Zašto baš Katul? Zašto ne Coleridgeov mornar, Rimbaudov pijani brod, nešto treće ili četrnaesto? Možda je Rimljanin naprosto bio pri ruci. Možda je naprosto fino sjeo na mjesto na kojem je zanatski instinkt predvidio tuđi glas, te i te intonacije. Napokon, možda je naprosto bio petak, devet i pol ujutro. Ignoramus et ignorabimus. Ali ljudska je znatiželja teško zaustavljiva i nezajažljiva; teško se pomiriti s “ne znamo i nećemo znati” jednom kad smo povezali dvije točke, jednom kad smo uhvatili autora na djelu. Čim nam kažu “s ovog drveta ne smijete jesti”, odmah počnu prsti svrbjeti.
Prošli sam tjedan sreo Katula. Ničim izazvan, iskočio je iz jedne pjesme Antuna Šoljana. I sad treba s tim nekako izaći na kraj.
U zbirci stotinjak pjesama koje nam je ostavio rimski pjesnik iz prvog stoljeća prije nove ere (Katul je imao oko trideset godina kad je umro, negdje u vrijeme Cezarovih Galskih ratova), četvrta po redu - Katulove pjesme nemaju naslove, brojeve su im dali filolozi - govori o jednom brodiću: Phaselus ille, quem videtis, hospites, / ait fuisse navium celerrimus... Dubravko Škiljan početak je preveo ovako: “Drugari, ovaj čamčić, što ga vidite, / od brodova je, kaže, brži bio svih, / i nijedno ga nije moglo plovilo / preteći, bilo da se samim veslima / s njim natjecalo ili punim jedrima.” Brodić, ili čamčić (phaselus je u latinskom grecizam; izvorno je značenje “grah, mahuna” - fažol ili fažolet - a u nautici označava laganu, brzu barku) sada je u penziji. Lirski glas, pošto je pobrojio njegova putovanja istočnim Mediteranom sve do Crnog mora, završava: “No davno bješe to, a sada stari on / u miru spremljen; vama se posvećuje, / o blizanci, o Kastore i Polukse.”
Prigovori Posljednja Šoljanova zbirka pjesama objavljena za života zove se Prigovori. Pojavila se prije dva desetljeća, 1993, u godini Šoljanove smrti. Jedna od pjesama zove se Na Pelegrinu (Pelegrin je najzapadniji rt otoka Hvara, okrenut otvorenom moru). Tridesetak strofa od po, načelno, četiri stiha obraća se drugovima - “momcima” - govoreći o plovidbi, domovini, pamćenju, moru, otoku. I vremenu. “Gdje ste sad momci koje su bogovi volili, / koji ste s ovih obala otplovili?”
Na pet su mjesta strofe drugačije. Uvučene su, označene navodnicima. U trećoj je takvoj skupini Katul. “’Brodica, prijatelji, ovdje nasukana / kako je bila brza! Na vesla il na jedra / nije se trebala skrivati / ni pred čime što morem plovi! // Ako brodovi imaju dušu, a duše nebo, / koja sad mora lapću njene bokove? / Koji vjetrovi suše slane suze / s obraza njene prove?’ “
Dvadeset godina nakon Šoljana, dvije tisuće i sedamdeset godina nakon Katula, na čitaocu je da se pita: sad kad sam našao ovu poruku u boci, pošto sam povezao točke A i B - što to znači? Jer, reći da Šoljan “citira” Katula ili da “aludira” na nj, to jest dijagnoza, ali ne i odgovor. Ništa manje važno, i jednako otvoreno, i dalje stoji okolnost da sam ja-čitalac, sa svojim znanjem i svojom popudbinom, prepoznao Katula u Šoljanovoj pjesmi. A da nisam prepoznao, recimo, ostala četiri drugačija mjesta, ostala četiri “tuđa govora” u Na Pelegrinu.
