HDLU prijeti presedanom po kojem bi svaki njihov član morao pitati formalnu dozvolu za iznošenje mišljenja
From: “Irena” <irena@hdlu.hr>
Date: 13 Mar 2014 13:48:35 GMT+1
To: <mamarkovic@gmail.com>
Poštovana gospođo Marković,
S obzirom na članak 7. iz ugovora o korištenju prostora HDLU-a i na Vaše potpisivanje javnog pisma “Antagonizam kao koncept 32. Salona mladih”, kao i podržavanje facebook eventa “Humanitarna akcija darivanja odjevnih predmeta zaposlenicima HDLU-a kako se ne bi smrzavali na svojim radnim mjestima”, pokrenutog od strane Marka Markovića, molimo Vas da nam se pismeno izjasnite je li do tog došlo zbog Vaše neinformiranosti.
U nastavku Vam šaljemo tekst članka 7. ugovora o korištenju prostora HDLU-a, a primjer ugovora u privitku.
Članak 7.
Korisnik se obavezuje da neće iznositi neistine, poslovne informacije i klevete o Davatelju u javnost i medije, te se držati osnovnih pravila poslovne komunikacije.
Ukoliko se utvrdi da je bilo negativnih istupa u javnost po pitanju Davatelja ovog Ugovora i strukovne udruge HDLU, Davatelj ima pravo neposredno prekinuti ugovarani projekt, te zatražiti prenamjenu sredstava utvrđenih u Članku 5. ovog Ugovara.
Srdačno,
HRVATSKO DRUŠTVO LIKOVNIH UMJETNIKA
CROATIAN ASSOCIATION OF ARTISTS
Trg žrtava fašizma 16
10000 Zagreb
Hrvatska/Croatia
tel +385 (0)1 46 11 818, fax +385 (0)1 45 76 831
Iz ovog se vrlo jednostavno može zaključiti da je potpisivanje javnog pisma i takozvano ‘lajkanje’ Facebook eventa protumačeno kao iznošenje neistina, poslovnih informacija i kleveta. Te da takvo tumačenje može predstavljati osnovu za prekid ugovora odnosno neodržavanje izložbe. Slijedom toga, umjetnica je pozvana da se odrekne svog potpisivanja i ‘lajkanja’. S obzirom da je pismo bilo javno, a ne znam u kojoj je mjeri Facebook event pred zakonom javan, umjetnica bi se trebala javno toga odreći ako želi da joj se izložba omogući.
Tome treba dodati i podatak da umjetnica ne samo da dosad nije potpisala taj ugovor, nego nije niti znala za njegovo postojanje. No čak i da jest znala i da ga jest potpisala, to ne bi ništa promijenilo.
Kao što je nebitno i to da bi to bio presedan jer mi nije poznato da se ikada dogodilo da se nekom umjetniku/ci otkazala dogovorena izložba zbog javnog ponašanja.
Ovo što je u ovoj situaciji, po mom mišljenju, bitno, jest da takav razvoj ponajprije upućuje na svojevrsni, dosad nedovoljno ispostavljeni protokol po kojem bi svaki autor/ica, koji je u izložbenom programu galerija pod vodstvom HDLU-a, prije nego što odluči javno (polujavno – kuloarski ili privatno – u neformalnom druženju) bilo kako reagirati, trebao/la uputiti dopis HDLU-u i sačekati da HDLU izda formalnu dozvolu za takvu reakciju. A ne da samoinicijativno procjenjuje bi li se nekakva reakcija mogla protumačiti kao kleveta. U tom bi smislu obraćanje HDLU-u s konkretnim i preciznim obrazloženjem možebitne reakcije bilo i jedino moguće jer autor/ica teško može točno znati što sve ulazi u kategoriju klevete.
