Kazalište mora zadržati snagu prevrata

Na dan otvorenja 47. MESS-a javno ste istupili pozivajući na odgovornost i ostavke nositelja određenih političkih struktura koje, kako ste naveli, imaju obvezu podržavanja kulturnih programa, a ne čine ništa da bi tu obvezu ispunili. Kakve je reakcije polučio vaš prosvjed?

– MESS je festival, a to sam već u više navrata rekao, više od puke smotre prikazivanja određenih predstava. Uvijek tvrdim da je MESS zapravo ideja koja nastoji uspostaviti kriterij univerzalnosti po kojoj kulturu živimo na planetarni način. Budući da je kultura sama po sebi integrirajuća, tada i MESS kao važan festival preispituje kulturni prostor Bosne i Hercegovine te prevrednuje vrijednosti narušene u ratu i godinama nakon njega. Odjel za kulturu pri Ministarstvu civilnih poslova inzistira na nacionalnom modelu kulture u kojem se njeguje nacionalni identitet, temeljeći se na tradiciji i gotovo mitskim obrascima slijeđenja zadanih okvira i posvemašnjeg negiranja bilo kakve internacionalne kulture i povezivanja s drugima. Njihova ovogodišnja potpora festivalu je skaredno mala. S druge strane, to je ministarstvo financijski blagonaklonjeno kulturnoumjetničkim društvima i sličnim grupacijama. Stoga sam oštro istupio, protestirao, apelirao i molio, s nadom da će se ipak poštivati glas javnosti i značenje koje je MESS svojim gotovo pedesetogodišnjim kazališnim djelovanjem polučio i ima u kulturnom prostoru Sarajeva, ali i cijele Bosne i Hercegovine. Ovdje bih skrenuo pozornost na naše edukacijske programe kojima okupljamo akademije iz cijele Bosne i Hercegovine, a ima ih čak četiri, u Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru i Sarajevu. MESS je uspostavljao i održavao kulturne odnose sa susjednim zemljama znatno prije ikakvih političkih intervencija na tom planu, ukidajući i nacionalne i mentalne barijere. Smatram da upravo takva potpora Ministarstva nije slučajna, njihov je čin jasna poruka o projekciji državne kulture, podržavanju etatiziranoga kulturnog modela u kojem pravo emancipiranja ima samo nacionalna kultura. Tomu nasuprot suprotstavljam i ističem europski identitet koji se temelji na građanskoj kulturi, u kazalištu itekako zastupljenoj.

Borba za građansku kulturu

Upravo je građanska kultura ugrožena potezima Ministarstva. Stoga je moj protestni govor prvenstveno bio moja građanska dužnost. Reakcije publike na taj istup bile su izvanredno pozitivne. Kulturna javnost na našoj je strani, plebiscitarno su nas podržali i publika i mediji. Kazalište mora zadržati snagu prevrata. Ono se, da bi ispunilo svoju društvenu funkciju, mora suprotstaviti etabliranoj politici, koja je u Bosni i Hercegovini izvitoperena i retrogradna.

Ima li kakvih reakcija na vaš protest iz Ministarstva civilnih poslova?

– Ignoriralo nas je. Zasad nije bilo nekih posebnih reakcija.

Ako vam je Ministarstvo uskratilo očekivanu podršku, kako ste zatvorili financijsku konstrukciju?

– Iskreno, još nismo do toga došli. Još nismo napravili konačne financijske izvode. No, definitivno smo u manjku s obzirom na izostalu očekivanu državnu potporu. To nije mala suma, riječ je, recimo, o iznosu koji pokriva hotelski smještaj gostiju Festivala, kojih je ove godine više od pet stotina. Odluka Ministarstva o količini sredstava zaskočila nas je i uzdrmala planiranje festivala jer smo tada bili već u fazi kad nismo mogli izmijeniti dogovorena gostovanja i suradnje.

Na koji se način tada financirate?

– Bosna i Hercegovina je kompleksan model vlasti. Na najnižoj razini je općina, a Sarajevo ima pet općina, iz kojih se MESS ne financira. Slijedi gradska razina, koja nam daje podršku. Zatim je tu kanton Sarajevo koji je osnivač festivala, pa federacija koja je entitetska vlast i na kraju dolazi državna razina. Dakle, riječ je o pet različitih razina. Svaka razina vlasti ima svoje premijere, vlade, svoje ministre, svoje zamjenike, pomoćnike, i tako redom, a sve je to zapravo neproduktivan kadar. To je golemi državni birokratizirani aparat, a oko 60 posto državnih prihoda odlazi samo na njegovo održavanje. Iz toga je jasno koliko je ova država skupa i nefunkcionalna, a koliko od prihoda otpada na kulturne manifestacije. I mnogo bogatije europske države teško bi izdržale ovakvu birokratsku aparaturu.

