Kaže mora da si neki zabavan dječarac

“Ne moš vjerovat, čovječe… To što si učinio od svog života…”

VIAN, crna farba flomastera odavno prošarana tankim blijedim crtama nečijih noktiju na crvenoj plastici vrčeva s čajem razguljenoj vremenom kao suncem izgorena koža, značilo je zapravo Odjel 6 – Akutna narkomanija, al dotrpavali u to i pijance i svaku se felu luđaštva dalo u tom nać. I tako sad ulio je nešto čaja u malu plastičnu čašu koju je uzeo iz ambulante; dobijali ih za obavit urinski test il ako ničim drugim nemaš zalit ono što ti metnulo pod terapiju (uglavnom im ofrlje nabadali pa ako l’ ga prođe…), mada ih najčešće trošili ko čikobernice, s malo vode unutra, i posvuda tih čaša bilo, nagorenih rubova i razbušenih čikovima. U stvari, nekako na brzinu potegao je cigaretu iz usta i tako mu filter otparao komadić kože s donje usne, nagla i peckava bol, al ništa bitnog, samo ga lagano raživčanilo i palo mu na pamet da mu usnu zderalo jer su mu usta bila suha, a vrčevi čaja bili odmah tu na ormariću do televizije i čaša mu u džepu. Sjetilo ga na starog Čavlovića jučer, što je isto tako u džepu zbušene štracave pidžame svuda sa sobom vukljao zgužvanu i talozima svačeg skorenu čašu, dok zakljucan kunja pred ekranom, Oleg ga lagano po ramenu “Ajmo dida leć”, stari nahero prozvirla ozdol, kaže “Dobar je film”, i u sekundi mu glava ponovo na koljenima.

Pripalio je novu Opatiju i otišao sjest u hodnik, pored sobe što je služila ko skladište čistih lancuna i takvih stvari i držali u njoj prastara invalidska kolica, gore iznad na caklu zakeljili ZABRANJENO ZADRŽAVANJE, nije da ga tangalo, sjedio, al nisu mu ni prigovarali. Stolicu i pepeljaru, zapravo masivan željezni komad nekakve mašine, sam je donio, i tu mu bilo dobro, dok se nisu pomalo i ostali počeli prikrpljavat. Je da bi mu ponekad znao stari Čavlović upast, u pauzama šetnji hodnikom što bi u jednom smjeru pojedinačno iznosile okvirno nekih dvajspet minuta (a u prosjeku ti, recimo, minuta treba za po nekoliko đireva ga rafalno sve isprošišat), s nekakvom pričom kao nema više na televiziji dobrih crtića, “A di je ono, Pinta Panta, brko stavi lojtre tam a ovaj ga zajebe…” i otkrklja na to jedan promuknut “Ha…ha…ha…” pa produži rutu, al onda upao Olegu jedan mali degenerik nadrobljen akinetonima i s pozicije, ono – nas dva naši – kaže mu “Šta ima, Turčine?” (tako ga zvao Brada pijanac jer Oleg mu po guštu znao kavu svarit, “Ja je skuham super, al ti ga Turčine, pečeš…mmmmm”), i sad kaže Oleg otom idiotu “Jel znaš ti šta je impuls?”, gleda ga mali, bleji ko tele, Oleg mu uzme upaljač jer njegov skoro prazan, izvuče iz džepa jednu Opatiju, pripali, na upaljaču Che Guevarina faca, “Kratkotrajno djelovanje sile” rekao, baci mu fajericu nazad, “E, ako nemaš volje kušavat praktičnu primjenu, prošeći. Comprende, Ernesto?”, bleji ovaj, onda otiđe, i sve bi to u redu bilo da se Nataša tamo nije počela kiliberit, i kutak mu, znao je, postao javnim dobrom, čak i tehničarima, mada ih ota bolničarska branša išla s početka u fino otale razbacat. Tako jedan od njih, Skarfejs (da mu to na obrazu što ga tamo negdje davno neka pseta grizla), rekao Olegu “Pa što ste se baš tu našli skupljat, ne razumijem, tam sve imate…”, pokaže na Dnevni boravak, “Znaš ono” rekao mu Oleg “kad životinja samoj sebi odabere di joj najbolje leć?”, “Dobro sad, nije… usporedba… baš…”, “Ma je” rekao Oleg.

