Kazna

Inzistiranje na ljudskim pravima načelna je potvrda demokracije. Ona su zbog principijelne jednakosti svih građana, kao vlastita bitnog obilježja, iznad svakoga zakonskog ograničenja (sankcije nečijih posebnih političkih i ekonomskih interesa).

Platon je tumačio da je logos ono što je idealno i što je, stoga, mjerilo njegova mogućega očitovanja: nomosa (zakona).

Logos je, dakle, odrednica legitimnosti; legalnost je ono na čemu se, u zakonskoj konzistenciji, temelji nomos.

Legalnost bi bitno trebala biti, iako konkretno ne može biti, sumjerljiva legitimnosti.

Legalnost je juridičkog karaktera; legitimnost je etičkog karaktera (Kant).

Legitimnost se temelji na moralnome zakonu, odnosno slobodi, dakle, prosuđivanje onoga što jest (zakona) sa stajališta njegova nadilaženja odgovarajući je zahtjev.

Ne bi li zbog toga kažnjavanje protjerivanjem iz države trebalo ukinuti jer, uostalom, može li ono, unatoč zakonskoj potvrdi i uvriježenoj opravdanosti, biti legitimno?

Slučajevi kamerunskog studenta i britanskog umjetnika

Kamerunac Joseph Desire Mbide Mengue došao je prije tri godine u Hrvatsku studirati i okušati se kao nogometaš. Dakle, došao je u dobroj namjeri cijeneći zemlju u kojoj bi htio ozbiljiti svoje dječačke snove. Nema sumnje da je zaslužio svaku susretljivost. Međutim, naišao je na prevarante koji su ga obmanuli i oduzeli mu novac. Zaista bi se trebalo staviti u njegovu kožu da se osjeti kako je u stranom svijetu ostati bez svega. Pomogla mu je jedna vjerska zajednica da prebrodi teškoće. U toj mu je gnjavaži istekla dozvola za boravak, pa ga je (prekršajni) sud kaznio protjerivanjem iz Hrvatske (!).

Umjesto da pokaže razumijevanje za nevolje jednoga mladog čovjeka iz daleke afričke zemlje i da se njezine institucije zauzmu za to da on potvrdi svoju ljubav za zemlju u koju je došao, ona potiče u njega, a koji ništa zloga nije učinio, mržnju prema sebi udaljavajući ga sa svojega teritorija. Neizravno je time hrvatska država čak opravdala čin stanovitih kriminalaca postupajući prema mladom Kameruncu kao da je kriminalac. Nije li spomenuta sudska institucija time učinila “medvjeđu uslugu” prema svojoj državi čije pravosuđe zastupa?

Slično se dogodilo britanskom umjetniku Irvingu Frazeru. Zakasnio je prijaviti svoj boravak u Zagrebu. Frazer je stigao na vrijeme u ispostavu pravne države (!), u kojoj je, u obrazloženju promptne presude o izgonu, Frazerova izjava da radi kao free lancer prevedena kao nezaposlen.

Nebitne okolnosti, koje bi sama država trebala razrješavati, potencirane su gotovo kao zločin. Spomenuta dvojica materijalno je i moralno oštećena. Trebale su odgovarajuće hrvatske državne institucije kompenzirati njihovu štetu. Pozivanje na dosljedno provođenje zakona ili na to da je tako u drugim zemljama, najobičnije su fraze.

Do kakvih konzekvencija protjerivanje iz države može dovesti dokazuje slučaj kako je u (Novom) Zagrebu, u Zapruđu, policija, hvatajući nekoga osumnjičenika za kaznena djela, zapucala u državljanina Bosne i Hercegovine i ranila ga. Radio je “na crno”, zasigurno, u hrvatskoj građevinskoj tvrtki odnosno kod hrvatskoga poslodavca. Bez obzira na to je li se bojao da ne bude uhvaćen i “deportiran” u “matičnu” zemlju ili je bila riječ o nečemu drugome, vrijedi ozbiljnije porazmisliti o sudbini te kategorije ljudi odnosno o njihovim pravima. U mnogim hrvatskim građevinskim poduzećima rade neprijavljeni, dakle, ilegalni radnici iz gotovo svih država europskoga jugoistoka. Ako ih se otkrije, neizbježno im slijedi protjerivanje iz Hrvatske. Prokazuju ih često i sami poslodavci kako im ne bi platili ionako bijednu najamninu.

