Kiklop na ćupriji

Ako želi postati klasik, samo neka se uhvati pisanja o nekakvim ćuprijama – kao da čudnovati daemoni šapuću našim piscima u besanim noćima i stvaralačkim vrućicama. Na svu sreću, na ovaj se lijepak nije uhvatio Dalibor Šimpraga iako, avaj i dovraga, diskretno ali središnje mjesto njegova romana Anastasia zauzima također ćuprija, ona mostarska. No roman je ambiciozan i Šimpraga je postupio inteligentno. Zaluđenost mostom, alegorijsku, psihološku, povijesnu pa i ezoterijsku, prepustio je glavnom junaku Goranu Kanevskom, urbanom kitu koji “brine svoju nevolju i to ga veseli”, a jedina mu je prava i zdrava opsesija koja daje smisao i održava ga na životu da napiše povijesni roman o padu Bizanta, odnosno, u daljnjem stadiju razrade glavnog junaka i njegovih nasljednika, o sudbini mostarske ćuprije, od gradnje pa do pada u proteklom ratu. S tom idejom u glavi, koja je intrigantna i obećavajuća jer bi mogla iznjedriti uistinu lijep povijesni roman, Goran dangubi po ulicama, bircevima i tulumima sivog i čemernog poslijeratnog Zagreba devedesetih.

Šimpraga pritom, hvala muzama i drevnim božanstvima, ne upražnjava “stvarnosnu prozu”. Piše pametno, ekonomično, stilski izbrušeno i ne bježi od vokabulara, za razliku od stvarnosnih prozaika koji nas kao po zapovijedi maltretiraju nemuštim uličnim govorom svoje lokalne birtije u kojoj se ne događa baš ništa vrijedno spomena. Ne, ne zastupam jezični elitizam ili, nedajbože, čistunstvo, problem je sa “stvarnosnom prozom” u tome što ona uopće nema razloga za postojanje: kao čitatelju daleko mi je zanimljivije da sam odem van i doživljavam stvarnost nego da čitam nečija prežvakavanja o banalnoj svakodnevici koja je njegova banalna svakodnevica, još k tome ispričana banalnim govorom, kao da me se to tiče i kao da me zanima. Šimpraga je, nasuprot tome, pisac koji uživa, pa valjda, u svakoj rečenici koju je brusio, i zato kroz Anastasiju plovimo lako i s užitkom.

Stereotipan lik s opsesijom

Goranov unutarnji život nije isprazan, iako je žrtva ispraznosti suvremenih okolnosti. Svaki rat/poraće/predraće, izgleda, ima svog Melkiora Tresića, pa ga je tako iznjedrio i ovaj prošli, u liku Šimpragina junaka. Senzibilan, upetljan u vezu bez ljubavi koju mora prekinuti, romantično zaljubljen u nedostižnu i idealiziranu djevojku koju ne poznaje (ali često susreće), zaposlen na krivom poslu (ali sretan što uopće ima posao, dapače, dobro plaćen), luzer u poslijestudentskom vakuumu koji se približava tridesetoj i još živi kod mame... Iako djeluje stereotipno, autor nas nježno i vješto prisiljava da ipak upoznamo Gorana i njegovu škvadru, a bome i da uronimo u dramatična zbivanja Goranove opsesije: posljednje bitke za Carigrad.

S karakterizacijom likova autor je također ekonomizirao. O desetak Goranovih prijatelja te nešto rođaka i poznanika saznajemo upravo koliko je dovoljno. Bez cifranja, premda ne i škrto. Sve su to živi ljudi, ali ih glavni lik, svjesno ili ne, kao grublje ili preciznije izrađene slike drži na obodu svog unutarnjeg svijeta u koji slabo tko može penetrirati. Na vrhuncu zapleta to uspijeva psihijatru čijem se jungovskom tretmanu psihoanalize Goran podvrgava, a to je, naravno, u pripovjedačkoj funkciji, pa autor to njemu jedinom i dopušta.

