Peruanski književnik, prevoditelj i novinar zbog egzila je proveo život u Meksiku i Španjolskoj. Piše kazališne drame, dječje knjige, kratke priče, eseje, biografije i romane. Časopis Granta proglasio ga je jednim od najboljih mladih romanopisaca koji pišu na španjolskom jeziku
Sinoć (po peruanskom vremenu) Flavio me opet nazvao. Ovdje je bilo sedam ujutro, nedjelja, ali nije mi smetalo. Kao i uvijek kad zove, Flavio je bio pijan i na kokainu. Ni to mi nije smetalo jer mi fali.
Flavija upoznah u Madridu. Ustvari, on je mene upoznao u Madridu. Bio mi je poznat otprije iz nebrojenih peruanskih sapunica u kojima je imao ulogu glavnog ljepotana ili bezdušnog zlikovca, u onim propisno ispeglanim odijelima i s tim svojim frajerskim držanjem. Scenariji nekih od tih sapunica nosili su moj potpis, ali nismo se nikada sreli na snimanjima.
Nakon dolaska u Španjolsku Flavio mi se javio. Zajednički prijatelji dali su mu moj broj. Preko telefona mi je rekao da želi ispuniti mapu projektima, prodati koji od njih nekoj produkcijskoj kući, pa da se obogatimo. Što je značilo da bi mene zapalo pisanje tih projekata jer uloga scenarista bila je moja. On će se ograničiti na glumu jer on je bio ljepotan. Dogovorili smo se za kavu.
Dođem u kafić i ne prepoznam ga. Bio je deblji nego u sapunicama i pustio je bradu i kosu. Nakon što mi je konačno postalo jasno da je to on, razgovarali smo pet sati. Potužio se da mu je dosta uloga glavnog ljepotana, da želi biti producent. Da je španjolska televizija obično smeće i da bismo mogli pripremiti projekt koji bi nadmašio svaku od njihovih emisija. Ne smijemo se ograničiti na serije, nego trebamo ići i na realityje kao onaj što ga vodi Laura Bozzo, humoristične emisije, pa čak i crtanu seriju začinjenu crnim humorom, nešto poput Simpsona, samo s imigrantima. Složih se i zajednički smo prionuli na posao.
Posao smo organizirali kod njega. Flavio je živio u garsonijeri koja je prethodno pripadala nekom slikaru koji je upravo bio umro. Flavio veli da je pri dolasku osjetio miris trupla, a u jednoj pepeljari čak je pronašao i opušak džointa koji mora da je ostao za mrtvacem. Možda je zato stan bio jeftin.
Ili je bio jeftin zbog tolikih imigranta koji su živjeli u zgradi. Neki Ekvadorci i djevojka iz Kolumbije prepoznali su Flavija i pozivali ga na tulume krcate Južnoamerikancima koji su se trsili upotrebljavati tipično španjolske izraze ne bi li pokazali kako su se fino jezično integrirali. Flavio ih je smatrao šugavim Latinosima, pogotovo one koji su pod svaku cijenu nastojali razlikovati frfljavo od običnog s, promašujući svaki put bez iznimke.
Tri smo mjeseca zajedno radili ne obazirući se na njegove susjede, dok je Madrid proždirao moju ušteđevinu. Ubrzo smo počeli slutiti da nijedna produkcijska kuća od nas neće kupiti ništa, čak ni našu skandaloznu emisiju o parovima koji se tuku pred kamerama i obiteljima što se raspadaju dok ih prate oči gledatelja. Meni je počelo ponestajati novca, što me prisililo da pronađem posao njegovanja starijeg muškarca, kojeg je trebalo kupati i čistiti kad bi se posrao. Flavio je od ušteđevine mogao živjeti još dugo jer glavni ljepotani jako dobro zarađuju.
Kad nam je već lagano bilo dosta neuspjeha, radno smo vrijeme posvetili isključivo pijenju i pušenju trave do zore u njegovoj garsonijeri u rasulu. Jedne noći Španjolka od kojih šezdeset godina izišla je iz susjednog stana i provirila kroz jedini Flaviov prozor, koji je gledao prema središnjem dvorištu. Nama su oči bile crvene, a stol pun boca.
