Spoj tehnologije i tijela kroz tri perspektive, uz dašak Foucaulta i partiju jezične igre
"Što je čovjek?" pitanje je s kojim su se tisućljećima sukobljavali mislioci raznih epoha. I danas ljudi strastveno pokušavaju odgonetnuti prirodu čovjeka, a odgovori stižu s raznih strana – od prirodnih znanosti do new age religijskih pokreta. Dijapazon potencijalnih mogućnosti definicije čovjekove biti prilično je širok, a pritom se čini kako je svaki odgovor samo dio puno kompleksnije slagalice. Ako bismo, međutim, krenuli ab ovo, među prvim stvarima koje bismo zamijetili stajala bi čovjekova fascinacija vlastitom fizičkom pojavnošću, možda i zato što je upravo tijelo najočitiji dokaz naše egzistencije, naša opipljiva stvarnost. Mi smo naše tijelo, tijelo s velikim T.
U tom je smjeru razmišljao i Foucault koji je iznio tezu o Tijelu kao praznom slikarskom platnu na kojem će društvo svojim ideološkim kistom ispisati kulturne simbole neke epohe. U tome ide i korak dalje te konstatira kako je iluzija da je duh zarobljen u tijelu – jer upravo je suprotno – Tijelo je žrtva kojoj treba izbavljenje od duha koje ga je nasilno utamničilo i oblikovalo prema vlastitim pravilima. Možda bi nas upravo Foucaultova misao mogla potaknuti da se priupitamo kakve misli i ideje oblikuju Tijelo u ovom povijesnom trenutku? Ovaj tekst pokušat će odgovoriti na to pitanje pomoću slike Kiborga, čovjeka/stroja.
Distopija ili prostor za igru? Nadahnuće za refleksiju o Kiborgu koji redefinira shvaćanje čovjeka i njegova tijela u postmoderni, dobila sam na ljubljanskom Fakultetu za družbene vede, na kulturološkom simpoziju Telo in tehnologija koji se održavao od 14. do 17. travnja ove godine. U najavi događaja stajalo je kako je cilj konferencije kritička refleksija na relevantnu temu suodnosa tijela i tehnologije u suvremenom društvu, te društveno-političke konotacije istog. Također je rečeno kako intenzivna tehnologizacija javne sfere kao neizostavnog dijela recentne povijesti neopozivo mijenja i naše poimanje čovjeka. Takav je zaključak imalo i predavanje sa simpozija koje je održao Toni Pustovrh: Človek-stroj, kiborg, transčlovek, postčlovek, človek+: o čem sploh govorimo, ko govorimo o tehnološkem preoblikovanju človeka?, a koje se bavilo pitanjima sličnim našima u ovome tekstu.
Za početak bih voljela opisati prostor u kojem se Kiborg pojavljuje – našu suvremenost. Kada bih morala opisati postmodernu u jednoj rečenici rekla bih kako je ona doba paradoksa – njezina definicija je ukinuće definicije (koju eksplicitno proglašava terorom prošlosti); njezina je esencija upravo antiesencijalizam. Skeptici imaju tendenciju promatranja sadašnjosti kao distopije. Ipak, suvremenost možemo razmatrati i kao rođenje novih govornih pozicija. Tako je, primjerice, Wittgenstein ustvrdio da je za govor i njegovu semantiku presudna perspektiva iz koje se govori. Svaki kontekst, baš kao i kakva društvena igra ima pravila koja, ako se revnosno slijede, rezultiraju razumijevanjem.Veza govora i konteksta u kojem se on odvija predstavlja kopernikanski obrat u razumijevanju komunikacije. To je uvidio i Lyotard, koji preuzima i upotpunjuje Wittgensteinovu frazu, te sukladno fragmentiranoj prirodi postmoderne, stvarnost proglašava pluralitetom jezičnih igri. Pritom posebno ističe kako je priroda jezika agonistička – govoriti znači boriti se. Zašto? Sjetimo se samo društvenih skupina čiji je glas tokom povijesti bio ušutkan: robovi u antičkim kulturama, žene, crnci tokom rane američke povijesti… Možemo li, povodeći se za Lyotardom, zaključiti kako je upravo moment progovaranja, odnosno tendencija za pronalaženjem i ostvarenjem vlastitog diskursa ono što podrazumijeva i stvaranje prostora u kojem će se subjekti realizirati? Naša sadašnjost stvara govorni prostor za nove subjektivnosti, redefinira postojeće, emancipira slabe, te zove one davno zaboravljene u mitskim vremenima na svijetlo dana. Takav je i Kiborg.
Čovjek/tijelo/stroj Zajedno sa svime ostalim, mijenja se i Tijelo, pogotovo u odnosu spram nove tehnologije, koja je postala neizostavni dio naših života. Naša je stvarnost već posve nalik Baudrillardovom simulacrumu, a futurizam više nije stvar nejasnog nagovještaja nekih modernih Pitija, jer je budućnost postala sadašnjost u tom paradoksalnom, vrlom novom svijetu. Tehnologija postaje društvena, a društvo postaje tehnološko. Korištenjem moderne tehnologije ulazimo u sferu kiberprostora koji je u potpunosti javna sfera – premda redefinirana. Kiberprostor se danas najčešće koristi kako bi opisao djelovanje subjekata unutar internetske kulture, ali postoje i stavovi kako ulazimo u kiberprostor i primjerice, pričajući na telefon ili gledajući televiziju, dakle u interakciji sa svim dostupnim tehnologijama.