A Oleg i Brada znali se, tako, dugo, sa Dnevne za alkoholizam (pitao Brada doktoricu u vezi osobne statistike jer njemu se smućkalo malo sve to skupa, i kad mu sumirala četrnajstu rundu skidanja rekao “Pa, jebo te, manje negli kaj sam ja mislil”), i tamo im doktor, a friški neki blentaš bio, da je piće super izvrsna stvar i fenomenalno perfektna fora i svašta tako nečeg, “al ne za vas, telad”, jer da ne znaju pit, na što mu Brada, uvrijeđen, lagano razvuče “Dis ti bil kad su se stari Rimljani i Grkljani kupali u vinu”, moraš nekako vratit udarac. I kad bi svršili s tim u Dnevnoj, Oleg jedanput, dok su se nizbrdo spuštali za kroz portu i svatko svojim putem pa do sutra, na sav glas “neka pati – koga smeta – Hrvatska je – šupak svijeta”, mogao si se dernjat kolko te volja, nikom ništa, ionako sve luđaci. Davno bilo.

I tako sad, sjedio u kutu, ZABRANJENO ZADRŽAVANJE, s Opatijom u prstima i štracavoj zbušenoj pidžami: “Danas sam dobar. Dobar sam. Jesam. Da”.

“Jednom moja su jutra bila spokojna i svijetla buđenja među zidovima bijelim od sunca, i dugo bih na plafonu gledao pegaze dok jure kroz raspucale crte oblaka…!”

Zato što je pisalo Pivac stari mislio da je od piletine, parizer, neka “Poli” varijanta. Stari to zbog cukra, il bubrega, tako nečeg, pa od mesa inače po piletini mlatio (zbog tog mu se i dogodilo ovo “Pivac” na celofanu); Olegu to bila jedina stvar što je sad bez gađenja mogao jest, heroinom zdrobljenog želuca.

Mislio je o nečem, dok je slagao sendvič od “Pivca”, kao heroin ubija žudnju, a bez njega na to ne moš ić. Nema veze, trebaš, čovječe, dalje gurat, što god to bilo. Makar možda zauvijek na istom ostaneš. A to ti, čini se, ništa. Kao da je izgubio samog sebe, onako usput. Prožvakat će sendvič, potegnut u zahodu dio jučerašnjeg ostatka žutog na nos, sa starim će onda umrtvljen i ladan otić na kavu u restoran preko uvale, cestom, i kao dobro odgojen dečko slušat će neke ćaćine i šefa čumeza priče o vatrogascima, nogometu i kako bi trebalo sva ta buduća ljeta s pameću unovčit, jer ona prije i ovo sad sve dojedno od rata propalo, i nizbrdo poslovanje oba stručno nabrajali, s rješenjem za sve, a Olegu ništa od tog u glavu nije moglo uć, nit je htio o tom slušat, jer praznom mu i mirnom sve to na isto išlo, trljali o tom stari mulci al više za vrijeme ubit, nisu, zapravo, ni oni znali što bi o svemu tom trebalo reć. Onda ćaća platio i uz “Dođite nam opet” sjeli njih dva u auto i nazad, Oleg bi gledao žbunje uz cestu.

Sa starom bi onda popio nescafe, pričali nešto al mislio on o stotim stvarima, sjećao se ladice u ormaru tamo gore:

Givenchy, Joop!, Inferno/Paradiso, Cašran (zapravo je valjda “s” u tom trebalo stajat, al zdizajnirali neku crtu iznad), Chopard, Good Life Davidoff, Cool Life Davidoff; penkala HSP-a što mu, ko i sve ovo prije, Deja poklonila (oto HSP sranja dobila od svog starog).

Komad nekakvog željeza, aluminija, tako nečeg, onako masivno to bilo, s rupom na vrhu da moš oko vrata ko amajliju stavit i razrezano crtama obojanim u plavo i žuto, poklon od Wandy za neki njegov davni rođendan, kad je padao putem, i ona ga dizala.

Fajerica s koje nož izleti kad stisneš (od nećaka, kad se mali vratio s ekskurzije po Italiji, il tako nečeg školskog).