Goran psihološku krizu, koja je, realno gledajući, ontološka, razrješava putovanjem u Makedoniju, zemlju svog porijekla, netom prije nego što će i nju zahvatiti najnoviji balkanski ratni plamen. Slučajno, koliko je slučaj dopušten u sudbinama junaka na prostorima nekadašnjeg Bizantskog Carstva, Gorana na put prati i Anastasia, tajanstvena djevojka u koju se zaljubio, ostvarivši mu, napola snovito, a napola istinskije nego je to uopće moguće, neostvarenu ljubav i ostavivši mu svoje neobično ime. Jer nekoga znaš tek ako mu znaš i ime, dio je spoznajnog puta Šimpragina junaka. Napose, na ohridskoj obali dogodi se i susret s Konstantinom, jedini fantastični moment romana, jer Konstantin je junak Goranove nenapisane priče. Jedan od likova, od kojih se vrijeme radnje kao vezivno tkivo obiju priča odmotava i unaprijed i unazad, jest i Stari most u Mostaru, no moramo prešutjeti njegovu ulogu kako ne bismo pokvarili gušt čitanja onima koji još nisu.

Spiralna kompozicija

Šimpraga se upustio u pisanje složenog romana i čitavo je vrijeme, od prve pa do tristo i neke zaključne stranice, jasno kako je svjestan svakog rizika. Ipak, unatoč ćupriji, nigdje se ne oklizne i ne završi u pseudopovijesnom davežu wannabe klasične megalomanije. Još bolje, rizik s ćuprijom pretvorio je u čist dobitak, tim prije što je već unaprijed uspio izbjeći bilo kakvu stereotipnu stoljetnu obiteljsku sagu, na što ćuprijakluci uvijek smrde.

A to mu je uspjelo zahvaljujući neobičnoj kompoziciji romana. Ne znam je li jedinstvena, no originalnost joj je teško poreći, jer je spiralna. Pa ako smo se do sita načitali, prije svega linearnih, svejedno da li dvoslojnih, troslojnih ili višeslojnih, kockastih, kružnih ili eliptičnih, razdrobljenih ili monolitnih, inverznih ili obrnuto proporcionalnih, teško se sjetiti romana spiralne kompozicije, i zato Šimpragi svaka čast i čest, ako već ne bi bilo ni za što drugo.

Letimičan pogled na naslove onih poglavlja koja započinju s Alefom i Betom, a završavaju s Tau, obećava čvrstu strukturu kompozicije, ili barem autorovo opredjeljenje za čvršćim okvirom, tim prije što je hebrejski alfabet bremenit simbolikom već sam za sebe. Urbana svakodnevica prvog sloja i povijesna priča drugog daju naslutiti nekakav, eventualno alegorijski, paralel-slalom. Ipak, tijekom čitanja događa se nešto neobično. Umjesto linearnosti, pa makar i dvije paralelne u suprotnim smjerovima kroz vrijeme, autor najprije zahvaća široko kroz priču, gotovo u krug, no točke oštrijih skretanja radnje iz poglavlja u poglavlje postaju sve bliže, da bi se na kraju strmoglavo i brzo obrušile u jednu jedinu točku: susret Gorana i Konstantina. Ipak, u toj točki nema natruha magijskog realizma ili, možda, borhesovske ili kafkijanske fantastičnosti. Čitatelj je pukom strukturom romana uvučen u vrtlog nalik onom koji stvara odvod u kadi ili umivaoniku i sva dramatičnost se seli u očekivanje: što li će zateći s one strane crne rupe. A s druge strane je, naravno, ocean, kako je i naslovljeno posljednje poglavlje. Goran je preživio, iako nisu neki drugi likovi. Sad je miran. “Tvrdi Kaleb da smo svi mi umjetnici iz međuvremena, dok ne stignu novi ljudi koji će sve razvaliti, zatrpati svojim talentom i velikim djelima”, veli Goranu jedan od prijatelja, i samo nam može biti drago što je i Šimpraga to glasno najavio.

Za one koji žele znati manje: da, u romanu ima seksa, i da, opisi su eksplicitni.