Klopka za budale

Prije dvadesetak godina je u Hrvata posljednji put bio objavljen austrijski pisac s adresom u Irskoj, Christoph Ransmayr. Radilo se o romanu Posljednji svijet u kojemu je tematiziran problem umjetnika u egzilu, što je, na neki način, podtema i Ispovijesti jednog turista. U naslovu spomenuta ispovijest u ovom je slučaju baš to, Ransmayr se ispovijeda, priča o svojim snovima, raspreda o svojim djelima, ukratko, vrlo je konfesionalan ma koliko se tijekom te svoje “ispovijedi” pravio blesav ili važan. Osobito stoga što je knjiga nastala iz građe za novinske razgovore, i to za tiskovine kao što su Der Spiegel, New York Times, London Times, Corriere de la Serra i Le Monde. Ransmayr je zasluženo došao na glas spomenutim romanom i onda je od tantijema (kaže li se to tako?) uspio kupiti kuću u Irskoj, i s obzirom na to da je prilično prevođen (ali ne i na hrvatski, sve dosad, a praksu je ukinuo Mladen Udiljak, koji je na tržište izbacio čak tri Ransmyera; osim Ispovijedi to su Morbus Kithara i Užasi leda i mraka), mogao je skucati novaca za život profi književnika.

Srpski pisac apartnog opusa Vladan Dobrivojević iznimno cijeni onog Ransmayra iz Posljednjeg svijeta, koji je autoru omogućio življenje od pisanja, a kako se kod nas uglavnom prevodi svašta (kao što se i piše svašta), ovako temeljito predstavljanje jednog autora bez ikakve sumnje je događaj prvoga reda. I to iz više razloga; najvažniji je, možda, što su vrlo rijetke knjige u kojima veliki pisci ispovjedno iznose svoje poetike, obično se, kada pokoja i bude napisana, pisci skriju iza naslova kao što su Knjige mog života (Henry Miller) ili One Hundred Books (John Cowper Powys). Vjerojatno bi bilo zgodno u ovom kontekstu spomenuti i Kunderu, jer se on rado, posebno u svojim romanima (da ne spominjemo njegove esejističke knjige Iznevjerene oporuke i Umjetnost romana), raspisivao o poetskoj pozadini svojih romana. Henry Miller je, kao i Ransmayr, bio dovoljno naivan da se u svojoj autopoetici malo i puše, dok je Powys koji vjerojatno nikad neće u Hrvata biti relevantno predstavljen ukidao narcističke uvode i odmah kretao na stvar. Tu dvojicu pisaca, Ransmayra i Powysa, ne povezujem slučajno, obojica su protiv takozvanog elitističkog doživljaja književnosti (da u opisu lektira obavezno spomenemo Musila ili Kafku, npr.), treba nam čitati one knjige koje su u stanju odnijeti nas u drugi svijet, pa makar to bila, kako piše Powys, Alica u zemlji čudesa. Uglavnom, ton kojim Ransmayr diktira stvari u svojoj Ispovijedi jednog turista ima nešto od Powysova šamanizma; velški je pisac, baš kao i Austrijanac, na pisanje i čitanje gledao kao na potencijalno putovanje, i nije mu bilo bitno je li autor kojeg čita pod utjecajem velikih autora iz prošlosti - takav gard sumnjiv je obojici i radije su za dokaze nego olako iznesene argumente da je Musil  (baš na njega se Ransmayr referira) ili neki drugi dokazano veliki pisac njihov omiljeni auto, i obojica, naravno, takve stavove iznose pomalo zafrkantski. No unatoč zafrkanciji kojom su protkane stranice Ispovijesti Ransmyr se ograđuje od “žurnalistički okupljanih mišljenja” u koje svrstava i ovo atributiranje pisaca poput Musila koje svaka, po Ransmayru, spisateljska kotlokrpa rado predikatizira vlastitu biću, iako u pismu takvih autora nema ni najmanje naznake da su uspješno provarili tako visoko kalibrirane autore. Koji pišu naivno, ali im je velika želja da budu doživljeni ne-naivno. Kao, kužimo mi stvari, nemate pojma koliko, eto, čitali smo i Musila, stoga, oprezno s nama, da vas, nimalo muzilovski, ne raspalimo po internetskoj vam njušci!