Morning Glory mini set: kao kartonski omot i unutra penkala i olovka (Renatin dar, isto od nekog rođendana, davno bilo, nije se sjećao kad), i Keljinu fotku osobne držao unutra, a iza slike Kelek ispisao “Dragom O-u od vječnog purgera Kelje”, sletio s, tako, 18-og kata, slupan od pića i dopa, i kako je Oleg mislio, nesvjestan svega.

Privjesak za ključeve – caffe As i broj telefona (Dubrava, dobri dani divljaštva i slobode).

Kovanica od jedne lipe – od mame za sreću, da se nađe, kako je vjerovala.

Dvije potrošene očuvane karte za Partibrejkerse; prva u obliku novčanice; na drugoj neko debelo đubre s omota cd-a što mu nekakvom goticom po tripicama istetovirano bilo “Gramzivost i pohlepa”, na jednom mu ramenu prascu Karađorđe, na drugom neka faca što se nije dala razaznat.

Glatki tvrđi papir iz kutije Lucky Strikea, VRHUNSKI OKUS ZA SVA VREMENA, i slike na tom kako su te kutije izgledale 1871., 1917.,1960., i DANAS, ostalo mu još 3 komada, srolane u valjak trošio ih ponekad za na nos heroin potezat, dobre za to bile, nije se droga lijepila za papir.

Lexaurin, diazepam, normabel – tablete za živčanoću dok se skidao s ovog il onog; il za sredit živce ujutro dok čeka Ivu s heroinom..

Usput sjetio se i tobacca di bi katkad znao pazarit dvije male boce Badel Meinhoffa, što se u narodu još od davnih dana konjakom zvalo, s nabojem od deca, i dvajs kuna obje (u birtiji si za to, pod najpovoljnijim uslovima, mogao nategnut tri nula-trice); il bi, čim se digne, popio dvije-tri pive iz frižidera, Karlovačke, Žuja mu smrdila.

Tako, spljugavši sa starom dvije cigarete otišao bi ponovo s folijom u džepu, što bi je ispod Rječnika tamo nečeg, Hrvatskog il stranih pojmova, u svojoj sobi izvukao, povuć što je ostalo.

I tako miran, polako se spustio asfaltom do mora, ne obazirući se na mirne valove što su lagano pjenili udarajući o kamenja obale, ni blistavo nebo iznad. Lagano je s cigaretom u ruci hodao crvenom zemljom, prljavom i pomalo blatnjave farbe kakvu nigdje drugdje nije vidio osim tu di su ljeti živjeli. Krenuo na kavu do jedine birtije u selu. Druga firma držala je dućan, al zatvarali u 11, da bi Mara stigla ručak skuvat, a to mu sad prekasno bilo za s urođenicima pivu smazat. Hodajući sreo je Jolu što je čuvao nećake i popričao Oleg malo s njima. Jole je bio jak i tvrd dečko kakvi se inače u tom kraju rađali. Nije imao ženu, al znao bi ponekad Olegu pijan pričat, kad bi se skupa noću vraćali bauljajući, da mu fali to. Zato je ljubav na nećake usmjerio. Sad, Oleg, nafutran horsom, s klincima u priču krenuo, a oni se primili odmah, jer tu je, zapravo, čista samoća harala, i svaki ti razgovor na dobro išao, razumio ih Oleg. Tako upali u igru da klinci njemu prodaju nešto, kamenje il tako nečeg, a on im plaćao suhim lišćem masline, il možda obrnuto bilo, uglavnom im dobra zezancija bila. Jole se smijao, a kao čovjeku od mora, i jaka, žilava životinja bio, Oleg mu ispričao, dok je naslonjen na zidić u sjeni palio cigaretu (klinci, normalno, otprašili negdje), da se nekad davno divlje gusarilo tuda, i kao još postoje priče, kako je pročitao jednom, da negdje po špiljama o kojim nitko pojma nema još postoji taj neki gusaroški plijen, od Mlečana il tako nekog. “Ma nemoj, majke ti”, rekao Jole, dobro mu upalo to što je Oleg zbiflao. “Pa, vidimo se večeras tamo kod Mare”, rekao Oleg. “Normalno”, Jole pokupio djecu i uzbrdo. I njima blizu vrijeme za ručat.

