Knjiga je bolesna

Knjige umiru u Dugavama

DUGAVE, ZAGREB – Red pred ambulantom beskonačan je. Ljudi stoje, sjede, čuče, dolaze i odlaze, telefoniraju (redovno se koriste mobitelima – te spravice vidimo prvi put nakon najmanje pet godina); neki su nervozni, neki uplakani, neki otupjeli; najčešće zajedno stoje čitave obitelji, mali grozdovi nesreća. Ambulanta je improvizirana ispod šatora na koji se nastavlja autobus pun elektronike i nalazi se, vidimo, usred dječjeg igrališta; na tobogan je namontirana dugačka radio-antena. Iza autobusa, zastrta posebnim šatorskim krilom, stoji ogromna plastična kada. Onamo odlažu knjige koje nisu preživjele. No, nekim se vlasnicima i ne da čekati u redu za prijem u ambulantu: među kartonskom ambalažom, izvrnutim koševima za smeće i uobičajenim uličnim otpadom zapažamo prepoznatljive pačetvorinaste oblike. To su mali leševi. Nalazimo čak i knjige koje se još miču, još titraju signalnim svjetalcima, posve blijedim na paklenom proljetnom suncu. Bunimo se: “Netko bi to trebao maknuti... Zar će ih tako ostaviti?”

Zastajemo kraj prekrasne petogodišnje djevojčice, sitne, izrazito crnokose, izrazito ozbiljnih očiju. Umorna je od plača, ima podočnjake; ovo mora da su bile prve neprospavane noći njezina malog života. “Ja sam Muna El Muhtari”, predstavlja nam se na besprijekornom južnodugavljanskom. Njezin tata stavlja joj ruku podrške na rame, ali Muni to nimalo ne treba. “Micko je ostao unutra”, tumači Muna. “Rekli su nam da možemo ići, da će nas nazvati, ali ja sam htjela da ostanemo. Tata je dozvolio. Po noći smo zapalili svijeću za Micka, a ja sam mu napisala pismo.” Pokazuje nam. “Žena i ja izgubili smo svoje knjige još jučer. Žena u trideset drugoj minuti, moja se zarazila u trećem satu”, priča Munin tata Hrvoje (32) priču koju je, očito, ponovio već mali milijun puta. Priču jednostavnu, priču sličnu drugima kao jaje jajetu – i jednako toliko tragičnu. U dva dana pandemije, obitelj El Muhtari (www.el-muhtari.fam), obična zagrebačka srednjeklasna obitelj, izgubila je sve svoje knjige; kreditni im rejting nije dozvolio ni rezervne, ni kasko osiguranje koje bi uključilo zamjenske organizme. Ako to usred pandemije uopće ima smisla. Hrvoje El Muhtari i ne trudi se sakriti grop u grlu: “Moja je knjiga bila stara dvije godine, ženina najnoviji model – prije tri mjeseca su je donijeli iz legla. A Munina – Micka smo nabavili kad se ona rodila, oni su zajedno odrasli...” Pogledom i migom Hrvoje nam daje do znanja da ni za Micka nema nade; Hrvoje to čini brzo, po skrivećki, da Muna ne vidi – ali crni ugljen Muninih intenzivnih očiju govori nam da i ona to zna.

Na ulazu u autobus-ambulantu dočekuje nas Ravijojla Beba Rubčić (76), informatička sestra. Bijela joj je kuta sva zamrljana; ne želimo ni razmišljati od čega. Informatičarka sa šezdesetogodišnjim stažom, mršava poput šibice, kose poput osinjeg gnijezda, historijski tetovirana, pali novu cigaretu. “Nek me hapse.” Oči joj gledaju u neodređenu daljinu, ka nizovima poslovnih tornjeva na hrptu Medvednice. “Ambulanta je postavljena 12 sati nakon izbijanja zaraze”, izvještava nas Ravijojla Beba. “Odonda smo obradili -” refleksno čini poznati pokret, poseže onamo gdje obično nosimo torbice s knjigom. Prekida se na samom početku pokreta, ali svima je sve jasno. “A tko bi ga znao? Obradili smo valjda dvije tisuće slučajeva, evo, za dvije od ove četiri zgrade tu oko parka.” Otpuhuje dim u lice vaših reportera. “Žao mi je – rado bih zvučala pozitivnije, rado bih vam ispričala priču o borbi, zajedništvu, elanu – ali tu vam toga nema. Kosi ih kao snoplje, kao kokoši. Nemaju nikakve šanse. Sirote pizde.” Ravijojla nogom gnječi čik kao da gnječi virus-uzročnik. “Nije to lako gledati. Neki vele, to su samo stvari, nije to živo. Njima je lako. Ali ja sam informatičarka, i, znate – knjige su itekako žive. To nije stilska figura, da se razumijemo. One nisu žive kao kompjuteri ili auti – onako, za foru. Knjige su žive kao mi. Barem su bile.”

