Kiborzi ili boginje?

Nove digitalne i biogenetske tehnologije – u obliku medija kao što su virtualna stvarnost, umjetna inteligencija, genetska modifikacija i tehnološka protetika – najavljuju “post-humanu” budućnost u kojoj su granice između ljudskosti, tehnologije i prirode postale rastezljivije nego ikad. Svjesniji smo nego ikad prije da je ono što nazivamo “prirodom” otvoreno manipulaciji od strane raznih biotehnologija kao što je genska terapija. Kompjuterski potpomognute biotehnologije preobražavaju percepcije tijela, vremena i prostora. Snovi o spajanju ljudi i strojeva u nove inteligentne kibernetičke organizme napuštaju carstvo znanstvene fantastike i ulaze u svakodnevnu stvarnost. Kako se ono što je uzeto zdravo za gotovo onoga što znači biti ljudsko biće mijenja i zamagljuje, mogli bismo razmotriti kako su mitovi, književnost i popularna kultura opskrbili zapadnu maštu galerijom fantastičnih i monstruoznih stvorenja na marginama ljudskog i neljudskog. Jedan suvremeni primjer jest onaj kiborga koji služi kao metafora različitih načina na koje suvremeni Zapad trenutačno doživljava hibridizaciju ljudske prirode. Jedna verzija o kiborgu popularna među teoretičarima kulture – a osobito feministicama – jest vizija koju ju je uobličio Kiborški manifest Donne Haraway. Ovdje nazvano “pismo kiborga” Donne Haraway, ono iznosi važne vrijednosti o rodu, politici i tehnologiji. No dok kiborg potkopava mnoge od dvojnosti zapadnjačke kulture, komentar Haraway da bi ona “radije bila kiborg nego boginja” nehotice osnažuje jednu konačnu, često neizrečenu dihotomiju moderniteta: onu između religije i svjetovnoga. Odatle su proučavane implikacije za feminističku teoriju i praksu obnove boginje. Da se složimo s Donnom Haraway, takav je projekt sklon inverziji tradicionalnih rodnih stereotipa; područje nerekonstruirane “prirode” obuhvaća i žene, na račun njihova osnaženja, kako bi se uključile u nove tehnologije.

Ostali modeli “postajanja božanstvom”, međutim, obećavaju radikalnije rekonfiguracije religiozne simbolike zapadnjačkog moderniteta, simbolike koja je odobravala izjednačavanje tehnologije s poricanjem utjelovljene konačnosti u ime potrage za uzvišenošću. Koncept Luce Irigaray (L. Irigaray: “Women: equal or different?”. U: L. Irigaray, ur. Je, Tu, Nous: Toward a Culture of Difference, London, 1993) o “senzibilnom uzvišenom” odbija simplističke razlike između svetog i svjetovnog, spiritualnog i materijalnog te božanskog i ljudskog. Dakle, daleko od toga da zastupa žensku inačicu patrijarhalnog nebeskog boga ili čak romantizirane “majke-boginje”, model “postajanja božanstvom” Luce Irigaray nudi uzbudljiv dodatak za kritičke i obnoviteljske resurse cyberfeminizma.

(...)

Polumitska stvorenja, posthumani identitet

U ovom poglavlju dva polumitska stvorenja – kiborg i boginja – služe kao ključne figure prema kojima se proučavaju neke od implikacija posthumanih tehnologija za načine na koje razmišljamo o svojem ljudskom identitetu. I boginja i kiborg zauzimaju središnja mjesta u suvremenoj feminističkoj teoriji i na svoje različite načine potiču raspravu o budućnosti ljudskih odnosa s onim stvarima koje nazivamo “prirodom” i “tehnologijom” – što je vrlo važan potencijal za preoblikovanje rodnih konotacija koje utječu na oba područja. Na vrlo različite načine kiborg i boginja prizivaju razne vrste etičkih i političkih ideala te omogućavaju nova shvaćanja odgovornosti, identiteta i zajednice kako su zamišljene u posthumanim uvjetima hibridne, ne-esencijalne ljudske prirode.

