Katarina Luketić  

Klizanje kao san o sreći

Kada su urednici uglednoga britanskog časopisa Granta uvrstili Monicu Ali među najbolje britanske prozaike koji će obilježiti sljedeće desetljeće, bilo je jasno da je posrijedi literarna senzacija. Naime, mjesto među dvadeset najboljih ispod četrdesete koje Granta proglašava jednom u deset godina (prvi put 1983. i drugi 1993.), i među kojima su bili Salman Rushdie, Ian McEwan, Martin Amis, Julian Barnes, Kazuo Ishiguro itd, Monici Ali je osigurao već njezin prvi roman Brick Lane, u vrijeme priređivanja časopisa, u ljeto 2003., dostupan još u rukopisu. Objašnjavajući kriterije izbora, ono što traže od pisaca nove generacije, prozaika budućnosti, urednici Grante kao jednu od najvažnijih karakteristika – i to upravo u vezi s Monicom Ali – navode originalnost, novinu koju donosi neko prozno djelo. I doslovno, u romanu Brick Lane otkriven je u britanskoj književnosti jedan novi svijet – svijet muslimanskih žena u Londonu, svijet iza zatvorenih vrata domova doseljeničkih obitelji.

Ako je svojevremeno Hanif Kureishi – također autor s Grantine obećavajuće liste iz 1993. – izazvao veliku pozornost romanom Buddha iz predgrađa u kojemu problematizira hibridne identitete i manjinsku, muslimansku kulturu u Engleskoj, Monica Ali je krenula još dalje. Ona istovremeno piše o dominaciji većinske kulture nad manjinskom, ali i onim podređenima unutar te manjinske kulture; dakle, piše o dvostrukom Drugome, o drugome u odnosu na nadmoćnu etničku/vjersku te spolno/rodnu pripadnost. Junakinja Brick Lanea dvostruko je obespravljena: kao pripadnica islamske u odnosu na englesku/kršćansku kulturu, i kao žena u odnosu na dominaciju muškaraca u njezinoj matičnoj kulturi. I dok Kureishijev junak Karim Amir na početku romana može reći: Englez sam rodom i odgojem, gotovo, dakle dok on ima nekakvu predodžbu o svom gotovo pa čistom identitetu i mjestu unutar većinske kulture, Alina junakinja Nazneen ne uspijeva do pred kraj romana osvijestiti i verbalizirati svoj položaj i svoje želje.

Svijet ispod vela ili revolucija iznutra

Radnja roman Brick Lane odvija se u duljem vremenskom razdoblju, započinjući s rođenjem, odnosno mrtvorođenjem Nazneen u istočnom Pakistanu, te njezinom odlukom, ili odlukom sudbine kako fatalistički vjeruje njezina majka, za život. Nakon ubrzane rekonstrukcije djetinjstva kojemu će se iznova u knjizi vraćati, autorica svoju junakinju – a s obzirom na pripovjedačev tretman i koncept ženskog osvještavanja govorimo o junakinji a ne samo liku – vodi u dogovoreni brak s Pakistancem godinama nastanjenim u Londonu. U toj se točki pripovijedanje usporava i poprima prepoznatljiv diskurs koncentrirajući se na zatvoreni svijet islamske žene, na njezinu svakodnevicu, odnose i hijerarhije unutar obitelji. Nazneen za muža Chanua reprezentira pravu bengalsku ženu, nepokvarenu djevojku sa sela koja će mu u londonskom kvartu Brick Laneu omogućiti dodir s istinskom, neiskvarenom kulturom njegove domovine. Nazneen se pak ponaša u skladu s tradicionalnim obrascima svoje kulture, kao poslušna i skromna žena, predana domu i pomirena sa svojim dogovorenim brakom. Ona nastoji umrtviti svoje osjećaje i očekivanja, u čemu joj pomaže molitva, a model ponašanja žena u islamu vrlo dobro ocrtava priča Kako si prepuštena svojoj Sudbini koju često pripovijeda svojim kćerima, jednako kao što ju je njezina Amma, majka, pripovijedala njoj. Njezin je put suprotan od onoga sestre Hasine koja je pobjegla od kuće i udala se iz ljubavi, pa zatim zbog nasilja pobjegla i od muža preživljavajući najprije od prodaje svojega tijela, a zatim rada u velikoj bijeloj kući. Kako priča odmiče Nazneen postupno osvještava svoj položaj, sramežljivo skidajući komad po komad tradicijskog ruha islamskih žena; počinje raditi i zarađivati šivanjem odjeće, tajno prikupljati novac za sestru, da bi se upustila u ljubavni odnos s Karimom, muškarcem posrednikom u njezinu poslu. Na kraju, Nazneen odbacuje sve svoje nametnute uloge: i žene, i ljubavnice, te nakon dvadesetak godina provedenih u Londonu otkriva sebe, otkriva da može sama odlučiti što će napraviti i da se ne mora prepuštati svojoj Sudbini.

