Začudo, ta drama o najameričkijem liku, trgovačkom putniku, čovjeku koji "vjeruje u sve pogrešne snove", koji je "najsretniji kad se nada" i koji naivno vjeruje u kakvoću onog frižidera koji ima najveće reklame
Arthur Millerova Smrt trgovačkog putnika u HNK, režija Steven Kent
Smrt trgovačkog putnika Arthura Millera prikazana prvi put prije točno 50 godina, još uvijek je vjerojatno svjetski najpoznatija američka drama. Ne samo da je najpoznatija, nego je još uvijek i najameričkija od američkih drama, jer se bavi temeljnim američkim mitom, tj. "američkim snom", čija je bitna komponenta iznalaženje puta do uspjeha. Začudo, ta drama o najameričkijem liku, trgovačkom putniku, čovjeku koji "vjeruje u sve pogrešne snove", koji je "najsretniji kad se nada" i koji naivno vjeruje u kakvoću onog frižidera koji ima najveće reklame, postigla je veliki uspjeh i u Kini, gdje uopće nema trgovačkih putnika, gdje vrlo malo ljudi ima frižider, a da o autu i ne govorimo, i gdje bi naizgled trebalo biti teško suosjećati s likom koji je okružen svim tim blagodatima niže srednje klase. Sâm Miller u svojoj autobiografiji Timebends to tumači reprezentativnošću glavnog lika, Willyja Lomana, koji, prema Milleru, ima iste želje kao i svi ljudi, a to su da "pobijedi anonimnost i besmisao, da voli i bude voljen, i ponad svega, možda, da nešto znači". Kad su mladog kineskog studenta nakon predstave pitali što ga se najviše dojmilo, rekao je: "Sve nas se dojmila drama jer mi svi također želimo biti broj jedan, bogati i uspješni." To što drama uopće nije u tome, jer Loman ne želi biti bogat i uspješan, nego želi saznati gdje je pogriješio i zašto nije bogat i uspješan, uopće nije važno. Važno je da Smrt trgovačkog putnika i kao prava "klasična" drama dozvoljava niz interpretacija, jer u svakom društvu nalazi svoj društveni korelativ.
Takvo "opće mjesto" svjetske dramaturgije postavlja pred redatelja niz mogućih izbora, od kojih je želja za reinterpretacijom, pretpostavljam, veliko iskušenje. Američki redatelj, Steven Kent, koji je prije dvije godine, također u Hrvatskom narodnom kazalištu, vrlo uspješno postavio drugu "klasičnu" američku dramu, Tramvaj zvan Žudnja Tennesseeja Williamsa, odlučio se za konvencionalan pristup i ostvario jedno primjerno, školsko, ilustrativno uprizorenje drame. Kraćenjem teksta, ali zadržavši sva opća, prepoznatljiva mjesta, ubrzao je tempo drame i prigušio Millerovu, tipično američku blagorječivost, čemu je također pridonijela i vješta, gotovo filmska montaža prizora. S obzirom na činjenicu da je i sâm Miller konvencionalizirao pola stoljeća američke drame koja mu je prethodila, te asimilirao i ukrotio, sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama, radikalne, ali i originalne eksperimente jednog Eugenea O.Neila, Elmera Ricea ili Clifforda Odetsa, takav je redateljski pristup potpuno legitiman. Ukratko, dobili smo jednu dobru, solidnu, gledljivu predstavu.
Scenografija Davida Flatena je donekle zbunjujuća, naročito što se tiče glavnog interijera, tj. toliko spominjane, gotovo otplaćene kuće Willyja Lomana. Tijekom cijelog prvog čina kuća odaje jedan potpuno "pogorelački" dojam, tako da se cijelo vrijeme pitamo kada će se povesti razgovor o netom pretprljenom požaru, tim više što su u pozadini stalno prisutni zlokobni tornjevi nekakve rafinerije nafte, koji sasvim začudno zamijenjuju u tekstu također mnogo puta spominjane visoke stambene zgradurine, koje guše svaki tračak Lomanove ruralne idile. Dok je scenografija ostalih lokaliteta (restoran, ured, hotel, itd.) riješena spretno i uvjerljivo, sama kuća podsjeća više na neko poratno sarajevsko ili kninsko obitavalište, nego na pomno održavanu kućicu-slobodicu američke niže srednje klase u Brooklynu.
Glavni lik, Willy Loman, u interpretaciji Mustafe Nadarevića, shvaćen je sasvim doslovno i dosljedno kao Low Man - mali čovjek, uhvaćen u mrežu osobnih i društvenih silnica koje pružaju jedini izlaz u samoubojstvu. U Nadarevićevoj, inače dobroj interpretaciji, Lomanu nažalost nedostaje komponenta veličine koja već pedeset godina nuka veliki broj američkih kritičara da Smrt trgovačkog putnika proglašavaju tragedijom. Loman uistinu povremeno iskazuje hubris kojeg Nadarević zamjenjuje nekom neobičnom i šezdesetogodišnjaku neprimjerenom agilnošću koja smućenost svijesti poistovjećuje s debilnošću. Tome pridonosi i Nadarevićeva česta diftongizacija vokala i gotovo čakavski mekana palatalizacija.
Alma Prica u ulozi Lomanove žene - patnice Linde - ponovno je iskazala svoju veliku umješnost u prilagođavanju različitim tipovima uloga. "Voljno susprezanje nevjerice" uzrokovano nepostojećom razlikom u stvarnim godinama između nje i njezinih odraslih sinova postignuto je dobrom fizičkom impostacijom i vrlo vještom kamuflažom lica koje tijekom cijele predstave zaklanja nestašni čuperak. Ostali ženski likovi žrtve su Millerova manikejskog odnosa prema ženama. Naime, ženski svijet u Smrti trgovačkog putnika dijeli se na majku, tj. ženu-patnicu Lindu i kurve, tj. gđicu Forsythe, Ženu i Lettu. Takva, u biti mizogina podjela uvjetovala je i pretjeranu karikaturalnost Vanje Matujec (Žena) i Mirte Zečević (gđica Forsythe).
Dragan Despot, u ulozi sina Biffa, uz Lomana najzahtjevnijeg lika drame, ponovno je, kao i u antologijskoj ulozi Stanleyja Kowalskog u Tramvaju, ostvario izvrsnu ulogu. Dok je u prizorima dječaštva previše "mekan" za srednjoškolsku športsku zvijezdu, tijekom predstave i Biffova postupnog osvještavanja sve više raste i bez suvišne patetike čini uvjerljivim sve nijanse teškog, mučnog, a ipak "ljubavnog" odnosa s ocem.
Nasuprot njemu Franjo Kuhar u ulozi mlađeg brata Happyja uvjerljiviji je u mladenačkim prizorima, dok bi još morao malo poraditi na imageu neodoljiva ženskara. Bernard Livia Badurine, oličenje izvornih puritanskih zasada američkog sna, prema kojima se radišnošću, obrazovanjem i konformizmom postiže i materijalni i društveni uspjeh, vrlo je umješno iskoristio sve, nažalost nedovoljno ispisane, mogućnosti Millerova predloška.
Riječju, ansambl HNK je uprizorenjem Smrti trgovačkog putnika, u prijevodu Antuna, Maje i Ivane Šoljan, još jednom pridonio boljem razumijevanju i vrednovanju "klasične" američke drame, što ne znači da se ne bi trebao i mogao okušati i na nekom suvremenijem američkom tekstu.