MESS u retrospektivi i perspektivi

Ravnatelj ste MESS-a već jedanaest godina. Koliko je MESS u tom razdoblju promijenio koncept?

– U MESS-u sam od 1997. kad je u Bosni i Hercegovini bilo ratno stanje i kad se zapravo nije mogao održavati. Tada sam zajedno sa suradnicima rekonstruirao nekadašnji jugoslavenski festival, sve više ga usmjeravajući Europi i međunarodnoj sceni. Prvih nekoliko godina festivala, negdje šezdesetih prošlog stoljeća, MESS je bio internacionalan, a zatim se formira kao festival eksperimentalne scene. S obzirom na to da već sedamdesetih te male eksperimentalne forme nisu bile popularne, festival je zadržao ime, koje je zbog podudaranja s engleskim leksikom bilo zanimljivo i asociralo na zbrku, nered, a ujedno je i omogućavalo promjenu koncepta. U devedesetima se ponovo otvorila mogućnost izlaska prema internacionalnoj sceni. Budući da smo jedini takav festival u Bosni i Hercegovini, htjeli smo zadržati vrlo otvorenu festivalsku strukturu, da bez obzira na scenski iskaz ili scensku formu, dovedemo u Sarajevo najbolje produkcije iz različitih domena scenskoga izražavanja, od predstava koje inzistiraju na dramskoj riječi, čak i predstave koje imaju konvencionalna redateljska rješenja, do onih koje su istraživačke, a na neki način i do alternativnih.

Za sljedeću ste festivalsku sezonu najavili neke promjene.

– Da, sljedeće godine namjeravamo kategorizirati festival u četiri kategorije, World MESS, Middle East MESS, Future MESS i Children’ MESS. World MESS bi obuhvaćao predstave iz cijelog svijeta, s naglaskom na azijskim, afričkim i američkim produkcijama. Middle East MESS koncentrirao bi se na duhovni i intelektualni prostor središnje Europe. Mladi redatelji do 30 godina okušali bi se u kategoriji Future MESS, dok bi ova posljednja bila rezervirana isključivo za dječji program. Organizirali bismo i glumačke, redateljske i kritičarske radionice. Festival će i dalje ostati natjecateljskog karaktera, ali će doći do nekih promjena u načinu valorizacije. Regionalna suradnja nam je značajna jer nas sličan jezik povezuje i određuje. U inozemne koprodukcije ulazimo više s eksperimentalnim, neverbalnim i plesnim formama.

Sarajevo kao ideja

Širenje festivala na izvaneuropsku produkciju zahtijevalo bi i veću financijsku potporu. Oslanjate li se na podršku inozemnih fondacija i alternativna rješenja?

– Uglavnom već surađujemo sa svim fondacijama, velikim dijelom i onim institucijama koje pomažu ovakve internacionalne organizacije, od onih uobičajenih, Goethe instituta, British Councila, Francuskog kulturnog instituta, Unesca i slično, pa do nekih fondova u europskim komisijama. Prvih godina nakon rata veliki je utjecaj imao Soros fondacija koja je pomagala razvoj neovisnih medija i ulaganja u nevladin sektor. U međuvremenu su neke od civilnih organizacija, koje su se pokazale funkcionalne, preživjele, dok su se druge ugasile. Preživjele su one koje su razvile strategiju i projekciju kako će se razvijati kad ostanu bez jake financijske pomoći izvana. Sigurno je da je Sarajevo mitski grad koji je na određeni način označio kraj 20. stoljeća i početak 21., stoga prema ovom gradu postoji neki pijetet i respekt onoga što Sarajevo kao ideja, kao model društvenog i kulturnog života, kao multietnička i multikonfesionalna sredina, nosi danas Europi. U tom smislu postoji umjetnički interes i odgovornost da se u Sarajevu izgovore replike sa scene koje ovdje imaju potpuno drukčiji kontekst i konotaciju.

 Koji je odnos neovisne produkcije i institucionalnih kazališta?

– Velik je debalans u korist institucionalnoga kazališta. Bosanskohercegovačko kazalište još je u tranzicijskome modelu, luta se između nečega što je nekad bilo jasno organizirana socijalistička kazališna kultura i toga što nameće nova tržišna logika. Postoje neke neovisne produkcije koje su pokrenule privatna kazališta, no i dalje je dominantan institucionalni oblik vezivanja, i umjetnika za kazališne produkcije, a i same te produkcije. Mislim da je u krizi produkcijska crta tih kazališta jer je novca sve manje, a velik je priljev kadrova, redatelja, dramaturga, glumaca, čak toliki da ih kazališta neće moći ni apsorbirati. Siguran sam da je budućnost u neovisnoj kazališnoj produkciji, jer ona otvara mogućnost hrabrijeg, istraživačkog, radikalnijeg, više autorskog pristupa kazalištu, svega onoga što nema u institucionalnom kazalištu ili se u njemu pojavljuje krajnje rijetko. Za to prije svega treba artikulirati kulturnu politiku. Kulturna politika bi trebala štititi i čuvati elitističku kulturu, kulturu koja nije komercijalna, koja svojom kvalitetom nije ništa manje značajna od institucionalnog kazališta, ali je usmjerena manjem recepcijskom polju.