Nazneenin put ženskog oslobođenja i buđenja samosvijesti ispripovijedan je maestralno, kroz istančanu psihologizaciju i detaljno kodiranje junakinjine intime, a bez didaktičnih replika o ravnopravnosti spolova stranih romanesknom diskursu i obrazaca o ženskom razvoju bliskih self-help literaturi. Uvjerljivo, predano, originalno – Monica Ali je kroz priču o Nazneen, a zatim i onu o njezinoj sestri i drugim muslimankama u Londonu uspjela proniknuti u svijet ispod vela; dočarati revoluciju iznutra (naslov kultne knjige Glorije Steinem) koja čeka mnoge žene islama, premda se ta revolucija sa stajališta zapadnog aktivizma može činiti mlakom i suviše pasivnom.

Inventar ženske svakodnevice

Ženski svijet u romanu odlično je ocrtan kroz svakodnevicu, rituale kuhanja i hranjenja, molitve, služenja muža (među Nazneenine dužnosti spada svakodnevno struganje Chanuovih kurjih očiju, dok su kćeri zadužene za okretanje stranica knjige koju čita); zatim kroz tipične ženske priče, razmjene tajni i rijetke odlaske s prijateljicama u kupnju te romantična sanjarenja, ples pred ogledalom dok je sama u stanu, promatranje slobodnih, bijelih žena u metrou itd. Prostor ženske privatnosti u romanu nakrcan je karakterističnim inventarom: raznim jelima i začinima, viškom namještaja, tkaninama za sari, uokvirenim diplomama po zidovima, trash suvenirima poput porculanskih figurica ili kugli sa snijegom iz zbirke doktora Azada.

Strategije djelovanja i sitna ženska lukavstva kao otpor prema muškome svijetu, u skladu s onime kako u Invenciji svakodnevice piše teoretičar Michel de Certeau, također su prepoznatljivi: noćno ustajanje i jedenje, slučajne šetnje, mentalno odustajanje od braka itd. Izvrsno je iskorišten i za roman posebno važan motiv umjetničkog klizanja koje, otkako ga je prvi put vidjela na televiziji, za Nazneen postaje simbol željenog života i topos njezinih maštarija. Bajka na ledu s idealiziranim muško-ženskim parovima, lakoća pokreta, kratke haljinice, šljokice... kao vrhunski dobar kič sa stajališta zapadne kulture, za Nazneen postaju projekcija idealnog svijeta. Roman završava ostvarenjem tih maštanja; junakinja prvi put staje na led u pratnji svojih kćeri; i odjednom postaje jasno koliko je bilo teško tijekom svih godina u Londonu pomisliti, a kamoli ostvariti toliko banalnu i toliko važnu želju kao što je odlazak na klizanje.

