Knjiga amuleta i talismana

Malo je riječi tako okruženo aureolom tajnovitosti kao što su “amulet”  i “talisman”, i malo ih je koje nas tolikom snagom upućuju na nadnaravno, prema svijetu bajki i legendi. U prvi mah “amulet” priziva zaštitu od svih vrsta napada, a “talisman” nas odvodi prema tajnama Orijenta. Pri tome sanjarimo o prstenovima ili čudesnim mačevima, zamišljamo one kojima je suđeno da postanu heroji koji u potrazi za dobrim, zahvaljujući predmetu koji su dobili, pronašli ili osvojili, pobjeđuju sve svoje protivnike. Odškrinuli smo svijet iz Tisuću i jedne noći! No, osvrnemo li se oko sebe i krenemo li na put, zaključit ćemo da uporaba amuleta i talismana nije nestala i da nije svojstvena samo primitivnim i animističkim narodima. Kakvu god religiju čovjek prakticirao, oni su uvijek prisutni, bilo kao fetiši, pobožne medalje, ruka ili zub. Što god na to rekli, naše 21. stoljeće još vjeruje u njihovu moć! U Europi često u automobilima viđamo svetoga Kristofora, dok na Dalekome istoku vozači taksija vješaju talismane na retrovizore, također se mogu kupiti u svim japanskim hramovima u kojima često zamjenjuju ulaznice! Orijentalist Henri Massé izvještava o sljedećem:

“Kao i u Europi, automobil vraća amulete u modu. Prije četiri godine u velikom broju teheranskih autobusa primijetio sam školjke (qoss-? gorbé) i olovne figurice; na poklopcima hladnjaka  privatnih automobila često se moglo vidjeti osušeno ovčje oko (nazar-qorbâni), kugle od zemlje ili plavoga stakla (kodji-âbi); neki vozači autobusa nosili su na desnoj ruci futrolu s kakvom črčkarijom ili tekstom iz Kur’ana...”

Potkova, zečja šapa, djetelina s četiri lista…

Još nailazimo na brojne srećonoše, od potkove preko zečje šape do prvosvibanjske đurđice i djeteline s četiri lista. U Japanu je običaj da se na Novu godinu u hramovima kupuje hamaya, strelica koja ima moć otjerati zle duhove; Sedam božanstava sreće (Shichifukujin) prikazanih na brodu učinkoviti su srećonoše; spomenimo i Inu-hariko, psa od papirmašea koji ne donosi samo sreću, nego i pomaže ženama pri porodu, i Akabeko, kravu ili vola izrađene na jednak način, koji imaju moć otjerati nesreću. Nekad ih je bilo mnogo više, poput užeta obješenika ili lastavičjeg srca u Europi, srca junaka ili poštenjaka u Mandžuriji; u Alsaceu “sjeme boga Wodana”, ime koje se davalo neolitičkim predmetima i donosilo je sreću; u pokrajini Poitou ugarak preostao od ivanjskih krijesova štitio je od groma, a seljaci iz okolice Limogesa stavljali su sol na glave volova koje su vodili na sajam “kako ih nitko ne bi mogao ureći”. Godine 1897. opat Nogu?s navodi sljedeće:

“Neki pričvršćuju na prsa, trbuh, ispod pazuha ili vješaju oko vrata čitavu vojsku kabalističkih riječi: abracadabra, agla, garnaze, Eglatus, Egla itd., kao i magične, astronomske, galvanske, magnetske, zapravo svakovrsne amulete, i oni su još vrlo u modi, koliko se god to ne sviđalo pobornicima napretka.”

Ukratko, među svim narodima svijeta amuleti i talismani itekako su prisutni u tisućama različitih oblika.

Određena vrsta tiska, u Francuskoj kao i u drugim zemljama, puna je zahtjeva za medaljicama koje donose sreću, križićima itd. U kolovozu 2000. u Francuskoj se na novinskim kioscima mogao pronaći časopis koji je dosta prostora posvetio talismanima, objašnjavajući među ostalim kako ih izraditi, kako ih nositi i koji su njihovi učinci. Istaknuta je sljedeća definicija:

“Talisman je istodobno  primatelj i odašiljatelj blagotvorne energije i tekućina te izolator zlih valova. Može djelovati samo u opravdane svrhe i upotrebljava se samo za dobra djela, a ni u kom slučaju za loša. Njegovo djelovanje proistječe iz povezivanja slova, crteža i blagotvornih formula specifičnih za pojedinačna područja. To je zapravo grafički simbolički prikaz vaših želja i težnji.”