Kiborg (kibernetički osnaženi organizam) poznat je lik u suvremenoj znanstvenoj fantastici i isto je tako ostvario velik ugled u feminističkoj teoriji. Kao hibrid biološkog i tehnološkog, kiborg je također postao metafora za zapadnjački posthumani identitet, ali isto tako postavlja važna politička, ekološka i etička pitanja. I boginja je također privukla pozornost feministica mnogih religioznih i teorijskih smjerova koje je vide kao figuru obnove i osnaženja. Njezini bi zagovornici tvrdili da ona raskida patrijarhalne polarizacije između prisutnosti i uzvišenosti, ljudskosti i prirode, koje su tradicionalno odobravale dominaciju i eksploataciju prirodne okoline i, uz to vezano, podređivanje žena. Boginja koja je prisutna, a ne udaljena i uzvišena, učinkovito iznova posvećuje zemlju i pruža snažan simbolički izričaj obnovljena odnosa između ljudske i neljudske prirode.

Svojom daljnjom demonstracijom njihova kritičkog potencijala slavni tekst D. Haraway Kiborški manifest objavljuje svoju sklonost za kiborge u odnosu na boginje. Taj su par često previđale svjetovne feministice komentirajući tekst Donne Haraway, no neke nijanse uključene u tu usporedbu treba istražiti. To je rasprava o tome da se boginja dokazala kao evokativna – iako kontroverzna – figura u dijelu feminističke teorije, posebice u suvremenom ekofeminizmu i ne treba je podcjenjivati kao moćan simbol feminističkog osnaženja, osobito u njuejdžovskim duhovnostima i u religiji sa ženom u središtu. U konačnici će se tvrditi da boginja kakvu su zamislili pisci poput Krista riskira da ostane učinkovita romantizacija ljudske interakcije s prirodom, što je preokretanje rajskog blaženstva koje više nije na raspolaganju u izrazito tehnologiziranom zapadnjačkom kontekstu. Međutim, pojavljuju se druge evokacije boginje – ili, prikladnije, božanskoga. Iste nas pozivaju da iznova pojmimo same granice između ljudskosti i božanskosti u potrazi za obnovljenom etičkom i političkom vizijom. Uz referenciju na djelo Luce Irigaray ukazano je da je takvo radikalno ponovno oduzimanje tradicionalnog jezika uzvišenosti i božanstva usmjereno na ponovno promišljanje mnogih od konvencija zapadnjačke simbolike ljudskosti, prirode i kulture kao i osporavanje zavodljiva mamca “tehno-uzvišenosti”.

(...)

Kiborzi ili boginje?

U završnim dijelovima Kiborškog manifesta Haraway iznosi konačnu izjavu koja je često citirana. Vrijedi je navesti u cijelosti:

“Slika kiborga može ukazati na izlaz iz dvojnosti kojima smo objašnjavali svoja tijela i svoja oruđa sami sebi. To je san ne o zajedničkom jeziku, nego o snažnom nevjerničkom višeglasju. To je zamišljanje feminističkog govora na jezicima koji će unijeti strah u krugove super-spasitelja nove desnice. Znači i izgradnju i uništavanje strojeva, identiteta, kategorija, odnosa, prostora, priča. Iako je oboje uvučeno i ograničeno spiralnim plesom, radije bih bila kiborg nego boginja.” (Haraway, istaknula autorica)

Važno je naglasiti zapamtiti da je naslov teksta Donne Haraway odraz Komunističkog manifesta Marxa i Engelsa koji je objavljen 1848. godine. Haraway piše sa socijalističko-feminističkog stajališta i dijeli sekularnost velikog dijela post-prosvjetiteljske misli. Međutim, njezin rimokatolički odgoj stalno se iznova pojavljuje u njezinim čestim iako ironičnim uporabama religioznih slika: pogledajmo ponovno referencije na karizmatsku religiju – Moralnu Većinu – pa čak i na Spiralni ples Starhawk. Unutar marksističkog ili post-prosvjetiteljskog svjetonazora boginja je – poput svakog religioznog ili metafizičkog sustava – viđena kao zapreka jačanju ljudske autonomije. Evokacija Donne Haraway, evokacija boginje kao “drugog” za kiborga protumačena je, dakle, kao figura koja nas dovodi u iskušenje da uložimo svoje energije u vizije drugih svjetova, dajući primjer sklonosti da vidimo snagu, kreativnu volju i, više od svega, moralno djelovanje ne u ljudskim nastojanjima, nego u nekom nebeskom, apstraktnom području.