U procijepu kultura

Već je u oblikovanju tipično ženskog svijeta Monica Ali pokazala veliki talent za uslojavanje i kompleksnu gradnju priče. Izbjegavanje stereotipa i zatvorenih odnosa među likovima te širina romanesknog zahvata u privatnu/obiteljsku i javnu/društvenu sferu osobito su vidljivi u načinu ocrtavanja muslimanske kulture na zapadu. Bez isključivanja jedne ili favoriziranja druge kulture, bez binarnih podjela Istok-Zapad, žene-muškarci, napredno-nazadno društvo, Ali je ispisala roman koji se značenjski kristalizira tek u relacijama, u odnosima među likovima, među spolovima i među kulturama. Kultura islama tako je prikazana kroz stoljetnu diskriminaciju i nasilje nad ženama (Hasininu je prijateljicu muževljeva obitelj polila kiselinom); nemogućnost da se bez agresije artikulira islamski aktivizam na Zapadu (scene sastanaka Karimovih Bengalskih Tigrova i nereda koje su izazvali na demonstracijama); pasivnost i nesnalaženje u devijacijama Zapada (bande i narkomanija), ali i kroz iseljeničke snove o povratku, nostalgiju i njegovanje neke imaginarne tradicije predaka (Chanu tjera kćeri da čitaju Tagorea) itd. Slika Engleske dana je također višeslojno: sumnjičavost ili otvoreni rasizam prema strancima (antimuslimanski letci, agitacija nakon 11. rujna), kolonijalno naslijeđe (obitelj engleskog biznismena u Bangladešu u kojoj radi Hasina), ali i otvorenost i emancipacija, toliko daleka ženama islama (zaključna rečenica romana glasi: Ovo je Engleska, možeš raditi što god želiš). Zasigurno je toj dragocjenoj sposobnosti političkog nesvrstavanja, umijeću da se zadrži između, u procijepu kultura, Monici Ali pomoglo to što je rođena u Dhaki, u južnom Pakistanu, te se tijekom građanskog rata 1967. doselila u Englesku.

Javna sfera i javni angažman u romanu rezervirani su za muški svijet; dakle, kao u svakoj, ne nužno islamskoj, tradicionalno-patrijarhalnoj kulturi, politika i javno djelovanje, te znanje i obrazovanje domene su muškaraca. Karim, mladi, senzualni i energični Nazneenin ljubavnik utjelovljuje političkog vođu, predanog ali ne radikalnog, modernog ali tradiciji odanog muškarca. Chanuu, kvaziobrazovani i nesigurni Nazneen muž gnuša se svojih sunarodnjaka u Londonu i pohađa mnoštvo tečajeva smatrajući kako se znanjem, a ne aktivizmom, dolazi do toliko željene društvene respektabilnosti. Unatoč različitosti, obojica su izgubljeni u stranoj kulturi, obojica grčevito traže svoj identitet i obojica se – za razliku o Nazneen – na kraju vraćaju kući.

Odnosi, uloge, značenja

Roman Brick Lane tako s jedne strane možemo čitati kao ženski tekst i feminilni tekst, u smislu u kojem te pojmove koristi Andrea Zlatar u svojim nadahnutim esejima o suvremenoj ženskoj književnosti iz knjige Tekst, tijelo, trauma (u studiji se Brick Lane ne spominje, s obzirom na to da je preveden nešto kasnije). Dakle, tekst pisan sa stajališta ženskog iskustva, okupljen oko kodificiranja ženske intimnosti i s naglašeno ženskih, ne nužno feminističkih, diskurzivnih polazišta. S druge strane možemo ga analizirati i pomoću postkolonijalnog teorijskoga alata, kao tekst o identitetu, o Drugima i kulturološkim dominacijama. Osobno mi je najbliže ono čitanje Brick Lanea koje uključuje obje komponente, koje semantičku konstrukciju gradi upravo iz suodnošenja, relacija – privlačnosti i napetosti, između različitih kulturnih i različitih spolnih uloga. Dakle, i ženski roman i manjinski roman; i intimizirana ispovijed i panorama društva; i etički angažirana, i literarno samosvojna priča; i... A to što se kompleksni svijet romana Monice Ali tako dobro opire jednoznačnom interpretiranju, još je jedan pokazatelj koliko dobru knjigu imamo pred sobom..