Vedrana Klepica  

Kazalište za neku drugu Europu?

Jednog dana, baby, bit ćemo stari, o baby, i razmišljat ćemo o tome kako smo se u kazalištu mogli baviti partikularnijim temama. Da parafraziram komercijalno uspješni singl izraelskog glazbenika Asafa Avidana, inače dio soundtracka nove produkcija belgijskog tg STAN-a. 

Kazalište, generalno govoreći, nije osobito lukrativan posao. Ako ne planirate raditi monodramu s dvije stolice i tri promjene rasvjete, vrlo vjerojatno će vam trebati cijeli niz izvođača i suradnika koje, ako ih još želite voditi na turneju, treba prevesti od točke A do točke B, platiti im smještaj, dnevnice i prijevoz monumentalne scenografije koja nije zanemariva stavka u uspješnosti projekta. Zatim treba razmišljati funkcionira li tema koja je bila hit u matičnom kazalištu u npr. Bruxellesu na, primjerice, nekom imaginarnom festivalu “belgijske umjetnosti i kulture” u Nižnjem Novgorodu, čije je glavni sponzor, recimo, ruski naftno-plinski gigant Gazprom ili Rosneft. Sve u svemu, dijalog kazališta s publikom ima dosta kompleksan karakter koji je ovisan o čitavom nizu kulturnih, političkih, klasnih i, na kraju krajeva, osobnih pitanja. I upravo je zbog toga izuzetno bitan. Razmjena umjetničkih proizvoda se ne događa samo zato što umjetnici vole putovati (ali i zato), već zbog toga što suočavanje s raznovrsnim estetikama i političkim stajalištima dokazano utječe na intelektualnu i kulturnu dobrobit društva. Upravo je iz tog razloga najavljeno ukidanje ili rezanje programa na humanističkim studijima u Japanu  zabrinjavajući, nebulozan i, najjednostavnije rečeno, glup potez.

Koji svijet? Koja Europa? Festival svjetskoga kazališta koji se odvija svake godine tijekom rujna u Zagrebu najčešće je iz sasvim razumljivih ekonomskih razloga zapravo festival europskoga kazališta, s ponekim gostovanjima SAD-a, Australije i sl. Međutim, sve dok su na repertoaru sadržajne, izvedbeno inovativne predstave koje intrigiraju i publiku i struku, nitko nema potrebu sitničariti oko toga kako se festival zove. Osim toga, u Europi koja se i u današnjem kontekstu čini ideološki prilično podijeljena, razmjena referenci i stajališta je proces vrijedan poštovanja. Ali niti je Europa više podijeljena na konkretne blokove, niti kazališna publika na bogatu buržoaziju koja ide gledati bijeli balet te prosti puk koji u nekom adaptiranom dvorištu gađa trulim voćem muškarca obučenog u Ofeliju iz svima poznate Shakespearove drame. Da citiram jedinu Dylanovu pjesmu, things have changed. Pa koja onda to publika ide u kazalište i što je točno tamo zanima? Pitanje je naravno izlišno i većina kazališnih praktičara definira neki konkretni odgovor jedino prilikom ispunjavanja aplikacije za europske fondove. Publika voli gledati dobre predstave. Da to možemo upisati u jednu od onih kućica u dotičnoj online aplikaciji svima bi život bio lakši. 

U iščekivanju posljednjeg gostovanja Festivala svjetskog kazališta, glumačkog kazališta No99 iz Estonije, iza sebe smo ostavili tri poprilično impresivna imena: buntovnu britansku superzvijezdu Katie Mitchell, talijanskog vizualnog ikonoklasta-megalomana Romea Castelluccija, te belgijski glumački kult, tg STAN.  A dok je Katie Mitchell uglavnom zaokupljena postdramskim izvedbenim tekstovima autora poput Martina Crimpa ili Simona Stephensa, ili pak dekonstrukcijom Čehova ili Strindberga – s vrlo eksplicitnom političkom i feminističkom notom zbog čega nije bila omiljena protagonistica konzervativne britanske kritike, Castelluci sa svojim hiperestetiziranim, vizualno zahtjevnim scenama godinama dovodi u pitanje velike zapadnjačke mitove. Što je sasvim sigurno bilo prvo čega su se grozili tg STAN-ovci kad su 1989. osnovali svoju trupu, u odluci da ne budu ničija nadmarioneta ili dio scenografije, već da svoje produkcije baziraju na čistom i kvalitetnom dramskom odnosu i glumi u prvom planu. To su kazališni praktičari koje ne morate nužno preferirati, ali teško da im možete osporiti virtuoznost i posvećenost. Ali tko puno radi, često i griješi.