Oleg je lagano odgurao svojim putem i sjeo u stolicu od trske. “Kavu s mlikon”, rekao je maloj Eni, kćeri od gazde što je radila u birtiji, a voljela je s njim popričat. “Ona je moja mater skroz luda”, rekla mu, al radilo se zapravo o tom da su Ena i prijateljica joj išle kod Ene kao učit nešto za popravni, i usput skuvale pašta-šutu. A nisu oprale ni tanjure ni lonce ni ništa, pa izbezumilo staru.

Uživao je tako, slušajući Enina baljezganja, i lagano je puhao sasvim blag vjetar, u hladovini, ispod tršćanog krova.

“…a to da su te bezbrižne jaslice djetinjstva namijenjene odabranicima bola, to je znao sad.”

Pljunuo je u šuplju konzervu sardina, sjedeći na sivom betonskom valjku s pivom u ruci. Dolje su bili zgaženi čikovi, zakržljale vlati trave među sitnim oblim kamenjem, i crknuti puž…, i friška trava već je lagano zelenilom punila davno izlizanu konzervu. Pred njim dvojica iz Čistoće, smećari, brbljali nešto svoga na nekom švedskom hrvatskom s pivama posloženim uz metle i kante na betonu ulice. Od jutros je sjedio tu, iza dućana, i sve to nešto kao, ono, hodaš, gledaš u pod, pukneš glavom u stup, kažeš “Izvinte”. Onda istrese pjenu iz prazne boce po travi i pužu, vrne čuturu lajavoj vještici za kasom unutra i krene u firmu.

Obično bi berlava Marina čupala u tri nizbrdo reda papire s prošlim mjesecom na kalendaru, al za Dan laživaca puklo ga nešto pa se on primio oko toga i kalendar ostao nahero visit prikucan na zidu Marini iza leđa. Nema veze. Zorom, recimo, progutao bi tri male boce pelinkovca sa po dec u svakoj, u birtiji bi ga četrdespet kuna došlo, vako devetnaest-pedeset u Mande na pazaru drito mu skoro pred kućom, to za put izgurat, onda pivu Karlovačku il Žuju od pola kile iz dućana tamo di se oni smećari našli, i deset-dvanajst, kolko mu se strefi u novčaniku di od stare skrivao, apaurina il slično nečeg od petice kalibra miligramaže, sitniš, čisto za depresiju izvuć. I u zgradi kad bi došao popričao bi usput s Vladom, naslonjen na ulazu sobe:

– …Dvanajst iljada kuna u dvajst dana.

– Pa… nije puno.

– Ma kakvi… Duvan, to mi Dida Mraz plaća. Režije. Komad robe. Nešto za prožvakat, ej. A samo na to sranje dvanajst iljada ošlo. U dvajst dana. O jeba ti heroin mater – oto zadnjeg, ono, uopće veze s Vladom nije imalo, kontao ovaj, da tako to priča ide. I to bi uglavnom bilo sve što bi Oleg uopće i rekao, bilo kom unutra.

Kad bi ga počelo kalirat ponovo bi odlunjao do dućana, znojnih dlanova čekajući da mu ova s blagajne vrne sve sitno žutog nazad, potezao novu dozu pive slušajući usput švedski hrvatski građevinskih radnika u isflekanim plavim mandurama razblijedjelim od farbe, popljugao koju Opatiju, polio pjenom puža i načeto zarasli lim konzerve, onda nazad. Hodaš, pukneš glavom u stup, “Izvinte”, tako do četri, kad bi živčano čekao tramvaj u gomili što je lajala svoje i čija lica nije želio gledat. Docukao bi se nekako razbijen i trom do stana gdje bi se obično srušio u nesvijest. Skidanje, čovječe, ej. Stara bi gledala negdje u zid. Već dugo nije ništa kuhala.

“Nešto kao sasvim sitni grumeni sreće rasuti po golemim i ravnim crnim platformama bola, i bol je ono čime ih plaćaš, te malene krijesnice…heroin”, pomislio bi tonući u crnilo i prazninu.