"Zdravo, došla sam vam reći da sam članica organizacije koja pomaže potrebitim imigrantima. Ako nemate novca, organizacija vam može priskrbiti naslonjač ili stol, da opremite stan."
Flavio i ja smo se pogledali. Ja sam sjedio u jedinom naslonjaču. On je bio na podu. Žena je nastavila: "E da, surađujem i s organizacijom koja pomaže odvikavanju ovisnika. Jer ne njušim ja to duhan. Ha?"
Bilo je to prvo Flaviovo poniženje. Meni to nije djelovalo toliko strašno jer sam bio navikao prati starca. Ali njega je zaboljelo. Odlučio se preseliti. Tri je tjedna u rabljenim časopisima i po oglasima tražio novi stan. Kad bi se vlasnici javili na telefon i čuli njegov peruanski naglasak, odgovarali bi da je već iznajmljeno. Jedan od njih pitao ga je je li on crnac. Ne kažem da je to bitno, pridodao je.
Na kraju mu je jedan vlasnik dopustio da dođe pogledati garsonijeru. Otišli smo zajedno. U potkrovlju je, reče vlasnik, pravi bombončić. Stan je prije nalikovao na brabonjčić. Nije imao ni petnaest kvadrata, a nagib krova ostavljao je samo jednu točku u kojoj se moglo stajati, ispod prozora, s glavom izvan stana. Flavio je prokomentirao kako je to savršeno mjesto da zimi zapali cigaretu. Uzeo ga je jer više nije podnosio dodijavanja one gospođe dobrotvorke.
Negdje u to vrijeme iz jednog časopisa za imigrante ponudili su nam da pišemo scenarije za strip što bi izlazio na poleđini svakog broja. Dodijelili su nam crtača i ostavili potpunu kreativnu slobodu. Pripremili smo stripić nadahnuti novinskom viješću o Borisu Beckeru. Neka ga je djevojka prokazala kao oca svojega djeteta, no on je porekao da je ikad spavao s njom. Tek nakon pozitivna rezultata DNK-analize Becker je bio primoran priznati da su imali kratku i usputnu seansu oralnog seksa, no ona je poslije ispljunula rezultat u epruvetu i dala se oploditi.
Mi smo Beckera zamijenili princom, a djevojku Južnoamerikankom koja se željela dokopati papira. U to je vrijeme princ bio zaljubljen u švedsku manekenku, što je pak izbezumilo gospođe iz španjolskih kraljevskih krugova. Pomišljale su kako neće trebati dugo da se, ako je Filip oženi, pojave reportaže tipa: "spavao sam sa španjolskom kraljicom" ili "fotografije španjolske kraljice u toplesu". Nama se kraljevska obitelj nije sviđala jer, iako se kralj rodio u Rimu a kraljica u Grčkoj, od njih nitko nije tražio papire niti ih je silio da njeguju starije osobe. Ideja stripa činila nam se skroz šaljivom, ali iz časopisa nam se više nisu javili. Nakon nekog vremena kupili smo aktualni broj i u njemu naišli na drugi strip, koji je naš crtač potpisivao zajedno s još jednim parom naivaca poput nas koji su napisali priču.
S vremena na vrijeme Flavija i mene uhvatila bi strašna kokainska nostalgija. Pentrali smo se po zidovima i šmrkali gips sa stropova. Onda smo trčali u Retiro da kupimo travu od Nigerijaca, ali nije bila kao naša domaća. Kokain je u Madridu bio dvadeset puta skuplji nego u Peruu. Maštali smo o tome da se sprijateljimo s nekim tko je progutao nekoliko kondoma punih koke i donio ih u Španjolsku. Kako bismo se samo obogatili. Ili bi nas barem pokosio infarkt.
"Što ćeš prvo napraviti kad se bogati i slavni vratimo u Peru?"
"Napravit ću lajnu sa svojim imenom veličine biljarskog stola i pozvati sve svoje prijatelje da je povuku."