To bi mogao biti upravo model na kojemu pretpostavljeno počiva kršćanska tradicija, ali mislim da bi suvremeni šampioni same boginje odbacili “boginju” D. Haraway kao pogrešno objašnjenje. Suvremeni feminizam pokreta boginje – ponekad poznat kao “tealogija” – pojavio se usporedo s drugim valom kršćanskog feminizma iz sedamdesetih godina i sada je cvatući međunarodni pokret s mnogim različitim naglascima. Mnoge feministice pokreta boginje prate trag svoje pobožnosti sve do prethistorijskih civilizacija u kojima je štovanje blistavih ženskih figura odražavalo miroljubiva, egalitaristička društva i gdje su žene bile partneri, a ne podređene muškarcima. Drugi vide boginju više kao metaforu za žensku energiju i kreativnu snagu, koju su tako dugo potiskivali patrijarhat i mizoginija. Dok su feminizam boginje i s njim povezane prakse izrazito eklektične, dosljedno naglašavanje kroz nju cijelu jest na boginji ne kao nepristranu “nebeskom bogu”, nego na prisutnoj, intimnoj prisutnosti čija energija oživljava čitav kozmos: ...umjesto da nas stavlja u dodir s “postojanim” Bogom koji stoji iznad svijeta, rituali Boginje povezuju nas s božanstvom koje je poznato u prirodi i koje personificira promjenu... Neusredotočena na život poslije smrti, religija Boginje poziva nas da štujemo kao svete cikluse rođenja, smrti i regeneracije u ovom životu.” (C. P. Christ: “Why women need the goddess: phenomenological, psychological, and political reflections”. U: C. P. Christ i J. Plaskow, ur. Womanspirit Rising: A Feminist Reader in Religion, San Francisco, 1979)

Feministi/ce pokreta boginje osporavali bi, dakle, antipatiju Haraway prema boginjama na temelju njihove navodne uzvišenosti i apstrakcije. Umjesto toga boginja suvremenih tealoginja potpuno je drukčija od patrijarhalnog “nebeskog boga” tradicionalnog kršćanstva. No, ipak su tealoginje još ranjive na optužbu Haraway da su težnje boginje u suprotnosti s osjećajnosti kiborga u drugim ključnim točkama: ne nužno u pojmovima boginje sa svojstvima drugog svijeta, nego u njezinoj nerekonstruiranoj ženstvenosti. Donna Haraway tvrdi, na primjer, da kiborg prilično eksplicitno prekoračuje tradicionalne rodne granice, a time osporava identifikaciju žene s prirodom, utjelovljenjem i afektivnošću, potkopavajući time njihovo isključivanje iz javne domene tehnologije i kulture. To je vrlo različito od tradicija romantičnog feminizma koji je odabrao istaknuti naklonost žena prema onom ugnjetavanom “drugom” zapadnjačkog moderniteta, preciznije rečeno prirode, i izgradio opozicijsku politiku pozivajući se na žensku sklonost miroljubivim i tjelesnim kvalitetama. Takve su teme zasigurno očite u feminističkom pokretu boginje, prema kojemu boginja služi kao apoteoza takvih vrijednosti:

“Boginja, simbol životne sile, prirodne energije i ženske seksualnosti jest ženstvenost napisana veliko, kozmičkim slovima... Ženska bit odražena je u boginji, u čijoj snazi sve žene navodno sudjeluju. Opstanak života na zemlji postaje utemeljen na... radikalnoj feminizaciji ljudske misli i vrijednosti koja je učinjena mogućom putem religiozne konverzije u boginju.” (M. A. Hewitt: “Cyborgs, drag queens and goddess: emancipatory-regressive paths in feminist theory”. Method and Theory in the Study of Religion, 5/2, 1993, str. 135-154)

A ipak bismo iz toga mogli zaključiti da je feminizam pokreta boginje u opasnosti od jednostavnog izvođenja inverzije tradicionalnih dvojnosti patrijarhata nastavljajući povezivati žene s prirodom, a muškarce s kulturom: jedina je razlika da su prve ispražnjene od svojih asocijacija s inferiornošću i profanošću. Feminizam pokreta boginje nastavlja smještati žene u područje romantizirane i nostalgične “prirode”. Zemlja, ženska tijela i integritet zamišljenog područja nepatvorene prirode smatraju se izvorima istinskog i iskupiteljskog iskustva, ali na štetu ojačavanja rodnih dvojnosti koje ženama uskraćuju pristup svijetu kulture, znanja i tehnologije.