Prvo bi to bilo nešto kao olakšanje, zato što je sve bio san, probudivši se negdje oko tri, četiri noću. S početka bi ga neko vrijeme držala potištenost, ali s vremenom je istrenirao skoro odmah izbacit sve to iz glave, pripaljujući Opatiju s noćnog ormarića (ostavljao ih tu jer trenutno na Odjelu nitko nije krao) i došavši do zahoda već bi razmišljao o nečem drugom. Kao, možda, osamdesete, početkom, il tako negdje po sredini: četiri dječaka u plavim kutama i cigaretama u ruci sjedili su na raskrljanom betonskom zidiću iza školske zgrade. Zid na drugoj strani u kog su gledali bio je isfarban autolakom i kredama i bojama kričavo sijajući razbacana imena bivših i sadašnjih učenika koja ionako sama po sebi nisu zapravo značila ništa, začinjena ponekom isto tako besmislenom parolom kao ŠKOLA JE SRANJE i slično. Sad, fuflavi Mile Komadina, najstariji u društvu jer prokljucao genije originalnog uličnog anarhizma nekoliko razreda, povuče dim, i dosadno mu smradu, onda kaže jednom od klinaca:

– Jel mali, ko je napisao Germinal?

– Ne znam, jebi ga.

– Glupane. Koks! – šakom po glavi, rubom zglobova prstiju. Onda drugom: – Jel ti, ko je napisao Germinal?

– Šta ja znam, Dostojevski?

– Lažeš. Koks! – šakom po glavi. Pogleda na trećeg, trzne krnjavim ustima: – Ko je napisao Germinal?

– Zola.

– Šaptali su ti. Koks!

– Nemoj, Mile.

– Koks! – šakom po glavi.

Takve bi mu stvari prolazile mozgom dok je stavljao kavu u kuhalo, tamo di su pljugali na Odjelu.

Sad, zvučnici su cijedili trubu starog Popsa, “Na sunčanoj strani ulice”. I tako, dok bi stajao za šankom tresući cukar u šalicu kave s mlijekom, konačno očišćen al razgužvan sumnjom i nepovjerenjem prema sebi, sjetio bi se starog Paška Janjoze i njegovih noćnih priča: – Oćeš kavu? – dok bi stari blejao sam oko jedan iza ponoći u Dnevnom boravku.

– Neću. Iden leć.

– Idi u pizdu materinu.

A znao bi mu gazda Paško trtljat svašta, ono, razne stvari, kad je sinu našao duvan pa ga pita “A šta ti ga to?”, da mu od Pere, kaže mali, “Pa što će Perine cigare kod tebe?”, “Plitki mu džepovi”, onda Paško Janjoza “A što Opatiju ne kupiš pa da i ja pušim, a ne to Drava smeće, jebem li te luda”. Il prošeta ko zemlja pijan do Gajeve i tamo pita tetku: – Pošto se cepaš ti?

– Dvesta maraka.

– Pa ti cela ne vrediš dvesta maraka, nabijem te.

A u to se strefilo jedno prase na Odjelu što ništa nije htjelo čistit, ni ništa uopće, krmaš, neki Splićo s posebnim tretmanom jer doktorica je ljetovala kod njega pa bi je znao poslat po kekse i čokoladu, i išla mu krava u dućan, s tim da je sa svima ostalima imala firerovski odnos. I sad, Paško, al ni ne znajući o tom, cijelo vrijeme “onaj deBeli usere, jebem li ga”, čisto šiptarski izgovor: de-beli, otkidali na to.

Sjetio bi se i Tijane, odgulila je šest mjeseci na liječenju a još toliko trebala je bukse u Gradiški otuć, što je ona zvala “popravni dom” mada imala dvajsjednu. Znali je zezat da je glupa i Paško bi joj znao reć “Pa što ga to meni moja briga što ga ti nemaš ništa u tu svoju saksiju”, a na sve to ona bi “I neka sam, i bit ću još gluplja i luđa”. Jednom mu pričala kako je dobra stvar kad te mala djeca vole. Kao, ona tako jednom u butigi i priđe joj neka sasvim mala curica, i malena je primi dlanom za ruku, onda klisne. “Nešto kao Božji dodir, kao da Bog gleda na tebe”, rekla mu.