Pijanke smo završavali zubā crnih od vina i trave. Ja bih se vraćao kući, ispisujući slova s po ulici. Flavio bi ostajao povraćati na koljenima u svom zahodu. Zidovi njegove nove zgrade bili su iznimno tanki, i često bi susjedi lupali po njima da prestane bučiti. Onda bi im on viknuo: "Pustite me na miru! U kurac, ja sam zvijezda!"
I doista je bio. Sudjelovao je na svim audicijama u Madridu i sve je redatelje redom iznenađivao brzinom kojom bi upamtio tekst, sposobnošću improvizacije i svojom prisutnošću na pozornici. No nije bilo uloga za ljude sa stranim naglaskom. A možda ih je i bilo, ali su bile namijenjene ljudima koji su naočigled bili rasno različiti. Flavio je bio previše bijel da bi bio egzotičan i previše Peruanac da bi bio domaći.
Ponekad bi se u Madridu pojavile još neke zvijezde. Ronnie San Martín došao je prisustvovati dodjeli Goyā, naime pojavljivao se u Lombardijevu filmu nominiranom za najbolji strani film. Jedne večeri Flavio, on i ja otišli smo na pivo. Imao sam ideju da nešto zajedno snimimo, uključili bismo i Peru, koprodukcije, sapunice, možda čak i serije. Ispalo je da je Ronnie totalni kreten bez mozga, pola nam je večeri prepričavao koliko je žena povalio otkako je postao zvijezda. Ostatak vremena posvetio je očijukanju s nekom debelom sa susjednog stola.
Kad smo izišli iz bara, prišlo nam je nekoliko djevojaka i od Ronnieja tražilo autogram. Znali su ga iz peruanske sapunice koju su emitirali svako jutro. I Flaviju su ponudili ulogu u njoj, ali odbio je jer se baš spremao na put da pokori Španjolsku, tako da njemu nije prišla nijedna. Kad su mu obožavateljice dale mira, čestitao sam Ronnieju na uspjehu. Pitao sam ga za skorašnje planove. Htio je steći poznanstva da vidi hoće li ostati živjeti u Španjolskoj. Podsjetio sam ga na meteorski uspon njegove karijere u Peruu i na silan novac koji zarađuje.
"Istina, ali to je govno od zemlje", odgovorio je.
Rekao je da Peru ubija snove.
Zatim je kroz smijeh dodao da bismo nas trojica jednog dana mogli biti kao Bryce, Ribeyro i Vargas Llosa, koji su došli u Europu i poželi uspjeh i bili prijatelji.
"Začepi, jebeni šminkeru", htio sam mu odgovoriti, ali sam se suzdržao.
Ronnie je odsjeo u hotelu s pet zvjezdica u centru. Flavio i ja metroom smo se vratili kućama. Na polovini puta, i bez posebna razloga, sjetili smo se jeftinih svadbi koje se organiziraju u McDonaldsima i Burger Kingovima. Deseci ljudi u jeftinim odijelima po čijim nebeskoplavim košuljama kapa mast od štakorskog mesa. Morali smo se nasmijati.
Dok smo se cerekali, neka pijana gospođa prišla nam je i stala vikati na nas da se ne smijemo izrugivati Španjolcima, da dolazimo jesti u njezinu zemlju jer su naše zemlje smeće, da će nam ona rado šutnuti svoje ostatke ako smo gladni,. U vlaku je vladala tišina dok je ona vikala na nas. Nismo znali što učiniti. Nije nam dopustila ni da objasnimo da se smijemo Peruancima.
Ona je i dalje vikala, posebice na Flavija. Rekla mu je da ima što obući jer mu odjeću poklanja Caritas. A Flavio je bio u kožnjaku s podstavom od semiša, sa šalom od filcane vune i u hlačama boje fuksije koje su koštale više nego što sam ja zarađivao u Limi. Mislim da ga je to najviše zaboljelo. Nakon još dosta vikanja, turist iz Argentine – jer uvijek se nađe netko iz Argentine – prišao je gospođi i rekao joj kako u njegovoj zemlji barem imaju dobrih psihijatara. Ali mi nismo rekli ništa. Tek kad smo sišli iz vlaka, Flavio mi je rekao: "Znaš što muči ovu zemlju? Kad ti neka baba počne tako trabunjati, ne možeš joj odgovoriti: 'Umukni, šugava Indijanko!'"