Važno je ne reći ništa Na Plućima – autora Duncana Macmillana, a u režiji Katie Mitchell – nije nedostajalo publike. Možda zato jer je Mitchell postala ime koje i neredovitim pratiteljima suvremenog teatra znači nešto, a možda i zato što je prije nekoliko godina zagrebačka publika imala kolektivni orgazam na njezinu adaptaciju Gospođice Julije Augusta Strindberga.  I to ne slučajno. Katie Mitchell je dosta daleko od tradicije britanske kazališne režije, mnogo je radikalnija autorica koja prirodno konvergira germanskom izvedbenom izričaju, no za razliku od mnogih velikih autora s tih područja, njena režija ide u korak s tekstovima koje radi, a ne protiv njih; no opet uvijek iznova dovoljno inventivna da ne nudi samo integralne verzije tekstova “oplemenjene“ suvremenim rekvizitima i scenografijom. Othello koji si sprema doručak u mikrovalnoj pećnici nije kandidat za kategoriju “inovativne režije”. Njeno prilično radikalno, ili točnije, arogantno režijsko rješenje u Plućima, u kojima dvoje glumaca punih sat i nešto jednostavno pedaliraju na statičnim biciklima, proizvodeći vlastitu struju – iako ne nužno razumljivo ljudima s poremećajem koncentracije –politički izuzetno odgovara sadržaju Macmillanove drame o prenapučenosti svijeta u kojem živimo, u kojemu vrebaju ekološke i društvene katastrofe, te mladom paru koji nije siguran je li donošenje još jednog djeteta na takav svijet moralna odluka.

Ako Mitchellino režijsko rješenje i jest jednostavno ili banalno, to je zbog toga jer je i dramski tekst Duncana Macmillana upravo takav. Britanski teatar, pa čak niti onaj mainstream, institucionalni, nije homogena cjelina koju se da svesti na zajednički nazivnik. Pa ipak, veliku većinu kako suvremenog, tako i klasičnog dramskog pisma odlikuje ono što radije ne bih prevodila na hrvatski jer tako dobro zvuči na engleskom – određeni “smugness”. Zbog tog smugnessa pisci poput Caryl Churchill, Martina Crimpa, Marka Ravenhilla, Sarah Kane i sl.. su uvijek bili percipirani kao literarni buntovnici i pankeri i zapravo nerijetko završavali kao laureati s druge strane La Manchea. Facebook drama trenutačno socijalno osjetljivog hitmejkera Duncana Macmillana u tolikoj je mjeri sadržajno i strukturno banalna i poznata, da više podsjeća na razgovor s prijateljima u kojemu se ništa suviše niti analizira niti produbljuje, već samo vrši konstantan name-dropping aktualnih problema današnjice. Ta je drama tako poznata da njen sadržaj zvuči poznatije od rečenica iz Čehovljevog Višnjika koji je već odavno napunio preko 110 godina. Dakako, ni fasciniranost kazališnih praktičara Čehovljevom posljednjom dramom sigurno nije iznenađujuća ili besmislena, ali je redundantna, osobito ako se joj se pristupa onako kako to čini glumačka trupa tg STAN – kao poligonu za ostvarivanje klasičnih glumačkih odnosa bez većeg režijskog koncepta. 