Bezuvjetna vjera u povjerenstvo Potpuno razumijem HDLU da je nemoguće ispostaviti precizan popis svih mogućih reakcija koje bi tako mogle biti protumačene, dakako, jer se uvijek može dogoditi neka nova situacija koju je popisom nemoguće predvidjeti. Jedino što bi HDLU mogao a možda i trebao jest imati pripremljeni formular kojim se odobrava autoru/ici takva i takva reakcija, postupak a nekmoli i inicijativa. Kako vjerujem da HDLU ima i drugog posla osim procjenjivati pojedine istupe, moj bi prijedlog HDLU-u bio da osnuje povjerenstvo (dakako, oformljeno od strane Upravnog odbora kao vladajućeg tijela, te njemu i odgovorno) koje bi zaprimalo, te po svom osobnom nahođenju potvrđivalo ili odbijalo pojedinačne ili skupne molbe za reakcije na određene pojave u društvu. I ne bi se ovdje trebalo ograničiti na reakcije vezane uz pojave u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, nego na društvo u cjelini. Autori/ice odlukama povjerenstva ne bi trebali pristupati sa skepsom, držeći kako su one proizvoljne ili subjektivne jer apsolutne istine nema a sumnjati u tendencioznost, pristranost, moralni ili intelektualni integritet članova povjerenstva svakako je nedobrodošlo te istodobno iskazuje i sumnju u Upravni odbor koji je i postavio dotično povjerenstvo, a koji je opet legitimno izabran od strane većine članstva. Sumnja u povjerenstvo, dakle, sumnja je i u cjelokupno članstvo.
Također bi i javnost, zainteresiranu ili nezainteresiranu, trebalo upozoriti kako bi bilo zlonamjerno dotično povjerenstvo brkati s odborom za cenzuru mišljenja, jer može misliti tko što hoće, to se povjerenstvo uopće ne tiče, tiče ga se samo mišljenje onih koji žele izlagati u galerijskim prostorima pod vodstvom HDLU-a.
Ovakav je stav zapravo isuviše blagonaklon, ingerenciju povjerenstva bi trebalo proširiti ne samo na one koji žele imati izložbu nego i na sve članove HDLU-a. Ako se neki član ne slaže s odlukama povjerenstva kao produžene ruke Upravnog odbora, neka se ispiše iz društva pa neka onda misli što hoće.
Jedno društvo, jedan glas, jedno zrno razuma Zar to i nije preslik općenite situacije u bilo kojoj zajednici, poslovnoj ili društvenoj, ako se nekome ne sviđa način postupanja legalno izabrana vodstva, vrata su mu otvorena, svijet je velik. A ako netko, iz nekakvih egzistencijalnih ili bilo kakvih drugih osobnih razloga ne želi otići, neka šuti i čeka sljedeće izbore. Nekakvog reda mora biti.
U tom bi smislu osnivanje Povjerenstva za odobravanje reakcija na pojave u društvu HDLU-u priskrbilo i avangardnu poziciju, što je zapravo i prirodna situacija jer tko će ako ne nacionalni umjetnički stožer predstavljati svjetlo na kraju tunela, misao vodilju raspuštene današnjice, zrno razuma u bezumno galopirajućoj poplavi svega i svačega. Taj bi primjer smjesta mogle prihvatiti ekonomske i političke strukture koje svakako isuviše vremena i energije troše na kojekakve primjedbe, zamjerke, kritike, jednom riječju, reakcije u bilo kojem smislu. I da se kudikamo efikasnije koncentriraju na provođenje plana i programa usmjerenom k općenitom boljitku naše stvarnosti. A ne da se taj program ili oblik njegova provođenja neprestano propituje. Dajte više da se jednoga sluša i jednome vjeruje a ne da svatko svoje misli i neprestano prigovara.
Stoga bi gospođi Marković uputno bilo preporučiti da i dalje slika a ne da se prepušta priklanjanju kojekakvim sumnjama ili prosudbama odluka i obrasca djelovanja vodstva jer ono je zacijelo dobro promislilo što radi i zašto to radi i sasvim sigurno stoji iza svojih postupaka.