(Jednom od citata slutim porijeklo. Za nj je, uostalom, i sam autor stavio ključ pod otirač. Na Pelegrinu počinje neidentificiranim epigrafom na engleskom: “List how I, care-wretched, on ice-cold sea, / weathered the winter, wretched outcast, / deprived of my kinsmen.” Radi se o stihovima pjesme Seafarer, slobodnog prepjeva Ezre Pounda iz 1911. - Poundov je predložak staroengleska pjesma iz X. st. Šoljanova varijacija Pounda, ili Poundova predloška, potom malo niže čini prvu “citatnu” strofu: “ ‘Kraj one silne vode / u duši trpjeh sušu, u srcu gorčinu; / mora su bila ledena, srce hladno / od toliko dugog rastanka.’ “)
Četiri mi odgovora padaju na pamet. Tehnički, pesimistički, optimistički i metafizički.
Rimljanin pri ruci Tehnička, zanatska, teza kaže: pjesmi je dovoljno nje same. Da je Šoljan htio da čitaoci u Na Pelegrinu uoče više od tuđih tekstova kao takvih, ostavio bi drugačije tragove (sjetimo se Eliotovih bilježaka uz Pustu zemlju, ili marginalija uz Hembru Tonča Petrasova Marovića). Autor je u pjesmi zamislio glasove koji će biti tuđi, ali načelno tuđi; ničiji posebno. Ne specifično Katulovi ili Poundovi. I dalje, dakako, ostaje pitanje “zašto tuđi glasovi”. Ali odgovor na nj ujedno je i odgovor na pitanje “zašto pjesma uopće”. On će proizaći iz razumijevanja, ili doživljaja, čitavog teksta, čitave umjetnine. U takvoj je konstelaciji moje prepoznavanje Katula zapravo slučajnost. Događaj neplaniran i nepotreban, sličan onome kad glumca u nekoj predstavi prepoznamo kao svog susjeda. To svakako nije bila režiserova nakana.
Tehničko je rješenje razumno i racionalno. Svejedno, mogućnost da smo - možda pukim slučajem - provirili u (kako filolozi vole reći) “pjesnikovu radionicu” – ta mogućnost i dalje žulja. Ili, još gore, škaklja. Zašto baš Katul? Zašto ne Coleridgeov mornar, Rimbaudov pijani brod, nešto treće ili četrnaesto? Možda je Rimljanin naprosto bio pri ruci. Možda je naprosto fino sjeo na mjesto na kojem je zanatski instinkt predvidio tuđi glas, te i te intonacije. Napokon, možda je naprosto bio petak, devet i pol ujutro. Ignoramus et ignorabimus. Ali ljudska je znatiželja teško zaustavljiva i nezajažljiva; teško se pomiriti s “ne znamo i nećemo znati” jednom kad smo povezali dvije točke, jednom kad smo uhvatili autora na djelu. Čim nam kažu “s ovog drveta ne smijete jesti”, odmah počnu prsti svrbjeti.
Poslije brodoloma Zato se javlja drugi, pesimističan odgovor. Tu se šapće: “Istina je, sva mjesta-citati imaju izvore, i sve su njih oni znali prepoznati. Oni: Šoljan i njegovo društvo, cijela njihova generacija, Slamnig, Mihalić, pa i oni mlađi poput Maroevića i Mrkonjića. To su ‘momci’ koji su pjesme čitali kao što smo mi čitali stripove i gledali filmove i televiziju, kao što današnji klinci ‘čitaju’ kompjuterske igre. To su oni; ti to tako ne možeš i nećeš.” Citati i aluzije računaju na znanje kojeg (ti to tako ne možeš i nećeš) više nema. Ne na taj način, ne s tim intenzitetom. Tasso i Dante, Shakespeare i Baudelaire - oni su za mene imena, nomina nuda. Znam što znače i predstavljaju; znam i o njima i o njihovim djelima, a lako mogu saznati još više. Znam ih i čitati, i vidjeti njihovo majstorstvo i priznati im ga. Ali koliko su oni moji? Koliko sam ih sam otkrio, i koliko su mi svjetova otkrili? Koliko mislim pomoću njih, u njihovim kategorijama, u njihovim riječima, stihovima, temama? Ne možeš i nećeš. Taj je svijet otplovio. Ili potonuo. Pa su ono što vidimo - s pedeset sedme palube kruzera - ostaci tuđe plovidbe: dvije-tri daske, pojas za spasavanje, vršak jarbola.
