Klopka čiste radosti

Knjigu otvaraju stihovi Wislawe Szymborske iz pjesme Sretna ljubav. Po ovakvoj je taktici Pintatić otprije poznat: Tour de force primjerice, sav je prepleten stranim tkivom tuđeg teksta, a snažno otvaranje ima i u zbirci pjesama Commedia, koju započinje aperkatom Tomaža Šalamuna, antitezom između slobode s dušom kontra nekakvom hipotetičkom bezdušnom raju. No takve geste kod njega nisu moto nego prije šturi sinopsis. Stvari koje se događaju u njegovim tekstovima uglavnom vjerno prate unutrašnju logiku naprijed postavljenih riječi.

Szymborska kao da osjeća sklisko tlo patetike čak i ohlađenih govora o ljubavi pa je cijeloj pjesmi još dodatno spuštala temperaturu, naštimavši je poluironično i gotovo ispričavajuće, ne libeći se ni zagalamiti ne bi li poništila gomilanje emocionalnosti, ne bi li izbjegla ispasti smiješna. Ona se stoga odmiče od “tih sretnika” i njihove ljubavi s vikom i galamom: “pogledajte ih, kad bi se bar malo prikrivali”. No očito je htjela biti sigurna pa je u tom smislu pjesmu ozvučila novozavjetnim ehom te oko sredine stihova ljubav nazvala svjetlošću koja pada niotkud, sama birajući svoj objekt. U Novom zavjetu na mjestu ljubavi stoji duh, on je taj koji “piri gdje hoće”. (Ili kod Umberta Eca, gdje je ta sposobnost pripisana jeziku.) Ali, gotovo da kaže, ne govorim to samo ja, ako ste koliko toliko upućeni, vi ćete se sjetiti. Isus. Znate. Božji sin. Od općeg se mjesta Szymborska uspješno zaštitila drugim općim mjestom. Ali je prije toga ljubav i duh dovela u najbližu moguću vezu. Ljubav i duh (i jezik) su izvan nadzora, oni su superheroji.

Stalna glumačka postava

Ovom “skandalu iz viših sfera života” Pintarić je posvetio svoj prvi roman. Tko ga je čitao prijašnjih godina sjetit će se njegove zbirke Divovski koraci, naslovljene prema riječima Jasona Piercea iz Spiritualizeda, ustihovljenom odnosu dvoje sretno zaljubljenih; po atmosferi i akterima ti bi stihovi ovdje mogli biti pročitani naglas usred bilo koje scene. One su njihovo prirodno mrjestilište. Jednako kao što je ovaj sretni par svoje prvo prozno razgibavanje imao u zbirci priča Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave. A pjesmu u kojoj je Rebeka (simbol nekakve hirovite, nepredvidljive, vrlo inteligentne varijante Vječitog ženskog sklonog jandranju) imao je koju godinu prije – naslov je bio tipičan za ovog pisca: Rebeka neće umrijeti ili Kako Krešimir Pintarić zamišlja poeziju koja, ako ništa drugo, opravdava svoj naslov. U svim slučajevima glavni je lik bio sumnjičav, sklon istraživanju i premetanju značenja, s izrazitom potrebom komentiranja malih, svakodnevnih događaja – to su situacije u kojima on ne žali papira. Takve opsežne digresije isprva su kočile, onemogućavale događanja, da bi na koncu preuzele kontrolu nad tekstom, poput kompjutora HAL 9000 iz Odiseje u svemiru.

Budući da su kod nas razmjerno rijetki pjesnici koji uspjelo pišu priče i romane, tj. romanopisci i pričači koji pišu pjesme, zanimljivo je znati da unatoč mijenjanju diskurza, književnih rodova i vrsta njegovim tekstovima kao kakvom modnom pistom defilira ista ekipa; Pintarić ima “stalnu glumačku postavu”, stalnu ljubav, stare prijatelje. Promatrani u nizu, njegovi radovi izgledaju kao poligon za testiranje literarne valjanosti njihova međusobno vrlo isprepletena emocionalna odnosa, oni zapravo ovdje prolaze različita tekstualna iskušenja, propušta ih se kroz dva-tri narativna mlina, pa ako izdrže – vole se. Mogu se vjenčati. Ili otići na pivo.