Ravijojla nas pušta unutra, nakratko. Obični “civili” ovamo nemaju pristupa. Ovdje leže one, i to one sretnije: one koje su došle na red za prihvat, a nisu izbačene na drugu stranu, u kadu zastrtu šatorskim platnom.

U ambulanti je antiklimaks. Ako smo očekivali prizor iz bolnice – sliku ljudskih patnji iz doba Crne kuge – prevarili smo se. Knjige pate bezvučno (većini su njih prvo isključili ton; većina je te većine to učinila samoinicijativno). Ne miču se, nisu čak ni otvorene – sve su u pričuvnom modu, nastoje trošiti što manje energije. Žičani kablovi – ne radioveza – spajaju sve “bolesnike” s ambulantnim računalom. Zapravo je ono središte borbe, ono pokušava očistiti knjige od virusa. Ono, i dva-tri programera od krvi i mesa, vidljivo premorenih, mračnih poput Ravijojle Bebe, nepokretnih poput sfingi. Gotovo da nema svjetla, gotovo da nema mjesta za hodanje. I gotovo da nema zraka. Osjećamo zadah mesa koje truli, premda je to tlapnja; knjige jesu djelomično od organskih tvari, ali ne od mesa.

Pravi šok nas tek očekuje. Jedna od knjiga, kao da je osjetila našu prisutnost, otvara se. Portal se – sporošću od koje duša boli – reorganizira u nešto nalik uobičajenoj stranici. Stranici koja je bila uobičajena do izbijanja zaraze.

Ne. Grešaka je daleko previše, deterioracija je otišla predaleko, i ne razumijemo ništa. Što nam je knjiga na izdisaju htjela pokazati, ostat će vječna tajna.

I vi možete podržati borbu protiv knjiške kuge! Posjetite www.biblio-pestis.com ili nazovite 800-biblio-pestis! Učinite to odmah – svaka je sekunda važna!

Bibliolog o pandemiji: virus jači od svih algoritama

MEAUX (SEINE-ET-MARNE) – Tranh Nguyen Joc (16), nezavisni bibliolog, član je jednog od 14.000 ad hoc timova koji su se u borbu protiv knjiške kuge uključili između 23. i 36. minute po izbijanju pandemije, dok je zarazom bilo pogođeno tek deset na sedmu do deset na osmu jedinki. DNK-logičke rekombinacije koje je Tranh programirao uspjele su između 69. i 156. minute blokirati tri do četiri giga novih naraštaja virusa, za nekoliko dragocjenih promila smanjujući vjerojatnost zaraze; zahvaljujući Tranhu, nekoliko se dodatnih milijuna knjiga uspjelo iz mreže isključiti zdravo i čitavo. Ni drugi dan pandemije Tranh ne staje niti posustaje; prilika za razgovor s njim ukazala se naprosto zato što njegova superkompjuterska radna stanica ide na deset minuta profilaktičkog restrarta, obaveznog za sva računala koja su u dodiru s virusom.

Tranh Nguyen Joc higijenom knjižnih podataka bavi se već devetnaest mjeseci, od čega je posljednjih šest, igrom slučaja, specijalizirao upravo ORP – optimizaciju razmjene podataka. Usprkos ovakvom impresivnom životopisu, Tranh je skroman, 125 kilograma težak ljubitelj kompjuterskih sportova, na prvi pogled ni po čemu različit od poslovnih tinejdžera njegove generacije kakvi naseljavaju i vašu zgradu. Za početak, zamolili smo Tranha da pandemiju među knjigama objasni širokoj publici.

- Knjige se tako zovu zato što se razlikuju od kompjutera. Tamo gdje se kod kompjutera promjenom stanja mijenja samo zapis – neke jedinice postaju nule i obrnuto, a fizičke su pretvorbe minimalne – tamo se knjiga mijenja organski. Mijenja svoje, da tako kažem, tijelo. Zato smo ih i nazvali “knjige”. Jer knjige su, u drugačijem obliku, postojale davno prije kompjutera, i također su služile manipulaciji podacima – ali informacije tih pra-knjiga bile su vezane uz medij, niste ih mogli odvojiti od nosača. Osim pomoću ljudskog uma, dakako; osim ako biste podatke pročitali vi sami. Naše knjige, knjige kakve poznajemo već evo punih dvanaest godina, kombinacija su kompjutera i te prvotne knjige: njihovi su podaci dio njihova tijela, ali njihovo je tijelo promjenjivo, poput kompjuterske memorije. Tu svi uvijek pitaju, što se time dobiva? a ja uvijek kažem – pristup multidimenzionalnoj logici, logici drugačijoj od binarne, logici koju informatika nije mogli ni zamisliti prije knjiga.