Kiberprostor je prebivalište Kiborga, koji se ovdje nastanio kao još neistražen potencijal. Možemo li ga već identificirati, ili ga samo naziremo kao još nejasan obris? Kiborg nadilazi kraj povijesti kojeg proklamira postmoderna. On je neka nova subjektivnost koja još čeka da bude otkrivena. Kakva li će biti njegova agonistička jezična igra kada naposljetku progovori?
Kiborg se obično definira kao biće koje je sastavljeno od artificijelnih, ali i organskih dijelova, on je čovjek/stroj. On predstavlja izmijenjeno Tijelo u interakciji sa tehnologijom. Na koje načine ga možemo interpretirati? Ovdje nudim tri perspektive: Kiborg je svevremenski arhetip koji se na različite načine realizirao u povijesnom/mitološkom imaginariju. Također, on je biće koje najvjernije utjelovljuje poststrukturalističku filozofiju. Naposljetku, on je i naša stvarnost omogućena interakcijom naših tijela sa tehnologijom.
Tri stupnja kiborške inkarnacije Različite mitologije sa pripadnim kulturama najavljuju ono što će se u postmoderni nazivati Kiborgom. Mit u judaističkoj tradiciji o Golemu, umjetnom biću sazdanom gline i vode, zasigurno nudi brojne mogućnosti za analogiju. Nakon što ga je hrabri tvorac oblikovao, Golema može oživjeti putem magijskih formula. On nema sposobnost govora, već može samo šutke izvršavati naredbe koje mu se napišu na komad papira i stave u usta.
Kiborg predstavlja fuziju različitih i, čini nam se, posve nespojivih dijelova u koherentnu cjelinu. Smijemo li i na to gledati kao na nasljeđe drevnih mitologija, koje spajaju ljude sa životinjama stvarajući time posve nova fantastična bića? I sjetimo se samo brojnih situacija u kojima neki hrabri junak nenadano dobiva božansko oružje koje utrostručuje njegovu snagu, dajući mu time nadljudske sposobnosti (čini se kako je ideja “poboljšavanja“ čovjeka putem novih tehnologija starija nego što bi u prvi mah rekli). Gorenavedeni primjeri možebitno prezentiraju drevne prototipove današnjih Kiborga te s njima dijele arhetipsku prošlost.
Kiborg se inkarnirao i kao teorijski koncept, što možemo zahvaliti prvenstveno Donni Haraway i njezinom utjecajnom Kiborškom manifestu koji uspoređuje Kiborga s antiesencijalističkim, fragmentiranim identitetima. Kiborg je biće post-ljudskog doba, utemeljen na prijelomnim točkama suvremene znanosti koje najavljuju brisanje granica između ljudskog i životinjskog, životinjsko/ljudskog organizma i stroja, te fizičkog i ne-fizičkog.
Kiborg je biće koje utjelovljuje dihotomiju. Zato je politika njegovog djelovanja borba za artikulacijom, ali i borba protiv savršene komunikacije. On želi govoriti, ali odbija biti sterilno pristojan. To je biće bez roda, a koje opet utjelovljuje sve rodove. Kiborg je hibrid – stvorenje bez fiksnog identiteta. On je također izopćenik, jer nema vlastite povijesti ili utočišta u tradiciji neke nacije ili kulture. Time Kiborg ide ruku uz ruku sa poststrukturalizmom, utjelovljujući ideje dekonstrukcije, redefiniranja, decentriranja i emancipacije svojstvene ovoj intelektualno-teorijskoj struji.
Ugodno je raspravljati o Kiborzima kao teorijskom konstruktu ili dalekoj mitskoj prošlosti. Ali, sa samo sebi svojstvenom snagom i brzinom, Kiborzi su pobjegli iz naših glava i nastanili se u našoj realnosti. Dobili su svoj glas, progovorili su i okušali se u jezičnoj igri. Sa čuđenjem smo otkrili kako je njihov glas naš, ljudski glas.
Relativno nedavno, Kevin Warvick sam je sebe prozvao prvim Kiborgom. Taj prominentni znanstvenik na polju kibernetike dao je kirurškim zahvatom ugraditi elektrodalne umetke u svoj centralni živčani sustav, a svoja je iskustva podijelio u knjizi Ja, Kiborg. Predstavlja li ovo početak post-ljudskog društva ili čak post-tjelesne ere? Razvoj tehnologije i spremnost čovječanstva da se njome koristi definitivno upućuje na ovakvu verziju budućnosti.
S druge pak strane, suvremeni čovjek već je Kiborg. Već se nalazimo u konstantnoj i permanentnoj interakciji s tehnologijom, a neki od nas više ne mogu zamisliti život bez svojih pametnih telefona ili laptopa. Nedavno se rodila i prva generacija djece koja će od samog početka života sudjelovati u umreženom društvu i kiberkulturi. Tehnologija neminovno utječe na čovjeka, njegovu percepciju, osjetila, način razmišljanja i djelovanja. Ogradila bih se od zaključaka je li to dobro ili loše, budući da je tehnologija čista potencija dok se ne konkretizira u nekom djelovanju. Ali u svakom slučaju poziva nas na promptnost metafizičkih pitanja o prirodi čovjeka, njegovoj realizaciji u suvremenosti i izazovima sa kojima će se suočiti u budućnosti. Jedan od oblika ljudskosti koju možemo odbaciti, ravnodušno je promatrati, ili joj se puni vjere prepustiti jest i Kiborg. On je zasigurno podjednako spreman na sve od toga.