Nataša Govedić  

Kazalište piše reklame ili obogati se, veselo je!

Što djeci poručuju suvremeni masovni mediji, od plakata uz cestu do televizijskih programa? Važno je imati mobitel. Važno je ići u shopping (slijede imena centara u kojima se “najbolje” kupuje). Važno je uloviti blagdansko sniženje. Važno je “opskrbiti se” hranom. Važno je svaki dan imati nešto novo. Krpica je važnija od glave. Marka tenisica pokazuje kakva si osoba. Sloboda je drugo ime automobila, a kompetencija je drugo ime za najplosnatiji i samim time najskuplji model kompjutora. Važno je imati, imati, imati, imati, imati. Zašto? To pitanje strogo je zabranjeno u svim odgojnim, u svim obrazovnim, a naročito odgojno-obrazovnim institucijama. Zbog tog pitanja je vjerojatno nastala škola, baš kao i filozofija, ali 21. stoljeće učinit će sve da ga sustavno zatre paletom imovinskih “ispunjenja želja”. E sad. Uzmimo da dijete pomahnitalog kapitalizma kojim slučajem navrati u kazalište (inače, davno su prošla vremena kad je dio nastave uključivao obavezno upoznavanje učenika s kulturnim institucijama, a nikada nismo dosegli civilizacijski prag prema kojem većina roditelja smatra da “ima smisla” djecu voditi u teatar). Što će mališanka ili mališan doživjeti u teatru? Kakvu vrstu pojačane svijesti prema etičkim vrijednostima? Prema prokazivanju društvenih licemjerja? Prema jeziku koji djeluje i djelovanju koje je jezično iskristalizirano do stilističkog sjaja, čak i kad je na repertoaru govor ulice? Hoće li barem kazalište poslužiti kao protuteža “školokrečini”, kako obrazovni sustav precizno imenuje autor istoimene knjige, sarajevski pisac i aktivist protiv svih vrsta ljudskog zaglupljivanja, Nenad Veličković?

Janko i novac Ukratko: ne, kazalište neće nikoga izbaviti ni iz kapitalističke, kao ni iz birokratske bare. Umjesto toga, kazalište danas piše reklame. Poput predstave Janko i čarobni grah redateljice Helene Petković. Što točno reklamira ova predstava? Nekad je Janko živio u bogatom i sretnom kraljevstvu (čitaj: biti bogat isto je što i biti sretan). Zatim je došao strašni oger i ukrao blago (čitaj: svijet je postao je siromašan i nesretan; sve je presahlo i uvenulo, ljudi postali žalosni). No Janko se popeo po čarobnom grahu u oblake, zgrabio natrag svoje blago i ponovno vratio sreću/bogatstvo opustjeloj kraljevini i svojoj potištenoj mami. Usput je saznao i da je zakoniti nasljednik prijestolja, tako da bude jasna još jedna paralela: tko god ti bio (oger ili dječačić), ako imaš novaca, automatski si vladar čitavog kraja. Ne zaboravimo da se kao jedan od sporednih likova pojavljuje i Harfa, postavljena kao tupa, dezorijentirana i raspjevana barbika, svakako u zlatnoj haljinici i s dugim plavim uvojcima, što naravno potvrđuje da bogati divovi i bogati kraljevići nužno imaju i svoje raspjevane trofejne ženice/harfice/barbike. Severina, sa svojom otvoreno zadignutom suknjicom i drskošću da po potrebi snimi i pornografske filmove ili pokrene brakorazvodne parnice, čini se progresivnijom verzijom iste rodne ambalaže. Ali kakve veze sva ta estrada ima s umjetnošću za djecu?

“Jack and Magic Beanstalk” engleska je narodna priča, vjerojatno stigla na britansko otočje s Vikinzima, donoseći sa sobom legendu o ogromnom Stablu života (koje spaja svijet živih i mrtvih) kao jednom od najvažnijih motiva nordijske mitološke građe. Kao i sve bajke ili priče prvotno prenošene usmenom predajom, priča je prošla bezbroj usmenih i nekoliko utjecajnih tiskanih redakcija, u kojima je vjerojatno najzanimljivija činjenica da se junak ni u jednoj od verzija neće vjenčati divovom suprugom koja mu “u oblacima” do kojih se popeo stabljikom graška pomaže ukrasti divovo blago (u hrvatskoj je inačici divova žena pretvorena u divovu dadilju i kuharicu), nego se vraća svojoj majci kako bi je oslobodio siromaštva. Jack/Janko svakako je primjer junaka koji prelazi granice poznatih svjetova i samim time postiže mnogo više no što podrazumijeva vreća puna zlatnika.