Nisu li onda sami hrvatski poslodavci najodgovorniji za to ako ljudi iz tih zemalja rade ilegalno u Hrvatskoj? Činjenice dokazuju da jesu, uostalom, dokazuju da je kompletan njihov posao pravno upitan. Lavina divlje izgradnje diljem Hrvatske nesumnjiva je potvrda. Društvenom kontrolom svih elemenata toga poduzimanja umanjile bi se mogućnosti ilegalnoga rada. Nije sam po sebi štetan ilegalan rad tih radnika koliko su štetni mnogi rezultati onoga u čemu sudjeluju. Za to nisu krivi oni sami; krivi su, dapače, oni koji instrumentaliziraju državu.

Protjerivanje žrtava traffickinga

Da bi netko u kritičnoj situaciji kamuflirao kako je za porez prijavio deset puta manje posla nego li ga se protivno svim načelima poduzeo nastojat će se lišiti “ilegalnih” radnika, da ne budu ni plaćeni, a koje će državne institucije “iz zaštitnih razloga” protjerati iz zemlje. Koga se pritom, molim lijepo, zaštićuje? Klasne suprotnosti koje se pritom ispostavljaju mjerodavne su za ocjenu svrhe i smisla spomenute zakonske klauzule. Državna hipokrizija pokazuje se kao “ideologija” maksimalne eksploatacije tih zbog političke geometrije izvjesnih moćnika pauperiziranih ljudi umjesto da se država stavi na njihovu stranu počinjući stvari dovoditi u red. Licemjerje ne zaobilazi ni “svetost” Europske unije, jer što je, uostalom, schengenska granica, nego brana da u njezino dvorište ne ulaze oni iz zemalja u koje se investira vrijednost njihova otuđena rada radi njihova izrabljivanja (pod geslom, u vlasničkom preuzimanju, o slobodnoj cirkulaciji kapitala).

Licemjerje se pokazuje u vezi sa, iz istočnoeuropskih zemalja, ženama mlađe životne dobi, koje su, kao žrtve traffickinga, prinuđene baviti se seksualnim uslužiteljstvom. Umjesto da se njihov problem rješava, prije svega, kao individualni problem, ali i kao konfiguracija sveukupnih društvenih i političkih odnosa kojih su one samo eksponent, nakon hitne, ionako problematične, osude budu protjerane – iz Hrvatske. Protjerivanje, ali kamo, u začarani krug?

Za Hrvatsku proizlazi nečasna karakteristika iz sučeljenja dviju vrsti proletarijata, podložnost svjetskim nadglednicima, u toleranciji eventualnog nasilja njihovih instrumenata, to jest soldata (nad kojima neće imati ni sudske ingerencije) najjače svjetske militarističke korporacije, u kojoj Hrvatska jednom nogom čvrsto jest, te prijezir i represija prema onima kojih je paradigmu, kao posljedak onoga što (profiti multinacionalnih kompanija) nastoji stabilizirati “novosvjetski demokratski poredak”, oslikao Shakespeare u Mletačkom trgovcu. Prizori iz filma Arsena Antona Ostojića Ta divna splitska noć rječito je upozorenje o jednoj od dimenzija hrvatske “euroatlantske” integracije. Mnoge su ilustracije dosega kažnjavanja protjerivanjem iz države motiv su da se ono ukine.

Obespravljene štediše Ljubljanske banke

Protjerivanje iz države, štoviše, proturječno je s obzirom na sam pojam građanin. Subjekt, kao njegovo bitno polazište, i svijet (beskonačan), kao mogući doseg njegove upravljenosti, njegova su bitna obilježja.

Građanin jest bitno građanin samo kao građanin svijeta. Država bi se principijelno trebala odnositi prema svakom građaninu. I “njezini” građani i oni “prigodni” u biti su građani.

Iako je stekla aureolu članice Europske unije, Slovenija, kao država, nije se prema mnogim građanima ponijela po “europskim standardima” (ako se pod njima misli tradicija koja polazi od prava čovjeka i građanina). Bjelodano je to dokazala Ljubljanska banka. U doba Jugoslavije mnogi su neslovenci (građani drugih republika tadašnje savezne državne zajednice) ulagali vlastiti novac u tu (slovensku) novčarsku instituciju. Time su nesumnjivo pridonijeli njezinom prosperitetu, jamačno i napretku slovenske privrede, ako se taj novac, a zacijelo jest, ulagao u nju. Dakle, i Slovenci, ali isto tako i Hrvati, i mnogi drugi po uloženoj vrijednosti svojega rada jednaki su dioničari Ljubljanske banke. Logično jest, budući da je slovenska država njezin jamac, da štiti svakoga njezina komitenta. Uložena vrijednost rada plauzibilan je kriterij.