Stari Pops trubom je cijedio “Na sunčanoj strani ulice” kad se digao i otišao pljunut u zahod, i u plastičnoj kibli za smeće ugleda ugrubo rukama odrezano dno konzerve od Ožujske, spaljeno upaljačem s gornje strane jer donja zaobljena bila, netko valjda jučer u tom svario heroin. Kad je izašao Pops je već otrubio svoje i neka cura s cd-a pjevuckala je “sweet sweet baby, life is crazy”. Rekao je mlitavom konobaru Matiji da makne sprženu konzervu negdje, šta znaš, da te, ono, policija ne bi muvala.

Onda je pio kavu.

– Dugo te nije bilo – rekao je samom sebi dok je vozio kroz grad. Nikog nije poznavao.

Navečer ušao je u krčmu koju je nekad smatrao svojom, neki stari prijatelji bili su tu, ispozdravljali su se, svakom ruka, “kako je”, “kako ide” i to, platio im je piće, pili su i pričali o prošlim stvarima i pokojnicima: – Sjećaš se kad je prodavao bušilicu? A faca, ono, za popišat se.

I kad bi Jole išao bacat smeće, onako, lijeno, jebo te, a sve puca…

– Nema nikog u gradu – rekao je.

– Ljudi izlaze tek oko jedanajst. Niko ništa ne radi pa se zajebavaju do zore. Uništen grad, jebi ga.

Poslije, hodao je po birtijama iz starih dana, tu i tamo sreo bi nekog i popili bi nešto, onda je vidio njeno lice za šankom, bili su prva i velika ljubav, onda nisu bili ništa, onda su bili prijatelji, onda opet nisu bili ništa.

– Bog – rekao je.

– Ooooo – rekla je polako i zajebantski.

Pružili su jedno drugom ruku i izmijenili one općenite priče kako to već biva s takvim susretima. Pila je votku s tonikom, pili su, častio je, nisu puno pričali. Neki tip joj je upao, neka žalost, čista finoća, samo je seruckao “joooj, fenomenalno ovo, fenomenalno ono”, mlatarao je ručicama, s tipom je htio bit ljubazan al ovaj ga je bahato ignorirao.

– Što si, drogiran? – rekao je tipu.

– Ne, ja sam prirodno drogiran.

Nadmeni pederčić.

– Mislim da se jebeš u guzicu, ‘nako, mukti, iz gušta.

Tip je otišao, iz civilizacijskih razloga.

– Pička ti materina, uvijek si bio kreten – rekla je – to mi je frend, jebo te.

– Nikome ono ne može frend bit.

– Ma, jebi se.

– Jesam ti ja frend?

– Nisi. Ti si…

– Što sam to ja?

– Uvijek si bio…ne znam, neukroćen.

Zamjerala mu je to.

Onda su šutjeli i pili. Sviralo je nešto jeftino i dosadno. Pomilovao joj je obraz.

– Mogu li te vidjet golu?

– Možeš. 100 maraka.

Bila je ozbiljna. Zapravo ga nije začudilo.

– Okej – rekao je.

– Ovo su teška vremena. Znaš već. Ne radim. Imam dijete.

– S kim?

– S nikim. Ionako je otišao.

– Mogu li šta…?

– Ne seri.

Poslije, kad su ušli u auto, rekao je: – Ako si kurva, budi to za onolko kolko vrijediš.

Pružio joj je novčanicu.

– Ne mogu tolko uzet.

Samo joj je glavom pokazao da uzme. Uzela je. Otišli su kod nje.

– A mali? – rekao je.

– Danas mi ga starci čuvaju.

Poljubili su se i spavali su zajedno.

Ujutro, pripalio je cigaretu, rekao je: – Oćeš živjet sa mnom, ti i mali?

– Pusti.

– Ozbiljno. Znaš da sam dobar s djecom.

– Ne sad. Ne odmah. Vrijeme će pokazat.

Pripalio je drugu cigaretu, obukao se, nagnuo se i poljubio je u obraz, pravila se da spava, otišao je. Večeras će je izvest van. Il ako ne bude mogla, zbog malog il nečeg, mogu večerati kod nje, njih dvoje i mali. Ili nešto. Bit će dobro, vidjet ćeš.