Nadalje, časopis upozorava da talisman treba nositi na sebi, što je posve jasno, da je on strogo osoban predmet i ne može se davati ili posuđivati, što je, kao što ćemo vidjeti, u potpunosti suprotno svim drevnim vjerovanjima. Ukratko, slijedite prikazani način izrade koristeći se prikazanim likovima:

“Na bijelome listu papira ili, još bolje, na pergamentu (?), crnom tintom nacrtajte krug promjera dvanaestak centimetara. Krug obilježava sveti prostor vaše želje. Slijedeći dolje naveden primjer, u krug upišite magičnu formulu i nacrtajte Salomonov pečat (dva preokrenuta trokuta). Unutar zvijezde ucrtajte grafiju koja odgovara vašoj želji.”

Te upute, bez ikakve znanstvene ili magične vrijednosti, djelići su različitih ezoteričnih doktrina, ali su zanimljive zato što pokazuju u što su se pretvorila drevna vjerovanja, prilagođena evoluciji svijesti i znanosti. Na tržištu možemo pronaći djela bajkovitih i indikativnih naslova koja iskorištavaju lakovjernost naših suvremenika, koji su, u ovome slučaju, iznimno slični ljudima iz prošlih vremena.

Amuleti i talismani: povijesni izvori

Želimo li prikazati povijest amuleta i talismana u srednjemu vijeku, moramo se okrenuti povijesnim izvorima.

Ta se povijest gubi u tami vremena. Prapovijesni ljudi nosili su amulete oko vrata, a truplo čovjeka koji je prije nekog vremena pronađen u Alpama na granici Tirola i Italije i koji je dobio ime Ötzi imalo je oko vrata kožnu vrećicu u kojoj su se nalazili različiti predmeti. Na neolitičkim nalazištima te nalazištima iz brončanoga i željeznog doba pronađeni su fosilizirani ježinci s probušenim rupama za koje ih se moglo objesiti, što potvrđuje da ih se rabilo kao amulete, a još prije samo nekoliko desetljeća na prsima su ih kao srećonoše nosile seljanke na području Clermont-Ferranda. Arapska legenda potvrđuje da je Eva na sebi čuvala imena koja su demoni morali slušati i koja su je štitila. Najstarija svjedočanstva dolaze nam s Istoka i Srednjeg istoka. Perzijanci, Kaldejci, Egipćani, Grci i Židovi bili su veliki “potrošači” takvih predmeta. Svi poznajemo skarabeje, vrpce s čvorovima, stup djed i amulete nazvane Horusovo oko i oudjat, koji štiti od uroka i koji, začudo, nalazimo na prstenovima čarobnjaka iz pokrajine Auvergne. Svi znamo da su Hebreji izrađivali amulete koji su prikazivali likove bogova ili zvijezda, magične prstenove – koji su na sebi imali komadiće pergamenta ili papirusa na kojima su bili napisani sveti znakovi ili stihovi iz Svetih knjiga. U Egiptu i Kaldeji talismani su se poklapali sa sedam velikih planetarnih duhova koji vladaju Zemljom i njezinim stanovnicima. Arheologija je otkrila brojne amulete i talismane, i u Mezopotamiji i u Europi, koje čine pečati svih vrsta, urezane slike, gamaheje, to jest kamenje s prirodnim gravurama, brakteati (brakteat, u ranomu srednjem vijeku tanka srebrna ili zlatna pločica ukrašena ornamentima i prikazima figura udubljenima na jednoj strani, tako da su se na obrnutoj strani vidjela ispupčenja; nap. prev.) itd. Prilikom rekonstrukcije crkve svetoga Petra u Rimu, u grobnici žene po imenu Marija, koja je bila supruga nekoga Honoriusa, pronađena je tanka zlatna pločica s imenima Mihaela, Gabriela, Rafaela i Uriela napisanima grčkim alfabetom. U jednoj milanskoj grobnici pronađen je prsten s natpisom ANANIZAPTA, što je već dobro poznata formula. Svećenstvo u Aachenu poklonilo je Napoleonu I. talisman koji je Karlo Veliki imao oko vrata kad je 1166. otvorena njegova grobnica. Seffrid, biskup Chichestera, godine 1159. posjedovao je Abraxas koji se danas čuva u gradskoj katedrali, a svi se sjećaju kralja Luja XI. čiji je šešir bio ukrašen brojnim svetim medaljicama čija je svrha bila štititi ga od bolesti i uroka. Otomanski vladari i vojskovođe odijevali su se u talismanske tunike...