Slovenska država je jamac Ljubljanske banke, dakle, ona je jamac svih njezinih komitenata (štediša). Mnogi su hrvatski građani štediše Ljubljanske banke. Dakle, slovenska država trebala bi biti jamac mnogih hrvatskih građana (s obzirom na Ljubljansku banku kao medij).

Komitenti Ljubljanske banke participiraju vrijednošću svojega rada u opstojnosti slovenske države, dakle, mnogi hrvatski građani, kao štediše Ljubljanske banke, participiraju u opstojnosti slovenske države.

Državnim osamostaljenjem Slovenije, ali i drugih jugoslavenskih republika, postavila se slovenska država – što se tiče Ljubljanske banke – kao jamac samo slovenskih građana. Time je diskriminirala sve one koji nisu s područja njezine (novostečene) državne jurisdikcije.

Ne dokazuje li ta činjenica antinomiju tradicionalnoga poimanja i prakticiranja državljanstva, naime, da ono dospijeva u proturječnost ako se priznaje samo vlastitim “podanicima”? Uobičajeno je poimanje državljanstva u feudalnom smislu – “biologijskom”, na osnovi rođenja, ili onom s time u nedalekoj vezi, na osnovi ženidbe/udaje, a ne priznaje se na osnovi vrijednosti ostvarene (na određenom teritoriju). Tradicionalno državljanstvo, čini se, ni u “najdemokratskijim” zemljama nije dosegnulo građansko poimanje čovjeka, nego se i nadalje zadržava na paternalizmu, kao načelu, koji, štoviše, daje ustupak nacionalizmu protiv kojeg se (deklarativno) usmjeravaju (najčešće kada je riječ o “inferiornim” zemljama). Najrječitiji je dokaz njemačka odluka da se ukine dvojno državljanstvo, po čemu bi, ako ne bi na to pristali, bili prognani iz države (koju su desetljećima gradili).

Izbrisani iz Slovenije

Problem državljanstva je proširivanjem Europske unije i rasformiranjem nekadašnjih federativnih država zadobio novu dimenziju koju bi trebalo razmatrati, svakako, s etičkoga stajališta odnosno sa stajališta ljudskih prava. Indikativni su spomenuti primjeri Slovenije i Njemačke. Slovenija je izlaženjem iz Jugoslavije prekršila ljudska prava u dvojemu: prema neslovenskim državljanima nekadašnje zajedničke države – u uskraćivanju vrijednosti koju su povjerili instituciji pod patronatom slovenske države (spomenuti primjer Ljubljanske banke) i prema mnogim slovenskim državljanima, to jest prema “izbrisanima”, koji “pravodobno” nisu potvrdili svoje “podaništvo” zemlji čiji su državljani bili u imanenciji jugoslavenskoga državljanstva. Ignorantia legis non excusat, pravilo istaknuto još u rimskome pravu, u ovom slučaju ne bi bilo relevantno, jer spomenuti građani nisu postavljeni pred to da bi nešto trebali zadobiti ili prihvatiti nešto što podjednako vrijedi za sve građane određene države. Riječ je, zapravo, o onome što im je logikom vlastita funkcioniranja sama država dužna osigurati. Radi usporedbe, kao što država poziva djecu na upis u osnovnu školu, mladiće na služenje vojske,… pa nikoga ne ostavlja izvan toga, tako je trebala slovenska država zadužiti samu sebe prema “izbrisanima”. Europska unija nije pokazala zanimanje za tu diskriminaciju (!?).

Problem višestrukog državljanstva logično se ispostavlja nakon dekomponiranja države, u kojoj je ono bilo jedinstveno, i zbog migracija bilo koje vrste. Raspadanje države, štoviše, može ograničiti mnoge čovjekove mogućnosti i prava unatoč (prividnom) samopotvrđivanju kampanilističkim pravom da se bude “svoj na svome”.