CUCHULAIN¹

Hodao je, kao i svaki put, prema birtiji, prošao je pored nekih mladih djevojaka, skoro djevojčica, jedna u crnim kožnim hlačama pričala je nešto, druge su slušale, napeto, s pažnjom, totalno uzbuđenje, večer u kojoj su ih čekale velike i prekrasne stvari, na neki način bilo mu ih je žao. Na drugoj strani u mraku stajala su dva masivna željezna kontejnera za smeće po kojima su ujutro brljali umorni starci tražeći, valjda, hranu. Ispred, vidio je, ugledni arhitekt u godinama otmjenog aristokratskog hoda nalik na staru svraku otključavao je vrata zgrade pokretima kojima je nadmeno i svjesno naglašavao vlastitu važnost. U krčmi, kad je ušao, bila je samo neka žena u jeftinoj glomaznoj jakni i razgaženim cipelama s tragovima blata, na licu joj se vidjelo da je nekad bila lijepa, progutala je kavu, platila sitnim kovanicama i otišla. Uzeo je pivu i pripalio Walter Wolf.

– Mogu li…malo…? – rekao je vidjevši novine na polici iza konobara, Feral.

– Aha – rekao je konobar i dodao mu.

Prelistavao ih je od zadnje strane, onda je primijetio jedan manji naslov, Društveni horror, pisalo je, o nekoj knjizi, pročitao je zadnji dio toga: “…Glavni junak, jedan od anonimnih ljudi sa smetišta, za obećani honorar pristaje da nastupi u snuff movieu, filmu o stvarnom mučenju, sakaćenju i stvarnoj smrti. Postoji naime društvo koje će to gledati, ljudi koje to uzbuđuje. Ovaj mučni sraz ekstremnoga društvenoga ‘realizma’ i djetinje, nepismene naive – valja čitati samo na prazan želudac”.

Vratio je novine, pripalio cigaretu i naručio pivu. Pio je i gledao u zid. Onda mu je ta, u početku maglena i nesigurna primisao, polako poprimala čvršće, jasnije obrise, sve dok se nije potpuno oklopila težinom nepobitne stvarnosti: ako ništa drugo, ako i nema direktnog upleta, pandurska blesavoća i potkupljivost otvaraju prostor čudovištima.

Tako je odabrao cilj.

Nazvala ga je i pitala hoće li s njom na večeru, tek tako, da ga počasti, znao je da nešto petlja, nikad ga nije zvala, Foreign Affairs je kupio zato što ga je djevojka s Waitsom na omotu podsjećala na nju, sad je to i još neke stvari, Rain Dogs i Blue Valentine, imao na diskovima, volio je Waitsa slušat pijan, sam, noću.

Jeli su skupu ribu s gradela i pili dobro vino, nisu previše pričali, bila je namjerno bezobrazna s konobarom, “smeće”, rekla je, tip je trpio bez većih problema jer ostavljala je dobru pinku, dala mu je gib da im više ne smeta i rekla:

– Bilo je dobrih stvari.

Uzeo je jedan Marlboro iz njene kutije i pripalio ga:

– Da. Recimo, način na koji bi Marina Perazić izgovorila “ritam”.

To dok su zajedno bježali iz škole, pijuckali kavu s mlijekom i jeli besplatne čokoladice Runolist skriveni u mraku jednog “njihovog” kafića.

Stavila je prst na njegove usne i prelazila preko njih.

– Nemoj – rekao je.

– Zašto?

– Bilo bi to… nezgodno… poslije svega.

– Čista sam i zdrava. Dolje. Ako na to misliš?

– Ne mislim.

Poslije, vozila je s cigaretom u ruci, ostavljajući je ponekad u ustima, otišli su kod nje, sjeo je u fotelju, donijela je vino.

– Mislila sam te, zapravo, smuljat. Vrijeme mi je. Htjela bih ostat trudna s tobom.

– Kakve su to… “Jodie Foster” finte?

Ništa, šutjeli su. Onda je rekao:

– I zašto ja? Tebi dobrovoljci ne bi trebali problem bit.

– Volim te.

Gledao je u nju.

– Nisi kreten – rekla je.

– Je li?

– Nisi kreten, jebi ga.

Šutjeli su, pio je, onda je rekao:

– Al ti se iz tog ne možeš maknut. Ne želiš.

Mislio je na ono čim se bavi, bila je skupa kurva, već dugo.

– Volim to. Jebi ga. To je tako.

– Netko drugi… sad… znaš već.

