Pustinjski fragmenti
S TRIJU STRANA – PUSTINJE S triju strana, Sredozemlje dodiruje golemi lanac pustinja koji bez prekida prelazi čitavim slojem Staroga svijeta, od atlantske Sahare do sjeverne Kine. S triju strana, južno od libijskih obala gdje se proteže Sahara; istočno od Antilibanona, gdje počinje sirijska pustinja u blizini “jedne od najvećih koncentracija nomada na svijetu”; sjeverno od Crnog mora, gdje svršavaju južnoruske stepe, proscenij Središnje Azije. Na tim velikim prostranstvima, višestruki se karavanski promet pridružuje prometu svojstvenom Sredozemlju, nameće mu se i o njemu će ovisiti. Veze ne nastaju tek na najbitnijim vratima, kao što su Egipat i Sirija, kojima u 16. stoljeću prolazi sva ugledna trgovina Levanta – već se stvaraju po čitavom prostranstvu unutar granica. [...] Postoji tako, u polju sredozemne povijesti, jedan široki pustinjski pol[.]
[N]a zapadu se prostiru tople pustinje; na sjeveru i istoku hladne pustinje. Ali postoji kontinuitet između tih golih prostora i njihovih karavanskih kretanja, dvogrba deva u Anatoliji i Iranu zamjenjuje jednogrbu devu središnjih i zapadnih pustinja. [...]
Taj pustinjski svijet zapanjuje svojim kolosalnim dimenzijama: ono što na Sredozemlju iziskuje jedan dan ili tjedan puta od jednoga grada do drugog, ovdje zahtijeva tjedne i mjesece. Kad Mlečanin Giacomo Soranzo u svom izvještaju iz 1576. godine govori o Perziji, on ovim riječima bilježi njezinu neljudsku veličinu: “po njoj se može putovati a da se ne izađe puna četiri mjeseca”.
(Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., sv. I, Zagreb: Antibarbarus, 1997., 186-188)
Ako se izuzmu planine i visije o kojima smo upravo govorili, zemlja se uglavnom sastoji od pustinje i stepe. Stepe su (sing. dāre) okruglaste ravnice između brežuljaka pokrivene pijeskom, koje u svojoj unutrašnjosti kriju podzemne vode. Tzv. Sirijska pustinja, Bādijet-uš-Šām, kao i Mezopotamijska, najvećim dijelom su stepe. Južni dio Sirijske pustinje u običnom se govoru naziva el-Hamād. Južni dio Mezopotamijske pustinje obično se naziva Bādijet-ul-Irāk ili Semāva. Razlikuju se tri vrste pustinjskog tla:
1. Veliki Nufūd, područje bijelog i crvenkastog pijeska koji vjetar nanosi na pješčane humke, tzv. dune, i koji pokriva ogromna prostranstva sjeverne Arabije. Za njih postoji klasični termin el-bādije, a nekad i ed-dehnā. Mada je suh, izuzev slučajne oaze, en-Nufūd dobiva u toku nekih zima dovoljno kiše, koja ga pokrije zelenim ćilimom i preobrazi u raj za deve i ovce nomadskih Beduina. Među prvim od malog broja Evropljana koji su uspjeli da prokrstare Nufūdom jesu Francuz Alzašanin Šari Iber (Charles Huber) (1878), engleski diplomata i pjesnik Wilfrid S. Blant (Wilfrif S. Blunt) (1879) i štrazburški orijentalist Julije Ojting (Julius Euting) (1883).
2. Ed-Dehnā’ (crvena zemlja), površina crvenog pijeska, pruža se od velikog Nufda, na sjeveru, do Rub’-ul-Hālija, na jugu, opisujući velik luk prema jugoistoku i pokrivajući razdaljinu od preko šest stotina milja. Njezin se zapadni dio nekad naziva Ahkāf (zemljište duna). Na starijim geografskim kartama ed-Dehnā je obično označena kao er-Rub’-ul-Hālī (prazna četvrt). Kad u ed-Dehni padnu sezonske kiše, ona obiluje ispašama, koje privuku Beduine i njihovu stoku u toku nekoliko mjeseci godišnje, ali je u ljetno doba ova oblast bez daška života. Prije Bertrama Tomasa (Bertram Thomas) nijedan se Evropljanin nije usudio prokrstariti Rub’-ul-Hālijem, “ničijom zemljom” Arabije. Arapsko-američka Ojl-kompanija (Arabian American Oil Company) obilježila je njegovih 250.000 kvadratnih milja na svojim geografskim kartama. Tomas ga je za pedeset i osam dana prokrstario od Arabljanskog mora do Perzijskog zaliva. Na putu je naišao na pojavu pijeska koji pjeva i otkrio “jezero slane vode”, u stvari rukavac Perzijskog zaliva na jugu Katara. Do toga vremena naše znanje o stravičnoj i misterioznoj pustinji bilo je jednako znanju geografa desetog stoljeća.