Tako u svojoj inverziji dvojnosti priroda/žensko/prisutnost i kultura/muško/uzvišenost feministički pokret boginje riskira ponavljanje, a ne potkopavanje rodno određenih ontologija. U tom smislu svjetovni protest Haraway protiv ispraznosti prizivanja božanskih spasiteljskih figura ima svoju težinu. No, problem s boginjom može isto tako biti ne njezina identifikacija s drugosvjetovnošću koliko ojačavanje rodnog esencijalizma – ne toliko “nebeski-bog” koliko “zemaljska majka”. Ustvari, mislim da je nužno ponovno pogledati neke od pretpostavki Donne Haraway u odnosu na tvrdokornost “nebeske-boginje”. U eseju koji slavi kraj dvojnosti Haraway i dalje ustraje u jednoj od svojih: dvojnosti između neba i zemlje. Na taj način boginja je učinkovito “postala drugo” u odnosu na kiborga i postaje spremište svega negativnog i nazadnjačkog. No što ako, jednako kao i propitivanje razlika između ljudi/strojeva, ljudskih/neljudskih životinja i ljudi, isto tako želimo prizvati boginju da dekonstruira granicu između duhovnog i materijalnog, prisutnosti i uzvišenosti?

Zašto se zamarati time? Možda zato što taj dualizam prokazuje sve ostale. Ono što podupire žensko biće u odnosu na muško jest metafizičko – ili čak teološko – razumijevanje ljudske prirode koja održava krajnju granicu između materijalnog, utjelovljenog svijeta i duhovnog, nematerijalnog područja navodnog savršenstva i neranjivosti. Fantastični androgini kiborg Donne Haraway jedno je rješenje za prevladavanje mnogih od dvojnosti zapadnog patrijarhata. No, postoji privlačan argument za tvrdnju da su prepreke rodnoj jednakosti tako zasnovane da zahtijevaju izrazito temeljito restrukturiranje same osnove zapadnog simbolizma. A to znači ponovno pogledati pitanja ontologije.

“Tehno-uzvišenost”

Povjesničari znanosti poput Davida F. Noblea tvrdili su da je većina suvremene fascinacije digitalnom biogenetičkom tehnologijom hranjena patrijarhalnim, dualističkim porivom za bijegom – doslovce, za “prevladavanjem” – iz mogućeg slučajnog svijeta utjelovljene konačnosti i kontinuiteta s neljudskom prirodom u korist znanstvene, pseudoreligiozne “potrage” za nepropusnošću i totalnom neranjivošću naizgled obećanih od strane naprednih tehnologija. Maštanje o totalnoj uzvišenosti, u analizi D. Haraway odobrenoj religijom i romantizmom, jednostavno preuveličava isključivanje žena i ide na ruku rodnim dvojnostima koje žene prikazuju ontološki neodgovarajućim za interakciju sa strojevima.

To je, naravno, središnja preokupacija koja je uobičajenija u književnosti o rodu i informacijskim komunikacijskim tehnologijama. Smatra se da uranjanje u virtualne tehnologije tvori povlačenje fizičke tjelesnosti. Tijelo je osuđeno kao, riječima Williama Gibsona, puko “meso” koje treba biti napušteno u “bestjelesnoj sreći” cyberprostora. To odražava duboko ukorijenjenu filozofsku tradiciju u zapadnoj misli, naravno: platonski svjetonazor u kojemu fizički osjetilni svijet nije ništa doli odraz čistijeg, idealnog područja savršene forme. Za neke pojava novih informacijskih tehnologija predstavlja ostvarenje tog modela. Umjetni jezik binarnog koda, odvojen od svakodnevnih konvencija materijalne komunikacije, može težiti uzvišenoj usavršivosti apsolutne forme: “Na kompjuterskom sučelju duh se seli iz tijela u svijet totalnog predstavljanja. Informacije i slike lebde kroz platonsku misao bez uzemljivanja u tjelesno iskustvo.” (M. Heim: “The erotic ontology of cyberspace”. U: M. Benedikt, ur. Cyberspace: First Steps, Cambridge, 1993) Fizičke informacije mogu biti preobražene u čiste forme bestjelesne inteligencije i podataka: ljudska ontologija je digitalizirana.