Kakvo je stanje s plesom?

– Katastrofalno! Katastrofalno. Kad je u pitanju plesna scena, bilo je nekoliko stidljivih pokušaja, no nakon toga se nije ništa dogodilo. Nadam se da ćemo kad otvorimo MESS teatar, što je naša intencija, imati posebni centar za istraživanje scenskih umjetnosti u kojem ćemo se baviti onim oblicima koji su u nas rudimentarni ili ne postoje. Jedan od njih je i ples. U susjednim zemljama je plesna scena u zamahu pa se nadam njihovoj kadrovskoj i umjetničkoj pomoći. MESS je pokazao neke od najvećih dometa baš u plesu.

Kako u Sarajevu funkcionira kulturna suradnja između različitih etničkih zajednica?

– Ako samo pogledamo tko sve radi u festivalu, jasno je da je riječ o ljudima različitih nacionalnosti koji se po svojim kulturnim potrebama niti po svom kulturnom identitetu međusobno ne razlikuju. Na toj razini komunikacija je besprijekorna, prožima se, nadopunjuje, ima dijalektički odnos koji je povijesni i prirodni. Na razini tzv. visoke ili konfesionalne kulture dolazi do razmimoilaženja.

Rurbana kultura

Folklorna ili vjerska kultura u izražajnom smislu je apsolutni kič, dok je u ideološkom smislu najčešće manipulativna i djeluje homogenizirajuće te stvara monolitne blokove. Ona je utjecajna u ruralnoj populaciji. Nakon demografskih promjena i rata koji su se dogodili gradovi su devastirani tim utjecajem ruralnog. U sociološkom smislu pojavljuje se nova grupa ljudi, na koju otpada veliki dio stanovništva, koja njeguje rurbanu kulturu. To je kultura predgrađa, kultura koja ne želi prihvatiti vrijednosti gradskog života i donosi sa sobom agresivne oblike ponašanja i neprihvaćanja bilo koje subkulturne vrijednosti.

Na koji je način tada uopće moguće elitističku kulturu nametnuti kvazifolklornom atavizmu ili, kako ju nazivate, rurbanoj kulturi?

– Kovanica rurbana zapravo se odnosi na turbo-folk koji od rocka i popa uzima dinamizam u glazbi, sint-elektroničku glazbu primjenjujući ih u nakaradnoj i nakaznoj tvorevini. Da bi se nešto promijenilo, trebala bi se uvesti reforma obrazovnog sustava. Zatim, nužna je kulturna platforma borbe protiv rurbanizacije kulture s rafiniranjem civilizacijskih vrijednosti i autohtonosti bosanskoga društva, kojem je u prvom planu uvijek bilo jedinstvo različitosti. Ne volim izraz multikulturalnost, smatram ga previše formalnim i da ne odražava polifonost kulturnoga ambijenta Bosne i Hercegovine. Ne volim niti riječ tolerancija jer tolerirati nekoga ili nešto znači trpjeti nečije nasilje. Umjesto toga, opredijelio bih se za riječ suživot. Zanimljiva su opažanja pojedinih sociologa koji postavljaju pitanje je li u postratnim i postkonfliktnim društvima, ako je nagrižena vrijednost suživota, moguć život jednih s drugima na civilizirani način. Što je opet bolje formulirano od života jednih pokraj drugih, jer život jednih s drugima otvara mogućnost u budućoj perspektivi suživota, regeneriranja ili rehabilitacije ratom razorenoga.

Ima li naznaka da se stvari kreću u tom smjeru?

– U razgovoru s mladim, obrazovanim ljudima vidi se da se situacija razvija na bolje. Izvan gradskih središta već su u pitanju izolacijski mrakovi. U prvom redu narušena je demografska struktura, a zatim i vrijednosti o kojima govorim. U tom smislu ne vidim da išta ide naprijed. Zapravo, u političkom smislu ne ide ništa naprijed. Pojedine nacionalističke stranke više nisu dominantne, SDS je sad u opoziciji, HDZ se rasturio na nekoliko opcija s hrvatskim predznakom, SDA je izgubila primat, ali su se pojavile neke stranke građanske orijentacije koje su uzurpirale građanski prostor, a zapravo su i dalje ostale u svojoj primarno nacionalnoj retorici. Ne vidim nikakvu vezu između Nezavisnog saveza socijalnih demokrata Milorada Dodika i socijalne demokracije. Između njihove retorike i onoga što je bila retorika SDS-a nema nikakve razlike.