Klinički uredno

Izuzmemo li nekolicinu opernih monstruma, poput Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga, Triptih Giacoma Puccinija jedan je od najzahtjevnijih mogućih projekata koje si može zadati neka operna kuća.

Jer, usprkos što traje koliko i, recimo, prosječan Verdijev naslov, Triptih, zapravo, donosi tri samostalne opere, od kojih svaka iziskuje posebnu pjevačku postavu. K tome, međusobne, gotovo disparatne razlike u sižeima, ali i glazbenom izrazu Plašta, Sestre Angelice i Giannija Schicchija postavljaju dirigentu i režiseru niz iznimno teško premostivih problema.

Usprkos svemu navedenom, uprava zagrebačkog HNK odlučila je 150. obljetnicu Puccinijevog rođenja obilježiti upravo Triptihom, uposlivši u njemu praktički cjelokupan vlastiti operni ansambl, ali i čitav niz gostujućih umjetnika. Kuća koja u Hrvatskoj ima najveće infrastrukturne, ali i financijske predispozicije za ovako ambiciozan projekt pokazala je pritom da na samopostavljeni izazov može odgovoriti na visoko profesionalan način, koji, međutim, nije bez određenih nedostataka.

Dvojbena gostovanja

Izdvojimo za početak one elemente koji u ovoj produkciji definitivno služe HNK-u na čast. Prije svega, angažiranje Ive Lipanovića, dirigenta kojem osobito dobro leži upravo talijanski repertoar, pokazalo se punim pogotkom. Stvorivši zaseban zvukovni svijet u svakoj od tri opere, on je HNK-ov orkestar, ovaj put iznenađujuće uredan u svirci, vodio sigurnom rukom. S iskonskim instiktom pravog opernog znalca, Lipanović je pažljivo dozirao dramatske efekete, bivajući često i sudržaniji nego što bi se očekivalo, posebice u prvom dijelu Sestre Angelice, ali je tim veći bio učinak monumentalnog tona ključnih dramaturških trenutaka.

U svemu tome imao je zdušnu podršku ne samo dobro pripremljenog zbora, nego i gotovo svih domaćih solista. Pomalo je nezahvalno pritome ikoga isticati, ali ipak treba izdvojiti doprinose Siniše Hapača kao Michelea u Plaštu, Marije Kuhar-Šoša u ulozi Sestre Genovieffe?u Angelici, te najugodnije iznenađenje ove produkcije, interprete Laurette i Rinuccia u Schicchiju, Lanu Kos i Domagoja Dorotića.

S druge strane, u nizu gostujućih pjevača tek su neki u potpunosti opravdali ukazano im povjerenje. Odličan Kiril Manolov osvojio je publiku svojom interpretacijom naslovnog junaka Schichija, a gotovo je jednako dobar dojam ostavio i Marc Heller kao Luigi u Plaštu. Kneginju u Angelici?Zlatomira Nikolova predstavila je sugestivno, iako bi joj sada već pomalo bilo vrijeme da svoje mjesto prepusti mlađim pjevačicama.

I dok je angažiranje nekih gostiju opravdano nepostojanjem odgovarajućih interpreta unutar vlastitog ansambla, posve je nejasno zašto su u premijernoj postavi glavne ženske uloge u prve dvije opere tumačile Natalija Dercho i Gabriela Georgijeva. Naime, iako je profesionalnost njihovog pristupa teškim ulogama Giorgiette i Angelice neupitna, možemo s priličnom sigurnošću ustvrditi kako bi te uloge jednako kvalitetno, ako ne i bolje, kreirale članice HNK-ovog ansambla Adela Golac-Rilović i Vedrana Šimić, koje su se morale zadovoljiti sudjelovanjem u drugoj postavi.

Neiskorišteni potencijali

Naposljetku, dolazimo i do režije, koju potpisuje gost iz Francuske Arnaud Bernard. Njegova koncepcija puna je zanimljivih ideja koje imaju nezanemariv potencijal, koji je, međutim, u realizaciji tek djelomično iskorišten. Zamisao paralelnog odvijanja dviju radnji u različitim planovima u Plaštu ostala je tako nedorečena, a gotovo ekspresionističke asocijacije koje donosi pretvaranje samostana u sanatorij u Angelici utopile su se u prečesto upravo grotesknoj scenskoj gesti. Režijski je stoga u potpunosti uspio samo urnebesno zabavan Gianni Schichi, što je ipak nedovoljno za posve pozitivnu ocjenu cjelokupne produkcije.

Općenito uzevši, Puccinijev je Triptih u HNK pokazao dvije stvari – kvalitetu vlastitih umjetničkih snaga, ali, nažalost, i nedovoljno povjerenje u njih. Da nije bilo tako, rezultat možda i ne bi bio tako klinički uredan, ali bi barem imao više duše. A to je ono što je ovoj predstavi i prečesto nedostajalo.