Knjiga

Priđe vam netko i prošapće:

– Imam povjerljivu informaciju. Uskoro ćete živjeti samo s jednom knjigom.

Nacerite se:

– Svaki je čovjek knjiga.

– Za samo pola sata do kraja života posjedovat ćete samo jednu knjigu. Druge vam više neće biti dostupne.

I nestane. Ne kaže vam ni o čemu se radi ni koliko će sve to trajati: do tog kraja.

– Takvo nasilje je ionako kraj!

Gledate oko sebe i mislite ovo je neki uvjerljiv san. Već ste u godinama kad vam se san i java besprizorno miješaju. Kad bi postojao neki sud tužili biste ih zbog prepada na autonomiju vaše zbilje. To je od silnih filmova, pokušavate se utješiti, oni imaju tendenciju da se ispunjavaju. Gledatelji im više nisu dovoljni nego ih žele pretvoriti ne samo u glumce nego i u aktivne sudionike. I sad ste vi ušli u neki Fahrenheit. Dobro da ne morate odlučiti koju ćete knjigu naučiti napamet. A baš vas je mučila ideja Paula Austera kako životi netragom nestaju nezapisani i da bi se o tome trebalo povesti računa. Ali što on zna o nevidljivim zapisima! Pa ste odbacili ideju da svijet zatrpate još jednom knjigom sjećanja na prijatelje, roditelje i zločeste dječje igre, prve ljubavi, tajne veze i potisnute želje. No odjedanput se nađete u situaciji da možete odabrati samo jednu knjigu koja niste vi. 

– Pa svaki je čovjek tvornica! – ljutite se na doturivača tajne informacije. Na to da ste baš vi povlašteni njegovim izborom. I sad se vi morate odlučiti za tvorničara jedne od vaših utjeha! Koja biste druga knjiga bili? S kojom biste samo jednom knjigom proveli ostatak života? Pa to niste uspjeli ni s jednom ljubavi. A sad morate sami sebe osuditi na najdražu knjigu. Monogamija vam se uvijek činila konformističkom. Neki tip lijenosti. Ipak, pomislite odmah na neku svetu knjigu. Možda Će vam trebati duhovna potpora.

– Ne – čujete glas sada nevidljivog informatora. – Ne može. Mora biti nešto s ovog svijeta.

Prisjetite se knjige meditacija koje ste odložili na najvišu policu zajedno s alkemističkim i kabalističkim spisima. Na počasno visoko, teško dohvatljivo mjesto: Tko sam ja?

– To nikad nećemo saznati – veli glas okrutno.

– Kant! – uskliknete. Kad ste bili student odlučili ste ako ikad završite u zatvoru da ćete napamet naučiti jednog Kanta.

– Potrebno je izabrati pisicu. Pisca.

– Simone Weil? – nesigurno pitate. Ako se dogodi najgore uvijek ste misli završiti kao ona.

– Ne, to je odviše lako. Mora pisati literaturu.

– Dostojevski?

– Razmislite, pokušava vam pomoći glas – ostatak života s Dostojevskim? Zločinom i kaznom?

– Proust?

– Što, želite još malo preostalog vremena provesti sami sa sobom?

Uhvati vas panika. Premećete knjige. Učite ulomke napamet. Naslove, izdanja. Kao pet minuta prije nekog ispita za koji ste imali godinu dana vremena, pa pola godine, pa nekoliko mjeseci, pa dva tjedna, pa jednu noć, a onda ste se našli udaljeni od njega pet minuta. Sljedeći ste na redu i mahnito listate bilješke, teke, nasumice otvarate knjige, čitate podcrtano, a pojma nemate što znači pročitana rečenica.

Zovete prijatelja. Njemu je to lako:

– Divina commedia!

Mučno vam je kako se vi toga niste sjetili. Sad on vas zove:

– Možda ipak Joyce. Ne, Cervantes. Meliville. Da, Meliville. To je to.

Lakše vam je. Ide na sigurno.

– Opusti se. Možda se ipak radi o lažnoj uzbuni.

– Shakespeare – završi on svoj izbor.

Potpuno ste jadni. Sve biste to morali imati, al eto samo ćete završiti s jednom. Pogled vam padne na utvrdu pokraj krevetca koju ste napravili od knjiga. Sad netko želi da je presložite. Jer ste se skrivali iza nje? Niste dovoljno pazili na vanjski svijet. Nadali ste se da to drugi rade. Postao je previše stvaran i dohvaća vas preko vašeg misaonog zidića.

Na vrhu stoji Tibetanska knjiga mrtvih. To sad više stvarno nema smisla čitati. Ionako ćete uskoro saznati o čemu se radi. Tu je i jedan Kant. A eto to je odlučeno da se ne smije, I jedan Proust. Sa žaljenjem se rastajete od njih. I Akutagawa je tu. Da, on bi možda mogao biti posljednji suputnik. Posramite se. Netko bi vas mogao optužiti za intelektualno prenemaganje. Kako objasniti da ste ovisnik u slovima? O carstvima znakova? O višku značenja. Pokraj njega Al-Ma’arri. Pogledate na sat. Odjurite u drugu sobu. Tamo je jedna koju skrivate da je ne biste nikome morali posuditi. Nikad se niste mogli odvojiti od nje. Kao da je nešto posebno. Kao da je na vrhunskim popisima. A nije. Kao da je jedini primjerak na svijetu. I patili ste zbog toga. Na naslovnici se ispružio jedan čovjek. Čita, na uzdignutoj peti odmara mu se ptičica. Vrijeme je da se osudite na nju. Odmah se otvori na vašoj stranici: Kada bi se stvari odvijale tako, kako je prirodno našoj duši, događala bi se čuda. Još uspijete zgrabiti olovku i papir. Prije nego što nahrupi previše stvarnosti.