Narator i Ona žive izoliranim životom, na relaciji posao-kuća. Prijatelje se više spominje u maltene mitskim dimenzijama, oni sjaje negdje iz dubine teksta kao nepogrešivi arbitri za sve pod kapom nebeskom, viša bića koja su buntom, jer lako je naslutiti da se radi o socijalno teško uklopljivim likovima, nekako dosegnula nirvanu. Tom precjenjivanju korijen je vjerojatno u grižnji savjesti jer su od dvojca koji je u zbirci priča rondao s istima evoluirali u osamljeni, samodostatni duo, pa u ovom hiperdimenzioniranju neprispodobivih vrlina svojih drugara pronalaze pokoju kap iskupljenja. Žive naizgled tipično da tipičnije ne može biti. Scene su dekorirane Ikeinim katalozima – prava ironija sjetimo li se sounda Szymborske s početka romana. Ona je pasionirani ovisnik o shoppingu, on prezire Michaela Schumachera, i imaju problema s polupismenim susjedima. Doista proza!

Svijest o vlastitoj (ne)važnosti

S druge strane, vjerojatno bi se pažljivim pobrojavanjem moglo doći do zanimljivih rezultata: naime, zatvorena vrata njihova stana na kojima im susjedi znaju povremeno ostaviti upozoravajuću poruku krcata su štitnicima, tijekom naracije profijuče kao metak citat iz Houellebecqa ili Bulgakova, tj. album Boo Radleysa ili Arab Strapa. Njihove privremene autonomne zone okružene su prvorazrednom glazbom i književnošću za koje su strastveno vezani, a njih dvoje bore se s pritiscima koje simboliziraju spomenuti katalozi, pažljivo dozirajući ono što bi površno čitanje moglo okarakterizirati kao opće mjesto megastorskog života. Ta su opća mjesta današnje suvremenosti, krhotine “medijskog spektakla”, pala u njihov svijet poput asteroida. Naratorova sklonost kvazirefleksiji, gotovo parodiji moralističkog diskursa – karting mišljenju visoke vitalističke funkcionalnosti – dodatno naoružava simpatični dvojac u njihovoj povremeno paničnoj borbi za ravnotežu između svijeta i “njihova” svijeta. Howe Gelb citirao je Buddhu – “kada znaš da ćeš upasti u klopku, ona postaje čista radost”. Otprilike tako. Pođemo li od činjenice da se oni vole unatoč svemu – unatoč gomili neljubavnih činjenica, pomno izračunatom vremenu koje je u njihovoj vezi Ona potrošila na kopanje nosa prije spavanja – tri dana i sat i pol kopanja nosa, kojima je suprotstavljeno Njegovih više od 215 minuta puštanja vjetrova, lako zaključujemo kako su Pintarića morile iste inhibicije koje su nagnale Szymborsku da počne vikati usred pjesme, dakle da je autor ovdje pomno pazio na depatetizaciju, izjednačujući omjer između antitetičkih elemenata od kojih se sastoji svakodnevlje njegovih likova.

Potreba pretpostavljanja biografske transcendencije koja stoji iza ovakvih iskaza bespotrebna je, ton za koji se odlučio Pintarić neobavezan je i zapravo zvuči kao da vam on osobno kod vas doma sve uživo priča. Još je Beuys rekao za sama sebe kako ga doživljavaju kao šamana, a on je samo showman; kao i sve pričače koji bez ikakvih problema nasmijavaju, ta svijest o vlastitoj (ne)važnosti Pintarića ne napušta nijednog trena. Pažljivo ispisan i iskonstruiran, roman Ljubav je sve prošao je kroz proces cijeđenja riječi pa je pred vama zaokružen proizvod jakih interakcijskih odnosa, gdje je sve podjednako bitno, ili, kako znaju reći fizičari, iskaz da je bog u detalju pogrešan je zaključak: ako je igdje, on je među detaljima, u njihovoj uzajamnoj igri. Na domaćoj sceni nitko ne piše kao Pintarić, koji se potvrđuje kao pisac koji ima svoju boju; od stranaca čini se da bi mu nekakav rod mogao biti Donald Barthelme koji je također napisao nekoliko kraćih komada sastavljenih od dijaloga na relaciji On i Ona, ne izbjegavajući susret s traumatskim “općim mjestima”, a po hibridu između mitskog i komičnog tretiranja sama sebe i svojih bližnjih možda još jedan nešto stariji, također američki pripovjedač, James Thurber.