3. Hārre, površina valovite i napukle lave koja pokriva pješčenjak. Vulkanska područja ovog tipa nalaze se u obilju u zapadnim i centralnim predjelima Poluotoka koji se pružaju na sjever sve do istočnog Havrāna. Jākūt navodi trideset ovakvih hārra. Posljednja vulkanska erupcija koju je zabilježio jedan arapski istoričar dogodila se 1256. god. n. e.
(Philip Hitti, Istorija Arapa, 2. izd. [8. engl. izd.], Sarajevo: Veselin Masleša, 1973. [1964.], 24)
JEDAN OTOK – SIRIJA Na drugom kraju Sredozemlja, prema istoku, nalazi se još jedan otok, Sirija, stanica između mora i pustinje. Dalje od nje sve se osipa; ljudi, tehnike, imperijalizmi, civilizacije i religije. Ona je raznosila po sredozemnom svijetu istodobno abecedu, umijeće obrade stakla, grimizno bojenje tkanina, tajne dry-farminga (u doba Feničana); Rimu, zatim Bizantu, davala je careve; nekoć su njezini brodovi vladali feničkim morem, prvim ili gotovo prvim morem svih Sredozemlja povijesti[.]
(Braudel, Sredozemlje, 164-65)
Sirijsko-egipatsko [mamelučko] kraljevstvo držalo je primat u medicinskoj nauci. Bolnica koju je sagradio Kalāvūn može se, sa njenim odjeljenjima, uzeti kao pokazatelj egipatskog interesa za medicinu. Njezin dekan eb-ul-Hasan Alijj-ubn-un-Nefīs, koji je studirao u Damasku, gdje je kasnije i umro (1288-9), dao je u svom djelu Šerhu-Tešrīh-il-Kānūni jasnu predstavu plućne cirkulacije krvi tri stoljeća prije Portugalca Serveta, kome se ovaj pronalazak pripisuje.
[Kalāvūnova] građevina, u kojoj se nije nalazila samo bolnica sa svojim dogradama nego škola i džamija, bila je dovršena god. 1284. U njoj su bila specijalna odjeljenja za različite bolesti, kao što su: groznica, bolest očiju, dizenterija, a bila je snabdjevena laboratorijama, dispanzerom, kupatilima, kuhinjama i magacinima. Šef medicinskog osoblja držao je predavanje u prikladno opremljenoj predavaonici. Imala je zadužbinu koja je godišnje iznosila oko milijun dirhama, zapošljavala je mušku i žensku poslugu i bila otvorena bolesnicima oba spola.
Ebū-Bekr ubn-ul-Munzir il-Bejtār († 1340), nadzornik štala Kalāvūnova sina en-Nāsira, napisao je i posvetio svome gospodaru jednu od nekoliko važnih arapskih rasprava o veterini, koja je poznata pod imenom Kāmil-us-Sināa’tejn: el-Bejtaretu vez-Zertaka. Arapski naziv za veterinarskog hirurga, bejtār, koji je izveden od grčke riječi hippiatros, navodi na misao da su arapsko sistematičnije poznavanje i savršenija tehnika morali doći iz bizantijskih izvora uprkos činjenici da su oni još u beduinskom periodu pokazivali dosta opširno empirijsko poznavanje oboljenja deva i konja. Mnogi Mameluci, među kojima Kalāvūn i Berkūk, držali su izvanredno dobre ergele. Više djela u kojima su izložene islamske tradicije o konjima datiraju iz ovog perioda, uključujući Fadl-ul-Hajl (odlike konja) Abd-ul-Mu’min il-Dimjātija († 1306), predavača na Kalāvūnovoj akademiji Mensūrijji.
Egipatska medicina poslije ejubidskog perioda bila je uglavnom u rukama liječnika Jevreja, koji su nastavili slavne tradicije ibnu-Mejmūna. Judejsko-egipatski apotekar el-Kūhīn (svećenik) el-Attār (apotekar) napisao je u Kairu oko god. 1260. arapsku raspravu o farmaciji, Minhādž-ud-Dukkāni ve-Dustūr-ul-A’jān (priručnik ljekovitih droga i spisak za velikaše), kojim se muslimanski Istok još služi.