– Možeš me udarit. Udari me. Možeš mi radit što hoćeš.

– Voljela bi, jelda?

Polako je skinula cipele, haljinu i ostalo, nisu govorili ništa, gledala ga je, “zaboravi prošle stvari, zaboravi što je bilo, ionako nije važno”, pomislio je, onda su se mazili i ljubili.

Poslije, digao se, uzeo joj jedan Marlboro, pripalio ga i krenuo u zahod.

– Hvala ti – rekla je.

– Kurvo.

– Volim tvoje tetovirane ruke.

– Uvijek su te oduševljavale nakazne stvari.

– Volim te.

Vratio se, sagnuo, stavio joj je ruku na topli vrat, privukao joj glavu i pljunuo joj u lice. Obrisala se dlanom, polizala to i progutala, imala je izazivački, zao osmijeh. Obukao se, popio vino do kraja, uzeo joj cigarete i otišao.

TO ŠTO VIDIŠ

TO JE KUĆA LJUBAVI

“Može li išta bit važno u zemlji kojom dominiraju glupani, šarlatani i silnici?”

Pio je Jack Daniel’s iz boce, onda je uzeo papir i olovku i zapisao: “Cuchulain se iscrpljen privezao za stijenu, vlastitim crijevima, da ga ubiju uspravna, dočekati neprijatelje na koljenima bilo bi sramno”, ostavio je papir na stolu, kao pismo samoubojice. Uzeo je pištolj i ugurao ga sprijeda u hlače. Onda je izašao. Sad je bio spreman.

Bio mu je rođendan, išao je prema pedesetoj, bio je pijanac i pokušavao je održavat dostojanstvo prodavajući sitnice, ponekad bi prošlo, većinom nije, sličilo je na otpad i uglavnom nikom nije bilo potrebno, ljudi su uzimali iz samilosti. Bilo je oko dva popodne kad je ušao u krčmu, šepajući zbog alkohola i davno skrljane kičme, izvadio je najlon, stavio ga na stolicu, zbog pišanja, i sjeo, pitao je za Škoru.

– Ostavio ti je ovo – rekla je djevojka za šankom i dala mu buket cvijeća u zelenom papiru, uzeo ga je, pitao je djevojku što će popiti i “daj Trentonu pivu”, tip je sjedio za šankom, zvao ga je Trenton iz zajebancije po nekoj jeftinoj kaubojskoj faci, tip se nasmijao, onda su mu čestitali rođendan.

– Jebi ga, sad mi je kasno – gledao je cvijeće i gužvao zeleni papir, djevojka mu ga uzme.

– Ma što ti je kasno, radi do tri – rekla je.

Počeo je nabrajat neke razloge, “Škoro je zakasnio” i “kako ću sad ovo nosit”, zapravo je bio pijan i nije mogao istovremeno nositi cvijeće i vozit biciklu, bez nje bio je nepokretan, izgledao je slomljeno.

Djevojci je došla smjena, frajer.

– A di to nosi? – pitao je Trenton djevojku.

– Dolje u “Rendezvous”.

– Ja ću ti odnijet do ugla, ti dođi za mnom.

– Ne moraš – rekla je djevojka – popij pivu, ja ću otić, ionako moram u dućan, daj mi nešto novaca – djevojka i Trenton živjeli su zajedno.

– Nemoj sad da te čekam sto godina – izašla je, s vrata je rekla Trentonu: – Brzo ću ja.

Pijanac je progutao vino, digao se, “bog Trenton”, otišao je rukama se naslanjajući na vrata i zid, nekako je sjeo na skrpanu prastaru biciklu i u podrhtavajućem cik– cak lelujanju odpedalirao niz ulicu. Trenton je pripalio cigaretu i pio. Djevojka je došla za dvadesetak minuta.

– Jeste riješili stvar?

– Jesmo – rekla je – znaš, ta cura je bila dobra prema njemu, ono, poslala bi ga da joj kupi slanac i dala bi mu da sebi uzme burek, i dala bi mu vina, cura stara ko ja, danas radi zadnji dan tamo.

– Što si kupila?

Otvorila je najlon i pokazala mu.

Daj nam dvije pive – rekao je Trenton.

Bilješke:

¹ Cuchulain – Ku Kal(a)n, drevni irski junak