Začudo, unatoč razvoju povijesnih istraživanja svakodnevnoga života i mentaliteta, amuleti i talismani prepušteni su ezotericima, okultistima i šarlatanima kojima nije bitno razumijevanje, nego već pridobivenom čitateljstvu nude duhovnu hranu koja se sastoji od nepobitnih tvrdnji. To vrijedi ne samo za srednji vijek nego i za kasnija stoljeća. U svom odličnom prikazu narodne kulture 17. i 18. stoljeća Robert Mandrou je, na primjer, posvetio  čitavo poglavlje okultnim znanostima i vještičarenju, ali samo jedan odlomak magičnim knjigama, a upravo nam one prenose najvažnije podatke, dok je jedina potpuna studija magije, ona Richarda Kieckhefera, suzdržana prema razvoju amuleta i talismana i bavi se relikvijama onakvima kakve jesu.

Začuđuje li nas takvo napuštanje vrlo plodnoga područja istraživanja? Iskreno govoreći, ne, jer su poneki uskogrudni duhovi prožeti pseudoznanjima potpuno isključili takve teme. Ukase (ukaz, despotska naredba; nap. prev.) vrijedan prezira, jer su time zabranili znanstvena istraživanja i optužuju svakoga znanstvenika koji se usudi time baviti da je “izgubljen u prošlosti” ili “folklorist”, ili, što je još gore, napadima ad hominem zamjenjuju argumentaciju. No oni koji tako reagiraju tvrde da su upravo oni ti koji proučavaju povijest svijesti. Ipak, dovoljno je baciti pogled na ono što rade naši susjedi kako bismo zaključili da oni pokazuju interes za takve teme, o čemu svjedoči naša bibliografija.

16. stoljeće – zlatno doba za iracionalno

Talismani i amuleti bogat su dodatak proučavanju razvoja mentaliteta i svakodnevnoga života naših predaka jer otkrivaju reakcije ljudi kad su suočeni s protivnikom, nesrećom, bolešću i smrću, a također otkrivaju njihovo viđenje svijeta, njihove nade i želje. U trenutku kad su sva “uobičajena” sredstva iscrpljena ljudsko se biće okreće nadnaravnome i magiji. Česti pronalasci takvih predmeta govore nam o najstrašnijim osjećajima i velikim strahovima. Nije li i danas slučaj da se bolesnici, očajni zbog nemoći znanosti da ih izliječi, obraćaju za posljednju pomoć svecima ili odlaze na hodočašća? Ne obraćati pažnju na te činjenice i zadovoljiti se tumačenjima različitih analiza i komentara drugih, baviti se znakovima ili prikazima kao da su potpuno odvojeni od iracionalnoga, znači biti potpuno slijep za ono što nam donose različita svjedočanstva. Nažalost, mnogi se uopće ne potrude pročitati ih i usmjeravaju svoje vlastite utvare prema onome što misle da o tome znaju.

Treba reći nekoliko riječi i o tim svjedočanstvima. Za razdoblje antike, sve do kasnoga Carstva, naši su izvori uglavnom arheološki pronalasci te grčki magični papyri, Naturalis historia (Prirodoslovlje)  Plinija Starijeg i spisi crkvenih otaca. Za srednji vijek, u pravome smislu riječi, uključujući i 12. stoljeće, na raspolaganju su nam obrednici o pokori i klerički spisi te, tu i tamo, poneki relevantan znanstveni tekst – herbarij, lapidarij, medicinski ili ljekarnički kodeks. S prvim godinama 13. stoljeća pojavljuju se brojni tekstovi prevedeni s arapskoga koji često i sami imaju korijene u grčko-egipatskim ili kaldejskim tradicijama. Tako se pomalo povećava broj rasprava o amuletima i talismanima, a to povećanje traje sve do kraja 16. stoljeća, koje je bilo pravo zlatno doba za iracionalno sudimo li prema onome što nam je iz njega preostalo. Je li Povijest doktora Fausta, ta priča koja simbolički odražava zaokupljenost toga nemirnog stoljeća svojim vlastitim smjelostima i izjedenost proturječjima, stoljeća okrenutoga prema budućnosti, iako još podčinjenoga prošlosti, baš slučajno objavljena 1587?