Oči Tranh Nguyen Joca načas pobjegnu prema prozoru. Možda mu je opala koncentracija – radi praktički neprestano gotovo punih četrdeset devet sati pandemije, samo s ovakvim desetminutnim pauzama – a možda se jednostavno čudi što vani, s druge strane prozora, postoji svijet u biti netaknut katastrofom koja je zadesila kompletnu svjetsku populaciju knjiga. Populaciju koja se, sjetimo se, broji u milijardama. Tranh pročisti grlo.

- Organsko procesiranje informacija knjige su objedinile s onim po čemu su kompjuteri najpoznatiji: s ultrabrzom razmjenom informacija preko interneta. Razmjena plus multidimenzionalna logika, to je dobitna formula današnjice; zbog toga na pet do deset stranica jedne knjige u milisekundi dospijeva svaka informacija koja korisniku zatreba – u obliku prilagođenom upravo tom korisniku. I to nije sve – ti su podaci kvalitativno usavršeni – kad prođu kroz tijelo knjiga, izlaze optimizirani, poboljšani.

- I zamislite što znači kad se u takvom sustavu, koji se temelji na neprestanoj, munjevitoj razmjeni podataka koji mijenjaju organizme razmjenjivača – kad se tu pojavi bolest, virus, nešto što multiplicira greške umjesto točnosti. Greška u informaciji znači bolest u tijelu knjige, a budući da su sve knjige svijeta 24 sata dnevno na mreži, čim se pojavila greška, počela se širiti eksponencijalno. Da se razumijemo, u svaku su knjigu ugrađeni algoritmi i drugi sustavi za ispravljanje grešaka, jer do smeća i smetnji redovno nastaje u prometu i na zdravom internetu. Ali ovaj se virus pokazao jačim od svih algoritama.

- Možemo li ga zaustaviti?

Tranh Nguyen Joc čuje, nekim od svojih implantiranih sučelja, signal koji mi ne čujemo. Govor tijela jasno signalizira da je deset minuta potrebnih za profilaktički restart isteklo.

- Oprostite, molim vas... Imam posla...

Vani je sunčan, prevruć dan. Klima-uređaj tiho zuji.

SAD uvod? fiksiraj-izoliraj za sve svoje knjige

WASHINGTON – Sjedinjene Države odlučile su, u zoru trećeg dana pandemije knjiga, prihvatiti preporuku ugledne filozofkinje i komunikologinje Senade Irrfahrt s Tehnološkog sveučilišta u Dresdenu u Njemačkoj, i kao mjeru zaštite od zaraze virusom LKN334 uvesti obavezan fiksiraj-izoliraj tretman za svaku registriranu knjigu u državi. SAD su 46. zemlja koja se odlučila za ovu mjeru; kako su s preko 1,3 milijarde knjiga na 1,5 milijardu stanovnika SAD zemlja s najviše knjiga na svijetu, ova odluka vjerojatno će označiti prekretnicu u borbi s knjižnom kugom. “Ovo je kraj jedne ere i svjesni smo toga”, izjavila je državna tajnica Camille Milantong, “ali vjerujemo u snagu čovječanstva, u kreativnost, u sposobnost da se nađu novi izlazi.” Bilo koja iz kombinacije mjera zaštite od zaraze, naime – fiksiranje sadržaja knjiga ili njihova izolacija od interneta – uklonit će najvažniju funkcionalnost ovoga informatičkog dostignuća. “Ovime knjige postaju jednake dinosaurima”, komentira Senada Irrfahrt odluku SAD, “ali nećemo više snositi odgovornost za njihove individualne patnje. Odrekli smo se vlastitog probitka za dobro drugih; priznali smo im – mada u najtežem času, s najtežim posljedicama – dostojanstvo živih bića.” Usprkos odlukama 46 zemalja, kontroverze oko fiksiraj-izoliraj tretmana ne prestaju; osporavaju se kako njegova efikasnost, tako i pravo ljudskih bića da odlučuju umjesto knjiga, a javni protesti protiv uvođenja obaveznog F-I tretmana u Njemačkoj prerasli su jučer u ulične sukobe u nekoliko minhenskih četvrti.