U ovom su periodu naročito cvjetala djela poluginekološke poluerotičke prirode, djela koja mi danas nazivamo “seksualne knjige”. Arapska književnost svih vjekova, naročito muška, obiluje anegdotama, šalama i izrekama koje danas nama zvuče kao opscene. Prvo mjesto na ovome području drži egipatski kamenorezac et-Tīfāšī, koji je živio sredinom 13. stoljeća. U ovo vrijeme također primjećujemo naročit interes za ono što je er-Rāzī prvi nazvao tibbi rūhānī (ilādži nefsānī, duhovna ljekarija), koja bi odgovarala današnjoj psihoterapiji. Egipatski pionir ove škole bio je lični liječnik Salāh-ud-Dīna, porijeklom Jevrejin, Hibatullāh ibnu-Džumej (Džami), čije je glavno djelo nosilo naziv el-Iršādu li-Mesālih-il-Enfāsi vel-Edžsādi (pouke iz područja liječenja duše i tijela)[.]
Oftalmologija, jedna od disciplina koja se kod Arapa rano razvila, praktikovana je na naučnijoj osnovi u Siriji i Egiptu, u toku 12. i 13. stoljeća, nego igdje drugdje u svijetu. U 12. stoljeću najznačajnije djelo o ovom predmetu napisao je eb-ul-Fedāil-ibn-un-Nākid († 1188-9), judejsko-egipatski okulist iz Kaira, pod naslovom Mudžerrebāt (provjereni lijekovi). [P]oslije toga[,] Sirija je preuzela vodstvo. [...] Halīfa [iz Halepa] je bio toliko uvjeren u svoju hiruršku vještinu da je odmah pristao da odstrani mrenu s oka nekog jednookog čovjeka. Vrijedno je zabilježiti da su sirijski naučnici mamelučkog perioda živjeli u gradovima u unutrašnjosti, jer su obalu najprije bili opustošili krstaši, a kasnije Kalāvūn i njegovi nasljednici, koji su se plašili povratka Franaka.
(Hitti, Istorija Arapa, 477-483)
KLIMA I DRUŠTVO Najpoznatija povijesna škola koja klimu uzima u obzir jest ona Fernanda Braudela. Za Braudela je klima dugotrajni, uglavnom stabilan, ali i periodički promjenjiv sloj pridružen sloju povijesnog vremena; po tome je on očigledno europski mislilac. Nama koji dolazimo iz jogunastijeg svijeta pacifičkog (El Niño) sistema klima se ne mora činiti istom. Braudel je mislilac Holocena, kada se klima mijenjala sporije od povijesnog vremena; u Antropocenu to ne mora biti tako.
(McKenzie Wark, Climate & Colonialism, Public Seminar, 5. studenog 2015.)
Kolonizacija je [u kolonijalnoj/kolonizatorskoj povijesti] prikazana kao dvodijelni moment: zauzimanje zemlje i njezino oplođivanje. Ali ovaj posljednji cilj – širenje granice obradivosti – uključuje eksplicitan pokušaj promjene lokalnog vremena. Na široj skali, u kolonijalnoj/kolonizatorskoj imaginaciji, planet je predočen kao mjesto projektiranja i klimatske su promjene važan dio tog procesa. Ideje o hlađenju vrelih predjela, zagrijavanju hladnijih, o proizvodnji kiše, popularne su od 17. do ranog 20. stoljeća. Pošumljavanjem, odšumljavanjem, uzgojem bavile su se mnoge utjecajne ličnosti, uključujući i Thomasa Jeffersona, ne bi li na poželjan način djelovale na opću klimu. Meteorolozi poput Jamesa Espyja (Kralja oluja) – kako nas podsjeća kritičar i filozof Eduardo Cadava – predlagali su paljevinu šuma koja bi proizvela kišu i tako navodnila sasušenije oranice. Nije poanta u tome da su kompleksni procesi mjerljivi danas diljem planeta jednoznačan rezultat kolonijalnih/kolonizatorskih aktivnosti, već je poanta u korištenju pojma klimatskih promjena: on je inicijalno formuliran tako da opiše projekt, a ne nusprodukt. [...] Na pustinjsku liniju/pojas aridnosti jako su utjecali europski kolonizatori u njezinom punom opsegu – od najzapadnijih krajeva Sjeverne Afrike, preko Palestine, Sirije, Iraka, Irana, do sjevernih granica Radža, unutar granica današnjih Afganistana i Pakistana. U svim ovim područjima širenje limita obradive zemljine površine pojačalo je nivo tenzičnosti[.]
(George Prochnik, Intervju s Eyalom Weizmanom, Los Angeles Review of Books, 18. listopada 2015.)