduciramo svoje živote i eksperimentiramo s održivijim načinima organizacije rada i društvene suradnje, smatram ih iznimno važnima. Po mom mišljenju, krajnje su značajni kao alternative obiteljskom modelu i mnogim oblicima kućanstva još uvijek fokusiranima na uparivanje i privatnost koji preslikavaju gorespomenuti obiteljski model. Većina primjera koje spominješ organizira odnose brige i suradnje koji nisu sadržani unutar kućanstava. Kao što je slučaj s proročanskim praksama, vrijednost tih napora da se stvore novi oblici života proteže se daleko iznad njihovih mogućih praktičnih (ponovnih) primjena. Kao prvo, također mogu služiti kao model i raspaljivati društvenu i političku imaginaciju bez obzira kakav bio naš sud o prikladnosti njihovog specifičnog sadržaja. A također mogu služiti da se osporava ethos mjera štednje – da bismo trebali željeti, sanjati, socijalizirati i voditi brigu manje, a više raditi i žrtvovati se – što je od ključne važnosti i za diskurze o radnoj etici i za diskurze o obiteljskim vrijednostima koji pomažu u legitimiranju državnog (ne)odgovora na krizu. Te prakse ustraju u tome da publiciramo i politiziramo rad i vrijeme društvene reprodukcije, kako u užem smislu onoga što je potrebno da se održi sam život, tako u širem smislu onoga što bi trebalo biti učinjeno da postanemo više od onoga što trenutno jesmo, da izgradimo bolje načine bivanja i življenja zajedno.

U drugu ruku, također smatram da je važno zamijetiti da su ti eksperimenti malih razmjera na lokalnoj razini nužno ograničeni. Kao prakse koje ljudi sami organiziraju bez oblika potpore koji bi bili institucionaliziraniji, također bi ih se moglo usporediti s vrstom poduzetničkih podviga koje slave neoliberalne ideologije. Odnosi društvene reprodukcije neodvojivi su od onoga što se službeno priznaje kao sistem ekonomske proizvodnje; ponovno otkriće jednoga zavisi o preobrazbi onoga drugoga. Društvena reprodukcije iziskuje rad – moramo osporavati ideju da je to nešto što možemo činiti uz dodatak cijelog životnog vijeka najamnog rada ili, kao alternativa, u odsustvu bilo kojeg drugog prihoda. A premda uviđam važnost razvijanja alternativa dominatnim oblicima kako privatnih tako i javnih reproduktivnih usluga i potpore, držim da je neki oblik institucionalizacije bitan, ne želimo li nastaviti pretpostavljati da i naš opstanak trebao zavisiti o osobnim odnosim koje jesmo ili nismo imali sreće pronaći, i koje jesmo ili nismo sposobni održati.

Željela bih postaviti drugo pitanje koje bi povezalo rad i krizu, naročito s obzirom na rastuće oslanjanje na neplaćeni rad. To je nešto što smo uvelike iskusili radeći kao prekarni radnici ili kao studenti na sveučilištima ili kroz one legalizirane oblike neplaćenog rada koji se nazivaju "stažiranjem". Međutim, za vrijeme krize, barem u Italiji, korištenje neplaćenog rada obično je institucionalizirano – primjerice, Expo 2015 u Milanu je "zaposlio" oko 15.000 mladih ljudi na neplaćene ugovore o radu. Takav rad dolazi s obećanjima poboljšanih rezimea, dakle naglašava potrebu za nekom vrstom naturalizacije neplaćenog rada kao bitnog preduvjeta za plaćeni posao na tržištu rada. To je, rekla bih, logika koja je na mnogo načina slična onoj koja je historijski pecala žene u neplaćeni rad reprodukcije, kućanskog rada i brige. U tom pogledu tvoja analiza odbijanja rada nudi važne uvide. Raspravljanje o odbijanju neplaćenog rada danas, rada koji se uvelike shvaća kao nagovještaj važnih obećanja za budućnost, politički je urgentno. Što podrazumijevaš pod odbijanjem rada u tim uvjetima? Kako se, unutar tih koordinata, možemo pomaknuti od radne etike koju si znatno kritizirala u svom radu i konkretno misliti  o poslijeradnom društvu? Ima li prostora za odbijanje rada u takvom kontekstu?

 Mislim da je tvoja tvrdnja o relevantnosti slučaja nenajamnog kućanskog rada za trenutnu situaciju volonterske radne snage i drugih oblika neplaćenih ili potplaćenih "naukovanja" neobično zanimljiva. Naposljetku, kapitalistička proizvodnja je uvijek ovisila o nenajamnom radu da reproducira sistem najamnog rada. To je nešto što su marksističke feministkinje drugog vala nastojale razotkriti, uvid koji zahtijeva dramatično proširenje onoga što mi shvaćamo kao ekonomiju i kao poprište ekonomske borbe. Lista načina rada na kojima poslodavci profitiraju, ali za koji nas ne kompenziraju, vjerojatno se proširila u postfordističkim ekonomijama. To obuhvaća ne samo sav rad koji omogućuje trenutnoj radnoj snazi da ode na posao svaki dan ili svake noći te da se podignu nove generacije radnika, nego i većinu obrazovnih dostignuća, komunikacijskih vještina, društvenih mreža, kulturnih formi i afektivnih sposobnosti koje bi radnik trebao kultivirati, a za koje ih poslodavci ne plaćaju. Iako mislim da stažiranje i tome sličan rad treba pojmiti na ovom kontinuumu nekompenzirane proizvodnje, postoji nešto divno u tome što se te poslove može proturiti kao nešto drugačije od plaćenih mjesta. Ne čini se da postoji potreba da se čak ustvrdi da služe kao period izobrazbe, kao kod starijih oblika stručnih usavršavanja. Kao da su osmišljeni da dokažu da je potencijalni radnik voljan gledati na rad kao nešto drugo doli razmjenu radne snage za prihod, kao nešto što trebamo iz nekih drugih razloga osim novčanih. Kao da je poanta iskazati vlastitu entuzijastičnu voljkost da prigrlimo neinstrumentalni odnos prema radu. Da se vratimo na feminističku kritiku, feminizam drugog vala povezan sa zahtjevom za "Nadnicama za kućanski rad" tvrdio je da je prvi korak odbijanje kulturalno (kao i politički i ekonomski) zadane privrženosti domu, u slučaju žena insistiranje da je neplaćeni kućanski rad – rad. Drugi korak je bio da se uvidi da je to naprosto rad. To mi se čini još uvijek važnim savjetom u kontekstu razvoja situacije u režimu rada.

Izvorno objavljeno pod naslovom "Dentro la crisi allo specchio", Commonware, 30. kolovoza 2013.

S engleskog prevela Marija Ćaćić