Stanovnici srednjovjekovnoga Zapada poznavali su razne vrste amuleta i talismana, a za koje danas saznajemo uglavnom preko kleričke književnosti, rasprava o prirodoslovlju (herbarija, lapidarija) i medicini, popisa i pravila. Godine 1263. statuti bolnice u Troyesu određivali su da ni jedna redovnica ne smije nositi prstenje ili drago kamenje, osim ako nije bolesna. Karlo V. posjedovao je 1380. godine “kutijicu u kojoj je visio zlatni lančić sastavljen od dva dijela koji je štitio od životinjskoga otrova, kao i glavica crne zmije po imenu lapis Albazahan i mala kost u obliku kvadrata”. Jean de Troyes navodi kako se u trenutku svoga smaknuća 1475. stražar iz Saint-Pola okrenuo prema jednome od redovnika koji su pribivali događaju i rekao mu: “Dobri oče, izvolite kamen koji sam dugo nosio oko vrata i koji sam izuzetno volio zbog njegovih brojnih vrlina. Štiti od svih otrova i čuva od svake zaraze.”

Popisi imovine plemenitaša često otkrivaju predmete s vrijednošću talismana. Tako se u popisu koji je pripadao Karlu V. spominje “kamen, umetnut u zlatni okvir, koji liječi kostobolju, na jednoj njegovoj strani urezan je lik kralja, a na drugoj hebrejski znakovi”. Popis imovine vojvode od Burgonje, koji potječe iz 1414, opisuje pehar neravne površine na čijemu je dnu bio prikazan “jednorog i druge stvari koje štite od otrova”. Takav popis koji je pripadao vojvodi od Berryja, a potječe iz 1416, sadržava “pozlaćeni kamen, po imenu banzac, koji štiti od životinjskoga otrova, i obješen je o tri zlatna lančića”. Velika gospoda očito su se jako plašila mogućnosti da budu otrovana. Charlotte od Savoje također je, 1483, posjedovala narukvicu ukrašenu kamenjem koja je štitila od otrova. Ali oni koji su izrađivali popise imovine nisu uvijek navodili od čega amulet štiti. U popisu Karla V. spominje se zlatna kopča ukrašena s četiri rubina i četiri dijamanta, koja se stavljala na prsa, a na njoj su bila napisana imena Sveta tri kralja. Relikvije su služile umjesto talismana – Jeanne d’Évreux nosila je, obješenu o pojasu, srebrnu jabuku s relikvijom – kao i medaljice, poput one koja je pripadala vojvodi od Burgonje, “okrugla oblika s urezanim likom Djevice Marije kako drži dijete”.

Zaštita od zle sudbine i bolesti, noćnih mora…

I u kasnijim vremenima takve nam podatke uglavnom prenose radovi koji su plod etnografskih istraživanja. U 17. stoljeću medaljice u obliku repatice smatrane su moćnim talismanima; prednja strana prikazivala je repaticu s datumom, 1680, a na stražnjoj se nalazio sljedeći natpis: “Repatica prijeti zlim stvarima/imaj povjerenja u Boga/učinit će ono što treba.”  Narodna tradicija kaže da jantarna ogrlica oko vrata djeteta štiti od grčeva, grlobolje i hripavca i da kamen po imenu trohit štiti od zle sudbine i bolesti. U zlatnome okviru i nošen na lijevoj ruci, krizolit tjera demone i utvare. Sve do početka 20. stoljeća pastiri iz Cévennesa vjerovali su da obluci od feldšpata (silikatni mineral; nap. prev.) štite stada od ovčjih boginja te su ih, prilikom odlaska u brda na ljetne ispaše, stavljali u kožne vrećice i vješali oko vrata svojih ovaca. U Italiji su se kao zaštita od zle kobi izrađivali amuleti od koralja u obliku stisnute šake ispružena kažiprsta i maloga prsta tako da čine oblik rogova. Vignon, liječnik orleanskoga vojvode, tako u svome djelu Essai de médecine pratique pour l’usage des pauvres gens de la campagne (Esej o praktičnoj medicini za siromašne seljake), objavljenome 1745, propisuje “amulete protiv groznice, koje treba objesiti oko vrata”. Prije nešto više od jednoga stoljeća Bretonci su stavljali morske zvijezde iznad krevetića djece koja su bila žrtve “noćnih užasa” odnosno noćnih mora.

