Koliko je Jadran zapravo očuvan i postoji li u Hrvatskoj etika očuvanja mora?
- U vremenu kada ljudska vrsta troši milijarde dolara u nadi da će otkriti i najmanje odjeke života na Marsu, jedino mjesto u Svemiru gdje znamo da život postoji ubrzano gubi svoje prepoznatljivo obilježje, svoju bioraznolikost, raznolikost gena, vrsta i ekosustava.
– Elliot A. Norse i Larry B. Crowder
I zaista, utjecaj čovjekovih aktivnosti na Zemlju, preciznije na njenu biosferu toliki je da bez imalo sumnje možemo reći kako živimo na planetu čijim ekosustavima dominiraju ljudi. Ekosustavi koji nisu pod nekim oblikom ljudskog utjecaja više ne postoje, a degradacija i gubitak staništa te nestanak vrsta i smanjivanje genetske varijabilnosti ozbiljan su problem s kojim se čovječanstvo danas suočava. S druge strane istovremeno se povećava broj ljudi, razvija tehnologija, a industrija traži posljednje izvore iskoristive biomase kako bi se nadoknadili oni već osiromašeni i opustjeli.
S tako postavljenim odnosima svjetska mora ne samo da nisu iznimka, već su posebno ranjiva jer se često tretiraju kao svojevrsni rezervoari neiscrpnih zaliha i odlagališta otpada neograničenih kapaciteta.
U svijetlu toga postavljaju se pitanja gdje je tu Jadran i gdje smo tu mi? Vrijedi li za Jadran ono što vrijedi za svjetske oceane? Gubi li i Jadran na svojoj bioraznolikosti i pokazuje li promjene u funkcioniranju ekosustava? Koliko građani Hrvatske drže do svoga mora i postoji li u Hrvatskoj razvijeno nešto što bismo mogli nazvati etikom očuvanja mora?
Ako pogledamo koliko se samo Jadran, odnosno more, spominje u našim pjesmama, tradicionalnim i popularnim, koliko se provlači kroz naše tradicije i običaje, kolikim se ljepotama Jadrana ponosimo pred strancima, koliko nam znači za ekonomiju kroz turizam, ribarstvo, marikulturu, pomorski promet, brodogradnju… ne bi trebalo biti ikakve sumnje da naše more cijenimo i čuvamo kao kap vode na dlanu.
Međutim, ako obratimo pažnju na aktualne trendove vezane za pokazatelje stanja Jadrana i njegove obale, ispada da je stanovnicima Lijepe naše do Jadrana stalo jednako koliko i do Istočnog sibirskog mora. Tako smo npr. od 1960. godine do danas urbanizirali više od 800 km obale (oko 15 posto ukupne dužine obalnog pojasa), a prema postojećim "stručnim" podlogama isto namjeravamo uraditi s još toliko obale (ukupno 25 posto obale). Urbanizirana obala je uglavnom lijep naziv za turističku izgradnju (hoteli, apartmani, kuće za odmor, marine,…) i uzurpaciju pomorskoga dobra (nasipavanje obale i plaža, izgradnja tzv. pera, lukobrana i sličnih građevina). Prema nekim procjenama u postojećim objektima na obali moglo bi se smjestiti oko 6 milijuna stanovnika!
Na gore spomenute smještajne kapacitete se naravno nadovezuje i onečišćenje, kruto i tekuće, koje u većini slučajeva završava u velikom plavom kontejneru zvanom Jadran. Tu je i pitanje morskog otpada za koji smo tek otkrili da nam predstavlja problem, ali još nemamo pojma koliko ga ima u moru, iz kojih izvora dolazi, koje obale najviše pogađa, koliko ga ima na obali, koliko na morskoj površini, koliko na morskom dnu, kolika je količina mikroskopskih sintetičkih čestica u Jadranu, koliko su se te čestice ugradile u hranidbene lance i koji je ukupni utjecaj na jadranske ekosustave.
Koliko more može podnijeti?
Upravljanje obnovljivim bogatstvima mora, prvenstveno ribljim fondom, još gore odražava našu "morsku orijentaciju". Danas više uopće nije upitno da ribolov globalno ima više utjecaja na bioraznolikost mora nego bilo koja druga ljudska aktivnost. Ništa drugačije nije ni na Jadranu pa tako cijeli niz znanstvenih istraživanja pokazuje drastične negativne promjene u ulovu koje su rezultat prekomjernog i neselektivnog iskorištavanja biozaliha. Stoga nije pretjerano reći da je nerazumno iskorištavanje obnovljivih biozaliha dovelo do ekološkog osiromašenja Jadrana u svim njegovim komponentama.
Kada na sve gore spomenute pritiske na Jadran dodamo još učinke balastnih voda i njima donesenih invazivnih vrsta, zatim onečišćenja iz industrijskih postrojenja, onečišćenja s brodova (posebice onih koji namjerno ispiru tankove), onečišćenja koje donose rijeke, onečišćenja s marikulturnih objekata, negativan utjecaj podvodne buke koju stvaraju brodovi, te na koncu utjecaj klimatskih promjena i zakiseljavanje mora, postavlja se pitanje koliko toga još Jadran može podnijeti.
Pa, Ministarstvo gospodarstva smatra da Hrvatski Jadran na 90 posto svoje površine može podnijeti još i eksploataciju nafte. A prema podacima Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije, prosječna bušotina u radnom vijeku, tijekom standardnih operacija, u okoliš ispusti između 30 i 120 tona toksičnih tvari poput arsena, žive, olova te radioaktivnih elemenata i endokrinih disruptora. Takvi spojevi izazivaju akutno trovanje ili gomilanje u organizmu te izazivaju pojavu raznih kroničnih bolesti. Osim štete za organizme u moru, čime se remeti prirodna ravnoteža, ovime se direktno utječe i na ljudsko zdravlje kroz konzumiranje morskih organizama u kojima je povećana koncentracija toksina.
To je dakle business as usual, bez curenja sirove nafte u more. Curenje sirove nafte u more, prema znanstvenicima, predstavlja globalno najveću latentnu prijetnju morskom okolišu. U slučaju našeg mora to znači i najveću latentnu prijetnju gospodarskim, tradicionalnim, sportskim, rekreativnim i svim ostalim aktivnostima koji se temelje na Jadranu. Praktično bi havarija platforme značila ključ i bravu za turizam i ključ u bravu za naš način života. Sve ono što jesmo, sva naša tradicija i baština koje su usidrene u tom moru bile bi prebrisane i postale bi dio "dobrih starih vremena" kada smo nešto, ekonomski i moralno, vrijedili.
Jesmo li spremni na taj rizik? Ukoliko u nama postoji i zrnce etike očuvanja mora, neki začetak konkretne ljubavi prema Jadranu, sad je zadnji čas da se probudi i kaže "Ne bušenju"!
S obzirom na to da da sam započeo citatom, završit ću prigodnim citatom senegalskog znanstvenika i zaštitara prirode Babe Diuma: "Na kraju ćemo sačuvati samo ono što volimo, volit ćemo samo ono što razumijemo, a razumjet ćemo samo ono što smo naučeni.