Komedija, ne tragedija Dramski tekst preživljava stoljeća ako govori o općim ljudskim istinama, što Višnjik svakako i čini na mnogo razina. Nažalost – kao nekakvo prokletstvo koje prati autora još od 1904. kada ga je Stanislavski režirao u MHAT-u ne kao komediju, nego tragediju – Višnjik je u današnje vrijeme i uopće puno češće postavljan na scenu kao istraživanje međuljudskih odnosa, psihologije i nostalgije, a ne kao i suptilno upakiran te duhovit srednji prst odumirućoj aristokraciji, što bi valjda trebalo biti jasno svima koji su upoznati s Čehovljevom biografijom i liječničkim djelovanjem – van literarnoga okvira. Tg STAN-ovci, ništa čudno – ne baveći se konceptom, kontekstom, ili politikom, pa čak niti satirom – odlučili su se za duhovite gegove i nostalgiju, odnosno općenitosti koje kolektivno mogu djelovati na emocije prosječnog gledatelja koji previše ne razmišlja te tako, posve neplanirano, izveli sličan zahvat na publiku kao i Duncan Macmillan sa svojim Plućima. Odlučili su da se kopati malo dublje po nekoj temi ne isplati i da se svi možemo složiti oko toga da smo zabrinuti za današnje društvo. Za što točno?  Za emisiju štetnih plinova, problematičnost uvoza organskog voća iz Španjolske ili Afrike, nedostatak komunikacije među ljudima, promašene živote? Ma da, sve to i još ponešto, po mjeri općih mjesta. 

U suprotnom taboru, u borbi protiv svega banalnog ili jednostavno čitljivog, sjedi Romeo Castellucci i njegova eksperimentalna grupa Socìetas Raffaello Sanzio, te njegovih petnaest producenata (jer je sve ispod toga financijska nemogućnost), koji se na FSK-u predstavio sa svojim novim uratkom Go Down, Moses, postdramskom vizualnom lamentacijom na temu izbavitelja izraelskog naroda iz ropstva. Naravno, ostajući dosljedan svome radu, Castelluci zanemaruje bilo kakav deskriptivni narativ te izvedbu temelji na vizualnim i filozofskim stimulima, prepuštajući gledatelju da upadne u semimeditativno stanje u kojem će sam odlučiti što ima koje značenje. I dok Castelluci redovito nudi gledatelju jednu novu hiperestetiziranu stvarnost, u nekim je produkcijama njegov politički ili socijalni komentar prilično jasan. Go down, Moses, doduše, ne spada u tu skupinu te je, uz to što je vizualno veleban, sadržajno poprilično jednostavan i hermetičan – ako je moguće ta dva epiteta uopće staviti u istu rečenicu. 

I dok prvenstveno kao kazališna praktičarka, a onda i gledateljica, cijenim glumački rad koji je utrošen u stvaranje tg STAN-ove nove produkcije; i dok je teško, čak i pedeset puta kasnije, ne odreagirati na izvrsno pozicioniranu Čehovljevu repliku “a život je prošao, kao da nisam ni živio”; i dok sasvim sigurno neću moći samostalno shvatiti kako Castelluci uspijeva napraviti elegantan prijelaz između sale s magnetskom rezonancom u elaboriranu prahistorijsku spilju u svega nekoliko sekundi; ono što se pitam jest – za koga? Za koje vrijeme? I za koju društvenu klasu? S kime komunicira takvo kazalište? Kazalište ne mora biti eksplicitno političko, ne mora možda biti niti provokativno, niti se čak mora baviti aktualnim temama, niti biti obilježeno inovativnim izvedbenim metodama. Ali u društvu koje je toliko politički polarizirano – koje se već godinama ne može oporaviti od ekonomske krize i u čijem se predvorju gomilaju podvodni grobovi onih koji su pokušali spasiti goli život – pitam se za koju europsku publiku su napravljeni ti projekti. Odgovor je jednostavan. To je kazalište za neku drugu Europu. Malu i vrlo partikularnu, poput one izumiruće aristokracije u Čehovljevom Višnjiku. 

Naravno, i to je sasvim legitimno jer ni jedna umjetnička odluka nije pogrešna. Ali ponekad su neke, s obzirom na vrijeme i mjesto –  nepromišljene.