Posve je očito da je danas nemoguće nabrojiti sve oblike amuleta i talismana od antike do srednjega vijeka, za to bi bio potreban cijeli ljudski vijek jer bi, među ostalim, bilo potrebno pregledati sve medicinske spise. Problem je i njihovo točno određivanje. Plinije, na primjer, govori o amuletu koji tjera san, što bi se moglo shvatiti na sljedeći način: sprečava vas da zaspite. Ali govoreći o drugome amuletu, kaže da olakšava rast zubi, i pitamo se je li riječ baš o tome? Ovdje se susrećemo s ograničenošću definicije. Ta je teškoća prisutna i u proučavanju tekstova, jer predmeti koje nazivamo amuletima nisu ni zaštitnici ni čuvari, nego pomoćna magijska sredstva i pribavljači određene koristi.

Paul Sébillot navodi više običaja povezanih s talismanima i amuletima,  odnosno sa sredstvima zaštite koja su se nekad nazivala i “zaštitnicima”. U 16. stoljeću je živ pauk zatvoren u orahovoj ljusci i obješen oko vrata štitio od groznice. Tijekom renesanse divlji se češnjak vješao oko vrata ovci predvodnici stada, što je sprečavalo napade vukova. Kako bi odagnali strah, ljudi su na sebi nosili vučji zub ili osušeno vučje oko, a stanovnici Berryja su protiv uroka pod lijevo pazuho stavljali krtičju kost ili su glavu jelenka vrpcom vezali za šešir. U sjevernom dijelu Bretanje šapica kunića ili zeca bila je korisna protiv zubobolje. U pokrajini Creuse ulogu amuleta imale su božje ovčice (bubamare) koje su se puštale po dječjim vratovima.

Biljke su također imale određenu ulogu u takvim običajima. Početkom 13. stoljeća Gervais de Tilbury ističe da grana biljke agnus castus, ako se položi pod jastuk, štiti od priviđenja. U Bretanji se smatralo da nošenje cvijeta žutilovke odbija vražićke, dok su u pokrajini Beuce grančica jasena i komadić brestove kore ušiveni u prsluk štitili od vještičjih uroka. U Saintongeu su pastiri na ivanjsko jutro vješali ovcama oko vrata buketić orahovih listova, što je čuvalo od čaranja...

Talisman vs. amulet

Tako je malo-pomalo talisman iz svijesti ljudi istisnuo amulet, koji se na ljestvici magije smatrao nerazvijenim i primitivnim. Istraživanje je pokazalo da na internetu postoji 56.700 referenca za amulete nasuprot 222.000 otkrivenih referenca za talismane! Čini se da je “talisman” postao nec plus ultra magičnih predmeta, o čemu svjedoči njegova prisutnost na različitim područjima, od romana do umjetnosti, od Waltera Scotta do Paula Sérusiera. “Talisman” je također naziv broda koji je plovio oko 1883, kao i naziv modela zajedničkog ulaganja koji je 2003. lansirala jedna francuska banka! Uzalud bismo tražili sličnu uporabu riječi “amulet” – nalazimo je u nazivu dječje rock-grupe i interaktivne igrice (Potraga za amuletom).

Ova studija proširuje i detaljnije objašnjava ono što je već poznato iz djela Le Livre des grimoires (Knjiga čaranja). Započet ćemo s proučavanjem kulturnih i lingvističkih aspekata, zatim ćemo prijeći na praktični dio, upotrebu amuleta i izradu talismana. Naš je cilj omogućiti otkrivanje tih jedinstvenih predmeta, koje se često pogrešno shvaća, i pokazati njihovu složenost i njihovu ukorijenjenost u našu svijest.

S francuskoga prevela Blanka Paunović

Oprema teksta redakcijska

Donosimo Uvod knjige Le livre des talismans et des amulettes (Editions Imago, Pariz 2005) Claudea Lecouteuxa, koja će uskoro biti objavljena u hrvatskom prijevodu u Scarabeus-nakladi, Zagreb (urednica Daniela Tkalec, prevoditeljica Blanka Paunović).