Parlamentarni izbori održani 17. ožujka u Izraelu nisu donijeli ništa osim lažne nade i podebljavanja fizičkih i političkih linija između Arapa i Židova
Bili su ovo “najzanimljiviji” i najopasniji izbori u Izraelu još od ubojstva Yitzhaka Rabina 1995. što se danas uzima kao presudni politički trenutak u dugogodišnjoj radikalizaciji stanja u Izraelu i Palestini. Ubojstvo Jichaka Rabina – lijevog cionista, generala Obrambenih snaga Izraela i čelnika Laburista te, s Yaserom Arafatom, potpisnika procesa iz Osla (smatralo se tada osnovom za uspostavljanje trajnog mira na Bliskom istoku) nije značilo samo kraj mirovnog procesa nego i početak vladavine Benjamina Netanjahua koja je (uz prekid od 1999. do 2009.) došla do svog vrhunca na izborima održanim prošlog utorka (17. ožujka).
Čarobnjak iz Tel Aviva Iako do zadnjeg dana najavljivan kao “tanki” gubitnik ovih izbora, u rano jutro 18. ožujka Netanjahu si je još jednom produžio politički život. Centraška koalicija nastala oko Laburista Jichaka Herzoga i nekadašnje ministrice u više resora i vlada, Cipi Livni, zaostajala je nekoliko postotaka i točno šest zastupničkih mjesta u Knesetu, i time izgubila pravo na mandat za sastavljanje nove vlade kojeg je predsjednik Države Izrael Reuven Rivlin dao šefu svoje stranke. U medijima počašćen apozicijom “čarobnjaka” Netanjahu je ovaj tjedan krenuo u pregovore s desnim strankama s ciljem sastavljanje “nacionalističke vlade” što je zagovarao kroz cijelu kampanju. A izbornu kampanju na inače turbulentnoj političkoj sceni Izraela, obilježila su dva događaja koja su najviše utjecala na njen tijek, a onda i sam ishod.
Prvi je pokušaj dijela zastupnika Kneseta (i pozicijskih i opozicijskih) da zabrane parlamentarni rad Hanen Zoabi – zastupnici arapske stranke Balad. Poznata po svojim istupima protiv cionizma, politike Države Izrael prema Gazi i Zapadnoj obali te Izraelskih obrambenih snaga, Zoabi je postala trn u oku izraelskog političkog establišmenta. Međutim, plan jednak onom od prije par godina kada se na sličan način i pod sličnim optužbama pokušalo zabraniti sudjelovanje njene stranke na izborima za Kneset 2013., i ovaj je put srušen odlukom Ustavnog suda u korist Zoabi i stranke Balad. No politički metež koji se tada stvorio, kao i ovoljetno bombardiranje Gaze, potaklo je arapske stranke u Izraelu na predizborno ujedinjavanje što se ostvarilo stvaranjem Zajedničke liste koju su činile arapske stranke svih profila (palestinski nacionalisti, islamisti, arapski sekularisti) te ljevičarska stranka Hadeš čiju okosnicu čini Komunistička partija Izraela (Maki). Združivanje stranaka i dodatnu homogenizaciju arapskog biračkog tijela potakla je i otvorena radikalizacija retorike iz redova desnog bloka što je svoj vrhunac doživjelo na sam izborni dan.