Izišavši iz metroa, ostali smo neko vrijeme sjediti na stubama. Nismo otišli u bar. Flavio je rekao da ne želi povraćati kad se vrati kući, zbog susjeda, da ih ne mora podsjećati da je zvijezda. Rekao je da mrzi Španjolce, njihova deranja, njihovu umišljenost, prostaštvo. Meni, da budem iskren, Španjolci općenito dobro leže. Flavio je nastavio: "Znaš koliko sam zarađivao u Peruu? 4500 dolara mjesečno. Znaš koliko zarađujem ovdje? Ništa, nula, ni centa."
"Ha."
"I živio sam u stanu s liftom u garaži. Postojao je lift za moj auto. Imao sam i auto. I prozore. I koku."
"Znam."
"Trebali bismo otići onamo, snimiti sapunicu, plivati u novcu. Što te zadržava ovdje?"
"Ne znam. Ne sviđa mi se Lima. A tebe?"
"Mene ništa."
Još smo neko vrijeme bili u tišini dok nisu zatvorili stanicu metroa. Noć ispunjena debelim i gustim oblacima izgledala je kao crni mozak.
"Ja sam gej", Flavio najednom izjavi.
Onda je svatko otišao svojoj kući.
Sljedeći dan, dok smo na televiziji pratili dodjele nagrada Goya, jedan novinar prišao je Ronnieju San Martínu i pitao ga sviđa li mu se Španjolska. Ronnie je nasmiješen odgovorio da je očaran zemljom i da ga je zadivilo kako je publika prihvatila njegov zadnji videouradak. Seronja je rekao videouradak, kao neki Španjolac.
"Začepi, jebeni šminkeru", Flavio je odgovorio u televizor.
Počeli smo razmišljati o povratku. Imali smo u planu radijsku emisiju informativnog i humorističnog sadržaja, sapunicu, kriminalističku seriju koju bismo ponudili u Limi. Čak smo smislili i ime za svoju produkcijsku kuću: Krokodil-produkcija.
Posao kod starca omogućio mi je da uštedim dovoljno za put u Portugal. I Flavio je želio putovati. Bit će to oproštaj od Europe u velikom stilu. Ići ćemo vlakom. Šezdeset eura tamo i natrag i sjedimo k'o kraljevi. Flavio je rekao: "Idemo u Portugal ili idemo kupiti gramić fine kokice?"
Odlučili smo kupiti gramić.
Nekako u to vrijeme stigla je Marta, prijateljica iz Lime koja je živjela u Parizu. Zaljubila se u Francuza koji ju je tukao, ali živjela je s njim samo dok joj nije istekla viza. Sad je bila u prolasku Madridom na putu natrag za Limu. Ostala je spavati kod mene nekoliko dana. Spavali smo zajedno, ali nije bilo seksa, samo smo željeli s nekim spavati. S nekim poznatim.
U noći gramića priključila nam se i Marta. Gramić i pol. Izišli smo van. Upoznao sam gej-novinara i filmskog redatelja. Našao sam se s prijateljima. Bio sam sretan. U jednom trenutku otišao sam u zahod. Na stubama sam vidio Martu kako se ljubi s Flaviom. Nisam ih želio prekidati. Izišao sam iz bara i izgubio se. Ponovno sam naišao na Martu u pet ujutro na ulici. Uzeli smo taksi i vratili se kući. Ona je rekla: "Zašto ne bismo otišli do Flavija?"
Rekao sam joj da ja ne želim.
"Ja baš želim!"
Rekao sam joj da Flavio živi u blizini stanice metroa San Bernardo, u ulici koja se zove Colmenares ili Olivares, ili tako nešto. Čini mi se na broju 5. Čini mi se u stanu 3B. Ona je produžila, a ja sam otišao spavati. Ničeg se od toga nisam sjećao idućeg dana, u jedan popodne, kad sam se probudio uz nju i otpratio je do aerodroma.