Optimist kaže drugačije. “Tradicija se stvara. Tako je i Šoljan svoju tradiciju stvorio, posežući za, recimo, angloameričkom književnošću - onom koje na pjesničkom obzoru pedesetih nije bilo - a kao što stvara vlastitu prošlost, stvara i budućnost. U pjesmi Na Pelegrinu citati su zagonetke. Hoćeš li ih odgonetnuti – čitaj, traži. Tako ćeš, na svoj način i prema svojim mogućnostima, ploviti kuda je i Šoljan plovio.” Zaista, mogu izvijestiti da sam bio u ribolovu. Tražeći potencijalni izvor četiriju tuđih mjesta (zapravo preostalih tri, uzmemo li da je jedno iz Seafarera), pročitao sam i Poundov prvi Canto, i XXVI. pjevanje Danteova Pakla (Odisej priča o svome posljednjem putovanju) i početak II. pjevanja Raja (“O voi che siete in piccioletta barca, / desiderosi d’ascoltar, seguiti / dietro al mio legno che cantando varca...”), i Coleridgeovu poemu Ancient Mariner, i 739. epigram iz sedme knjige Grčke antologije, i Ribanje i ribarsko prigovaranje - sve pjesme koje dosad nisam čitao, ili nisam čitao takvim očima. Mreža je ostala prazna, “izvore” nisam upecao. Ali sam se dobro proveo. Tradicija se stvara, čak i kad se stvara na pomalo instant i galofak način.
Varijable et varijablimus Svoj red još čeka metafizičar. “Čitaoče! nije li malo prenaglo, ili malo bahato, pretpostaviti da se pjesma obraća tebi?” Upitnik. Pjesma uvijek hoće drugome, ona treba to drugo, treba drugu stranu. Traži je, obraća joj se (ovo govori Paul Celan, da se razumijemo). Tko bi ta druga strana bio, ako ne mi? “Pa eto...” Taktična tišina, pri čemu drugoj strani ništa pametno ne pada na pamet. “Govor drugome može biti i govor bogu, ili bogovima. Sjetite se Katula: ‘vama se posvećuje, o blizanci, o Kastore i Polukse’. Ili može zbilja biti govor onim momcima s početka: ‘Gdje ste sad momci koje su bogovi volili...’ “ -- To znači da smo mi u ovom govoru nepozvani slušaoci? Da se on do nas slučajno prelijeva, kao što se prelijeva mlijeko kad iskipi?
“Možda. Tko bi mogao pročitati Zeusov um? On je okrenut od nas. Kad tražiš drugog, nikad ne znaš o čemu se točno radi, nikad ne znaš koga si točno našao. To samo prosvjetiteljstvo zna. Odnosno, zna zato što je kompleksnost reduciralo na dvije varijable. Zato što tvrdoglavo ponavlja da je misterij samo kazalište i retorika, samo konstruiranje i, štajaznam, intertekstualiziranje. I onda, gle čuda: u sustavu koji priznaje samo dvije varijable sve se zaista dade svesti na te dvije varijable. Samo što puno toga biva ostavljeno, da tako kažem, pred vratima.”
Mutiš “Metafizičar mora mutiti. Ali reci mi ti, što je alternativa? Šoljan je naprosto poslagao efektne riječi na efektan način - i to je, kako kažu u pekari, to? ‘Ja više ne znam što ste. Ovako star i načet / ni ja već davno ne znam što sam ja. / Možda sam već začet ko neko ljepše i trajnije / biće kojemu je ovo domovina.’ -- Hoćeš mi reći da je ovo stilska vježba na zadanu temu, da je to još jedan exegi monumentum iz 1993. -- i da nije, nipošto nije, napipavanje nečega što ni sami ne znamo što je, nečega za što se nadom protiv nade nadamo da jest... čak i ako je totalno nepoznato?”
Ne znam, stari moj. Ne znam. Zadatak je filologa da spoznaje spoznato. A što onda filolog radi s nepoznatim i nespoznatim -- što radi s ignoramus et ignorabimus -- vrag će ga znati.