Za Michaela Heima “stvaranje kompjuteriziranih entiteta približava se najsnažnijima od naših bioloških potreba”: pretpostavka koja uredno poopćuje tu osobitu filozofsku tradiciju superiornosti uma nad tijelom i duha nad tvari. Heim smatra let u virtualnu stvarnost nastavkom želje – “ontološkog kontinuiteta” – da projicira nečije fizičko sebstvo onkraj svojih vlastitih ograničenja; da dodiruje druge, da reproducira ili da stvara nova oruđa i oblike života. Allucqučre Rosanne Stone razrađuje, karakterizirajući interakciju sa cyberprostorom kao “mnogoličnu”, ilustrirajući duboko ukorijenjene porive za “prelaženjem granice čovjek/stroj, penetrirajući i spajajući se”. Opisujući takvu želju kao “zavist kiborga”, Stoneova bi isto tako mogla ironično primjećivati rodno određenu logiku takva modela kao tehnofiliju (usp. R. A. Stone: “Will the real body please stand up? Boundary stories about virutal cultures”. U: M. Benedikt, ur. Cyberspace: First Steps, Cambridge, 1993). A ipak mnogi/e feministi/ce imaju dvojake osjećaje prema cyberprostoru i virtualnim tehnologijama zbog samih njegovih prizvuka dvojnosti i straha od stvari koje se mogu raditi s tijelom. Imajući na umu tradicionalne asocijacije žena s tjelesnim, afektivnim i područjem prirode, cyberkultura izgleda kao samo još jedan pokušaj patrijarhata da ospori te aspekte iskustva u korist virtualnog, apstraktnog i bestjelesnog. Isključivanje žena iz digitaliziranog svijeta savršenih formi može biti racionalizirano na račun tvrdnje da njihova neuredna tjelesnost (i, po implikaciji, njihova neracionalnost) kompromitira kruženje čistog rasuđivanja.

(...)

Zaključak

Kiborzi i boginje mogu se činiti čudnim uzorima za cyberfeministice dok se bore s dvoznačnostima ljudske kreativne volje i potencijala. Jasno je da će boginja biti u cijelosti osporavanija figura od kiborga za mnoge cyberfeministkinje, iako sam naznačila načine na koje vizija Luce Irigaray o “postajanju božanskim” predstavlja kritično napuštanje patrijarhalne religije. Međutim, pokušala sam dokazati da se može mnogo toga naučiti od fantastičnih susreta s polumitskim stvorenjima kao što su kiborzi i boginje jer nam pomažu promišljati trajna pitanja o prirodi našeg odnosa s prirodom, kulturom i tehnologijom i o odgovornosti za iste. Možda ulazimo u eru post-ljudskoga, najavljenu novim digitalnim i genetskim tehnologijama, ali postavljena etička i egzistencijalna pitanja zadržavaju određeni stupanj trajnosti s preokupacijama kultura koje su prve sanjale o bogovima i boginjama, čudovištima i ostalim fantastičnim stvorenjima na marginama ljudskog zamišljanja. Onako kako su neodređeni i kako izbjegavaju ontološku ili esencijalnu čistoću, oni koji teže postati i kiborgom i božanstvom utjelovljuju uznemirujuće podsjetnike na razliku koja je u središtu navodno jednog ili jedinstvenog identiteta. Ukazuju na to da svaka posthumana etika neće biti o stvaranju ljudskih biti ili nostalgičnih zajednica, nego o užicima i opasnostima višestrukih privrženosti, podijeljenih odanosti i nomadskih osjećajnosti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je skraćena verzija poglavlja Cyborgs or goddesses? objavljenog u zborniku Virtual Gender. Technology, consumption and identity, ur. Eileen Green i Alison Adam, London, Routledge, 2001. Oprema teksta redakcijska.