Lik kao poluga kapitalizma U izvedbi Vedrana Živolića, vrlo sugestivnog, toplog i zaigranog mladog glumca, Janko je prvenstveno osoba koja ne podliježe općoj depresiji. On je u stanju zadržati neporažen pogled na stvari, što bi, vjerujem, samo po sebi moralo biti neka vrsta apsolutne nagrade. Ali redateljica i dramaturginja misle da je ta Jankova intrinzična vedrina samo sredstvo za stjecanje bogatstva, koje je postavljeno u prvi plan; kao cilj i razlog čitave avanture. Ulogu ogrove majke ili ogrove dadilje (njezina narativna funkcija nije sasvim jasna iz izvedbe) izvrsno je postavila Asja Jovanović, jedina od čitave glumačke ekipe vraćajući dječju publiku momentu stvarnog PRIČANJA PRIČE, odnosno zaokupljanja dječje pozornosti živim, iznutra iluminiranim licem i velikom vještinom usmenog pripovijedanja. Dok se Asja Jovanović pokušava prisjetiti bajke koju Janko još nikada nije čuo, nudeći mu općeprepoznatljive početke Crvenkapica, Trnoružica i Pepeljuga, dječja publika uživa u njezinom dramatičnom glasu, u napetosti njezinih pauzi, u pogađanju nastavka priče i prepoznavanju njezina sadržaja, u glumičinim udisajima i izdisajima (dramskom ritmu) nagoviještanja čarobnih događaja. S druge strane, ostatak je predstave posve lišen interesa za bajku kao šamanski storytelling; pred nama je čisto zabavište, u kojem kolo vode scenske slike i efekti, a ne glumačka sposobnost transfera emocija. Općenito je Kazalište Žar ptica veoma sklono tretirati teatar za djecu kao neku vrstu bombonijere, pune zlatnih mašnica i čokoladnih preljeva, ali lišene ičeg “hranjivog” po dostojanstvo bilo koje dobne skupine publike. Jer što možemo naučiti iz predstave kao što je Janko i čarobni grah? Ponajprije, ideologija je najprisutnija tamo gdje naizgled boravimo u prostoru “dječje utopije”. Baš tamo se odvija zagovaranje i dugoročno programiranje vrijednosti s kojima se kasnije borimo kroz generacije i generacije građana koji se osjećaju “osobno krivima” jer nisu u stanju izvršiti nalog kapitalizma i obogatiti se preko noći, pri tom osvojivši i kakvu porno-barbiku. Za djevojčice je situacija još teža: kao što je pokazala još Andrea Dworkin u svojoj analizi klasičnog kanona bajki, djevojčica posredstvom bajke pristaje na status “prestižnog objekta”, čija je subjektnost dostatna samo za upadanje u nevolje, ali nikada za samostalno oslobađanje iz ovih ili onih okova. Djevojčica kroz bajke uči da njezin život može učiniti sretnim samo pojava princa, dok su joj sve ostale žene ili nedostupne kao prijateljice i saveznice oko izgradnje vlastitog identiteta (slučaj mrtvih majčica) ili opasne neprijateljice (čak i unutar najužeg obiteljskog kruga žena je ženi u feudalnom kanonu bajke najčešće suparnica, kako bi se eliminirala bilo kakva mogućnost međusobne solidarnosti). I premda je kritika bajke kao veoma destruktivnog “civilizirajućeg procesa” koji nas reducira na stereotipe danas već obilato prihvaćena na nizu katedri za obrazovanje mladih učiteljica i učitelja, premda je također objavljena pozamašna pedagoška i književnoteorijska literatura na temu ideologijskog nasilja Perraultove redakcije bajki (čije kopije danas još uvijek možete kupiti za 10 kuna u svakom trgovačkom centru!), naše kazališne institucije toga evidentno, namjerno, programatski “nisu svjesne“. 

Sceno-sapunice Time dolazimo do glavnog pitanja predstave o kojoj govorimo: kome se zapravo obraća kazalište Žar ptica? Djeci kao budućim kupcima? Djeci kao vojnicima strogo propisanog obogaćivanja? Djeci kao gledateljima sapunica, pri čemu je kostim sa šljokicama apsolutni kriterij “dopadljivosti“ inscenacije?! Citirat ću Jacka Zipesa, jednog od najpoznatijih proučavatelja svjetske baštine bajki i jednog od najvatrenijih zagovaratelja njihova prevrednovanja: “Upravo će periodi najveće konzervativnosti, primjerice period nacizma u Njemačkoj, biti vezani za kult feudalnih bajki. U središtu će uvijek biti asertivan, hrabar princ, bit će tu i njegova slaba majka sklona samožrtvovanju, kao i pothvat koji muškom protagonistu vraća izgubljenu ili propuštenu čast, odnosno ugled. Ženske uloge bit će napisane tako da uvijek moraju slijediti svog muškog Führera ili se žrtvovati za tuđu dobrobit”. Ne moram isticati da predstava Janko i čarobni grah ni po čemu ne odudara od navedenog modela. Novo je pitanje zašto nitko nije u stanju malo razgrnuti sav taj kič scenografije i kostimografije da pogleda što su njegove dublje sastavnice. Zašto se “podrazumijeva” da će i djeca i njihovi roditelji i nastavnici koji eventualno vode svoje učenike u kazalište pasivno prihvatiti ideologiju sceno-sapunica? U pitanju je kriva prosudba. Ne prihvaćam kazalište u kojemu se (narativni) feudalizam nastoji vjenčati za (produkcijski) kapitalizam s mnogo prisilnih djeveruša i djeverića u gledalištu, iz predstave u predstavu putujući prema sve dubljoj konzervativnosti. Kakav nesporazum s poviješću, kao i s budućnošću umjetnosti!