Idućeg dana Flavio mi je pustio glasovne poruke na svom mobitelu. Bilo je sedamnaest Martinih poruka snimljenih između šest i jedanaest ujutro u kojima mu govori da je u San Bernardu i pita ga gdje dovraga živi.
"Bježimo iz ove zemlje", reče Flavio.
Tog sam dana pisao prijateljima da se namjeravam vratiti. Mislio sam da će se veseliti. Dobio sam natrag mejlove u kojima je isključivo pisalo: "Neeee! Jesi lud? Ne vraćaj se nikad! Ovo je govno..." Prepričali su mi sav užas koji se događa u Limi. U principu sve ono zbog čega sam otišao iz Lime. Ali svi su oni bili suradnici važnih studija, scenaristi u multinacionalkama, direktori poduzeća, slavne osobe, s kućama u skupim četvrtima.
Nisam pravo znao što da radim.
Iznenada, tih su me dana nazvali iz produkcijske kuće u koju sam mjesecima prije poslao životopis. Producent je želio da pišem sapunice. Smatrao je da ih samo žene, gejevi i Južnoamerikanci mogu dobro napisati. Poslao sam im probni tekst i svidjelo im se. Zračio sam veseljem kad sam ponovno susreo Flavija. On baš i nije.
"Ti ćeš sad imati posao", rekao je. "A što ću ja raditi?"
"Ako me prime, možda poslije uspijem ubaciti i tebe."
Flavio je pripalio cigaretu. Začule su se cijevi u njegovu stanu. Uvijek su se čule.
"Imam već trideset četiri godine", reče. "Ne mogu ostati ovdje zauvijek i čekati."
Promijenili smo temu, ali dva dana poslije obavijestio me da odlazi. Te iste noći. To je i učinio.
Radio sam za tu kuću dva mjeseca, prilagođavao Televisine puritanske scenarije. Producent je želio da likovi puše, prostače i seksaju se, što nisu činili u originalnim scenarijima iz osamdesetih. Prilagodio sam – maltene nanovo napisao – tri projekta i onda su me prestali zvati. Morao sam čekati godinu dana da mi isplate honorar, dok nisam dobio papire. U međuvremenu sam ponovno njegovao starije, područje u kojem sam se već izvještio. Još sam i pse izvodio u šetnju.
U noćima koje sam probdio uz jednog starca, na televiziji sam gledao španjolsku crtanu seriju nalik na Simpsone. I reality show u istom onom formatu Laure Bozzo, samo loše realiziran: na glumcima se primjećivalo da su glumci dok su se tukli pred kamerama. Pojavila se čak i originalna španjolska sapunica poput one koju smo Flavio i ja trebali snimiti. Ispričao sam mu to u nekoliko mejlova, ali nije mi odgovorio.
Nakon više mjeseci ponovno sam vidio svog prijatelja, u peruanskoj sapunici koju su u Madridu puštali svako jutro. Igrao je sporednu ulogu, ali bio je jako dobar, kao i uvijek. Drugi prijatelji pričali su mi kako Flavio sudjeluje u postavljanju Hamleta, da će producirati sapunicu i da ima šanse da se pojavi kao glavni lik u filmu. Ponovno sam mu pisao čuvši to, ali ni tad nije odgovorio.
Jednog travanjskog dana nazvao me. U Madridu je bilo šest ujutro. Rekao je: "Kako si? Kad dolaziš?"
"Dobro sam. A ti si pijan i totalno urokan od koke. Povuci jednu i za mene."
"Kako si? Kad dolaziš?"
Svašta sam mu još ispričao, no shvatio sam da nije u stanju ništa razumjeti ni odgovoriti. Mogao je samo ponavljati ona dva pitanja sve dok nije poklopio bez pozdrava.
U posljednjih osam mjeseci nazvao je još dva puta – zadnji put sinoć – i razgovor nije baš otišao daleko. Uvijek poklopi bez pozdrava i nikad mi ništa ne priča. Bilo kako bilo, drago mi je da zove.
Sa španjolskog preveo Matija Janeš.