Ta vrsta kukavičluka Ransmayru je odbojna, po njemu najviše foliranja generiraju čuvari kulture, ljudi koji vlastitu težinu pokušavaju povećati tuđim mišićnim koeficijentom. Posebno nadahnute stranice posvetio je književnim kritičarima, a temu je obradio u maniri Magnusa & Bunkera i njihova Broja Jedan, s njegovom svešicom tuđih grijeha: svi koji su o Ransmayru negativno pisali, svi koji su “neobičnu pticu” spremnu na arhiviranje izmaglice “vlastitog svijeta” (a koji su pritom to uradili vlastitim jezikom) opisali kao pretencioznog, završili su u njegovoj bilježnici. Da je cijeli Ransmyrov koncept klopka za budale on sam demistificira iz stranice u stranicu: Elias Canettti je signifikant takvih strategija. Drugo on hoće reći: ne baratajte oružjem kojim, zapravo, ne znate rukovati. Rabite rječnike! Ako nešto niste čitali, primjerice, nekog autora, ma koliko on bio važan, nemojte o tome pisati tekst. Nemojte unaprijed znati je li (i zbog čega) nešto krucijalno. I neznanje se, naime, vidi, baš kao i znanje. Ne budite puž balavac! Ransmayra za slinave tragove s razlogom boli briga: pisac je to koji je potpuno svjestan da svatko ima svoju inačicu događaja kao što je čitanje, i smiješan mu je militarizam muzilizacije književnosti, poglavito stoga što se iste prihvaćaju pavijani ove lijepe umjetnosti – tko je uistinu jak, znadete to vi i sami, ne žudi za starijim bratom, pogotovo ne jednim takvim arhetipskim. Ransmayr je pisac s kojim se trebate družiti, on ima zarazan kapacitet, ima moć da ovom knjigom bude vaš drug, vaš brat. Te je, stoga, nemojte preskočiti.

Spužvasti način postojanja pijanaca

A. L. Kennedy, Raj; s engleskoga preveo Goran Vujasinović; Disput, Zagreb, 2007.

jerojatno najpoznatije književno djelo na temu alkoholizma roman je engleskog pisca Malcolma Lowryja Pod vulkanom. Prema njemu je John Huston snimio odličan film s Albertom Finneyjem i Jacqueline Bisset u glavnim ulogama, i preporuča ga se pogledati jer je i Huston, poput Lowryja, temu poznavao iznutra i znao ju je iznijeti. Lowryjev je roman parabola u koju je utkana gomila ezoterijskih znanja, pa je njegov pilac Geoffrey Firmin, osim što svjedoči o paklu ovisnosti, ujedno i metafora za generalni promašaj kakav se može dogoditi čovjeku koji živi životom u koji nije uključena dovoljna količina svjetlosti. Da bi izašao iz žicom ograđenih životnih prostora potrebno je znanje, te je Pod vulkanom ujedno – među brojnim svojim slojevima – i apoteoza gnostičkog poimanja stvarnosti. Tijelo je zlo, a alkohol je odličan metak za njega. Ili odlično uže, možda bi dodala škotska književnica Alison Louise Kennedy. Jednako kao Lowryjev (ili Hustonov) uradak glasovit je The Lost Weekend Charlesa R. Jacksona (prema kojemu je, opet, Billy Wilder snimio dojmljiv film), s time što je Jackosonov roman lociran na izlaznim vratima tunela u koji čovjek može uletjeti pretjeranom konzumacijom alkohola. Lowry završava apokaliptički, Jackson svome junaku pruža novu priliku, a Kennedyjeva je negdje između toga dvoga – njezina junakinja veći dio romana pluta po oceanima pića, s povremenim upadima zraka svjetlosti, za koje nisi siguran jesu li utješni ili zastrašujući.

Glavna je junakinja Hannah, zgodna, neudana, bliža četrdesetima nego tridesetima, radi kojekakve poslove i od sedamnaeste pati od neugasive žeđi. Ima labavu vezu s bratom po piću, osrednjim zubarom, a odnosi s roditeljima i mlađim bratom su, kao što možete i pretpostaviti, u blagoj komi. Otac i majka pometeni su njezinim životnim stilom (to jest, prema njihovu mišljenju, njegovim nedostatkom), dok su brat i njegova supruga, kada bi se slučajno sreli, bili najlakše opisivi kao ljudi koji pritom čepe nosnice. Sve to rezultira pojačavanjem općenitog osjećaja izgubljenosti u odnosu na takozvane normalne ciljeve prema kakvima je usmjerena većina ljudi, što je, ako je za vjerovati pripovjedačici romana Raj, bio inicijalni razlog za bijeg u izmaštane rajeve što ih nude alkoholni napitci.