Ionako duboke etničke i političke podjele dodatno je produbio sam Netanjahu nekoliko sati prije zatvaranja birališta pozivajući svoje glasače da izađu na izbore kako bi se “spriječila pobjeda ljevice” i to da o njihovoj sudbini odlučuju “Arapi koji na birališta dolaze u krdima”. Otvoreni rasistički apel koji se kotrlja kroz cijeli Netanjahuov mandat, dodatno je začinjen obećanjem da će iduća vlada Izraela biti isključivo nacionalistička bez udjela centrističkih i nominalno lijevih stranaka. Diskurs otvorenog straha od gubitka izbora bio je okićen i tezom o teorijama zavjera ljevičarskih medija koji su se udružili protiv njega i njegovih napora da održi Izrael sigurnim i spriječi stvaranje još jedne arapske države u njegovom susjedstvu. Sve u svemu – i više nego dovoljno za razliku glasova koja je osigurala Netanjahuu da s desničarskim strankama različitih profila (od ekonomskih liberala, preko zaštitnika naseljenika do ortodoksnih klerikalnih stranaka) stvori koaliciju koja može slobodno obećati još krvi, betona i izolacije
Republikanski predsjednik Drugi događaj koji je bio ključan za izbor Netanjahua opet je bio u gabaritima nabujale histerične reakcije djeteta “bogatih roditelja” čijim se hirovima i previše udovoljavalo. Uz pomoć republikanske većine i medijsko-kockarskog magnata Sheldona Adelsona, Benjamin Netanjahu si je rezervirao govor pred američkim kongresom uz “otvoreni” izostanak predsjednika i potpredsjednika Sjedinjenih Država koji su nekoliko puta ponovili da ne kane sudjelovati u izbornoj kampanji za izraelske izbore koja se prelila van državnih granica. Samo zajedničko zasjedanje Kongresa izbjegli su i neki “viđeniji” senatori Demokratske stranke poput neformalnog prvog lica lijeve frakcije Demokratske stranke – senatorice Elizabeth Warren. Netanjahu je govornicu iskoristio da bi još jednom osokolio američku desnicu poznatu po vrlo površnom viđenju svijeta i geopolitičkih odnosa, redajući floskule i neistine na račun relativno umjerenog iranskog vodstva, uspoređujući faktički neusporedive vojne i političke pojave na Bliskom istoku svrstavajući u isti koš sve sa prefiksom islamski i islamistički. U svakom slučaju, ogledan primjer sijanja straha i neznanja još je malo pogurnuo Izrael u svojevrsnu diplomatsku izolaciju koja je, nažalost, sve više i politička i mentalna.
Ta samodostatnost i izolacija, u kojoj se Izrael našao u posljednih godinu dana, isključiva su zasluga vladavine Bibija Netanjahua i njegovih tvrdolinijaša u Likudu; vladavine koja se rascvjetala na etno-socijalnim strukturnim razlikama suvremene Države Izrael. Na račun podređenosti arapske manjine stvoren je svojevrstan srednjoklasni mir židovskog stanovništva što omogućuje Netanjahuu osvajanje novog mandata i netalasanje židovskog političkog establišmenta.
Klica kibuca Izrael nije samo najznačajniji politički i vojni akter u bliskoistočnoj shizofreniji, nego i razvijena država s najvećim socijalnim razlikama među članicama OCD-a, razlikama stvorenim upravo na ovoj podjeli između židovskog i arapskog stanovništva koja je na ovim izborima, konačno, dobila i svoju političku realizaciju. Ono što se može činiti kao klica nade – masovna mobilizacija arapskog stanovništva koje je omogućilo Zajedničkoj listi da postane treća snaga u Knesetu – mogući je i zalog budućeg dodatnog produbljivanja tenzija i još kompaktnije homogenizacije dviju etničkih skupina. Sa 13 zastupnika u Knesetu, arapske stranke i komunisti postaju značajna politička snaga koja dobiva do sad neviđeni javni prostor za otvorenu kritiku Likudove politike prema Palestini, ali i adresiranje socijalnih nejednakosti koji nisu isključivo “arapsko pitanje” nego sve više i pitanje radnika i mladih. Međutim, unutarnja transformacija Izraela, ako je moguća, onda jedino može ići uz širu transformaciju koja će uključiti i promjenu političkog stava prema Palestini i suživotu ove dvije države. Koliko god neki od nas s ciljem potiranja tmurnih slika izraelske političke rošade, gajili romantičnu sliku izraelskog socijalističkog kibuca, on opstaje tek u mreži, suradnji, susjedstvu i solidarnosti koja se nakon ovih izbora čini sve daljom.