Nije futurizam to što putnik na putu od Zagreba do Ljubljane razriješi dvojbu je li u Hrvatskoj ili Sloveniji onda ako ugleda u prvome selu zastavu karakterističnih rasporeda boja. Nije futurizam ni to što student na beogradskom aerodromu u Surčinu kupi uz pozamašan popust kartu, za Split, uz predočenje indeksa Zagrebačkoga sveučilišta, na osnovi kojeg je, uz tu beneficiju, tamo i došao, iz Zagreba. To je bila stvarnost (u Jugoslaviji) prije tridesetak godina. Hrvat ništa nije bio manje suveren nego danas, dapače, opseg i sadržaj njegove suverenosti, u spomenutim prilikama, očito je bio veći.

Između Beča i Bratislave u austrougarsko doba funkcionirao je lokalni prijevoz putnika, kao unutar istoga grada, ali je, stjecajem historijskih okolnosti, između njih uspostavljena “neprekoračiva” granica koja se, u novije doba, isto tako stjecajem historijskih okolnosti, ukida. Riječ je o suodnosu biti čovjekove opstojnosti i stjecaja historijskih okolnosti.

Potvrđuje ga i granica između Hrvatske i Slovenije, na Sutli, koja je bila imaginarna, bilo kao “apstrakcija” u odgovarajućim katastarskim i “gruntovničkim” knjigama, bilo u historijskim udžbenicima kao demarkacija stanovitih “segmenata” nastalih trodiobom carstva Karla Velikoga. Danas, kada putnik o dolasku iz Njemačke u Nizozemsku zaključi po napisima na jeziku “sličnom njemačkom” ili kada ostaci graničnih kućica između Francuske i Njemačke, kao nekadašnjih nepomirljivih suparnika, zaključi da je i tu bila “civilizacijska razdjelnica”, onda treba imati na umu to da je isto tako, štoviše, manje od toga bilo između Iloka i Bačke Palanke, Slavonskoga i Bosanskoga Broda (u osnovi jedinstvenoga grada), ili između Dalmacije i Hercegovine, na kojem je čak isti etnički supstrat podijeljen “strogo kontroliranom granicom” više po intenzitetu nekadašnjega mletačkoga i otomanskoga utjecaja, negoli po imaginarnoj i vrlo upitnoj crti srednjovjekovnih država.

Pitanje državljanstva

Politička situacija bosanskohercegovačkog područje oko Neuma, zbog koje se u očekivanju jačeg graničnog blokiranja predviđa izgradnja nepotrebnoga mosta (radi premošćenja bosanskohercegovačkog teritorija) do Pelješca, reaktualizira višestoljetne historijske okolnosti nastale onodobnim aranžmanima Dubrovačke Republike s Osmanskim Carstvom, kao odrednicu čovjekova bivstvovanja, bez sumnje, u strožoj mjeri nego onda, umjesto da bude prevladana prema načelima o pravima čovjeka, kao građanina, i svijeta kao područja njegove egzistencije.

Za izlaženje iz tjesnaca “naddržavljanstva” građana dvadeset i sedam država Europske unije i rezultata fragmentacije nekadašnje jugoslavenske državne zajednice na nekoliko čak međusobno suprotstavljenih državljanstava prijeki je zadatak promišljanje ljudskih prava s obzirom na pitanje je li primarna bit čovjekove opstojnosti ili je u prvom planu stjecaj historijskih okolnosti.

Paradoksalna je izvjesnost da će ciparski ili litvanski državljanin, kao i Nijemac, u Njemačkoj imati sva prava inače uskraćena hrvatskom ili srpskom radniku koji je prosperitetu te zemlje pridonosio desetljećima svojim radom. Protivno je ljudskim pravima to da se “zapadnjaci” ispunjenoga kriminalnoga dosjea mogu kretati od Lisabona do Helsinkija dok se hrvatske državljane može ucjenjivati (kažnjavati) bez sudske sankcije i razloga za nju, da ne smiju kročiti na tlo Europske unije (slučaj “jataka” generala Ante Gotovine). Nije li, dok se radnici lišavaju svojih prava i manipulira njihovim “državnim” podrijetlom, poniznost hrvatske “elite” prema (stranim) vlasnicima našega otuđenog rada, kao tobožnjih izbavitelja hrvatskoga gospodarstva, tragikomična i povijesno štetna?

O tome hoće li, u svakoj prilici, u prednosti biti stjecaj historijskih okolnosti ili bit čovjekove opstojnosti (legitimnost kao mjera zakona i načelo nadilaženja njegove ograničenosti) ovisi to ulazimo li u Europsku uniju na koljenima ili s povijesnim dostojanstvom.