Raj je kao naslov Kennedyjeva fabuliranjem postavila tako da čitatelj na kraju romana nije siguran što on označava, normalan život ili romantičarskom tradicijom uvriježeni izraz za “drugi” svijet, kamo se stiže jedino uz pomoć kemikalija. Taj dojam nesigurnosti, skliskosti, jedan je od ključnih elemenata dopadljivosti njezina romana, kao i izbjegavanje crno-bijelog postava, zapravo visoki stupanj stajanja na obje strane, jer, starinski rečeno, srce vam se para i dok pratite njezino strmoglavljivanje u vertikalni labirint alkohola, kao i dok promatrate kako taj pad djeluje na njenu okolinu. Junakinja nije onaj iritantni nadmeni tip koji prepotentno kaki okolo naokolo, poznat iz djela mnogobrojnih muških opisivača alkoholiziranih tipusa sklonih sraćki u ime nadnaravnog IQ-a. Balast tradicije koji stoji iza Raja je pogolem, od spomenutih romanopisaca, zatim romantičara pa do Miltona i njegova Izgubljenog raja, ili još dublje u povijesti, sve do prvih mitova koji svjedoče o Edenu, izgubljenom ili nađenom, no ovdje je tradirana storija o ljudskom promašaju prodisala na asfaltu i nitko ne kuka zbog toga što mu je Bog spržio krila, nego prije zbog toga jer se mulja da tih krila uopće ima.

Uvijek postoji mogućnost uskrsnuća, kaže Hannah, neki bar u blizini koji će sve dovesti u red. Svijest koju Kennedyjeva oslikava sva je sastavljena od kratkih, odrješitih improvizacija: nitko ne počinje dan prije popodneva, zapisuje na jednom mjestu, i ustajemo rano isključivo za volju nekog poslodavca ili neke nefunkcionalne ljubavne veze, no ako se prepustimo vlastitoj prirodi otkrit ćemo “da nam jutra nisu prijeko potrebna”. Najvažnija stvar je duševni mir, on nema cijenu. Zatim humor: ljudi po kućama imaju barove! Kakve li gluposti: “Ne biste podigli oltar u dnevnoj sobi, pa odakle vam ideja da biste mogli pokušati s barom?” Ne čita novine: bole je. Njezina junakinja ima propustan identitet, što objašnjava spužvastim načinom postojanja pijanaca, koji im omogućava da upijaju stvari, od gesta do načina govora, i, to je više kao množenje atributa, nego kao krađa tuđe subjektivnosti. Pravi se alkoholičar s time igra – dopisuje Kennedyjeva. On samo želi biti “klaun u Pravom cirkusu svoga srca”. Trezvenjaci su zanovijetala – lako je primijetiti da je Hannahino ludilo poprilično sistematično – koja se nikada ne pitaju ima li kitova u zagrobnom životu, i imaju li oni krila.

Pijanstava je puno: slatko pijanstvo; ono je “toplo, podatno i prijateljsko”. Čokoladno pijanstvo: kada se tako napijete najradije biste pojeli samoga sebe. Biti pijan kao duh znači moći vidjeti svašta. Veliko pijanstvo, malo pijanstvo, požarno pijanstvo. Ovo zadnje u najužem je srodstvu s velikim pijanstvom i slijedi dan nakon njega. Zapravo, veliko pijanstvo svojim velikim plaštem pokriva sve te lokalne požare – nabrojane podvarijante, srećom, pokazuju dovoljno osobenosti – alkohol na tim našim neuronskim stazama i bogazama zbilja znade čuda činiti. Tako vas pješčano pijanstvo tjera da teturate, iako se može pojaviti i u kombinaciji s drugim varijantama oblokanosti kao gotovo standardizirana popratna pojava. Kada se npr. zaključano, podignuto ili vodeno našišate. Najgore je, svakako, gluho pijanstvo – tada ne čujemo nikoga i postanemo ratoborni. Mnogi na posao dolaze prozirno pijani – misle da nitko ne primjećuje, ali... Pentekostalno se napiti znači buncati u transu. No iznad svih je blagoslovljeno pijanstvo, kada pilac postane kao dijete, a bližnji se, propušten kroz (u ovom iznimnom slučaju) umirujuću prizmu maligana transformira u brata ili sestru. Roman je to, ukratko, koji stiže iz donjih predjela svijesti i sa samog dna takozvanog života, gdje se, unatoč ovim klasifikacijama, nište sve razlike, i gdje postoje samo još sjene ljudi, točnije duhovi što su ih obuzeli i koje su prizvali iz boca, a povremenim enciklopedijskim pasažima Kennedyjeva se pokazala relevantnim nastavljačem pisaca koji su – rableovski ili ne – pisali o ekstremnom pijenju. Ironično, ali kaos izgleda uistinu šarmantno kada je popisan s ovoliko pomnje.