Silva Kalčić  

Knjiga o špijunki

Individualna umjetnička djela ukazuju nam se i otkrivaju isključivo za vrijeme pojedinačnog promatranja kroz otvor na kutiji ili nekom ready-made upotrebnom, odbačenom ili ambalažnom objektu fraktalnog oblika. Ne gubeći svoju autonomnost, ona postaju dio zajedničkoga umjetničkog rada, odnosno dio instalacije Stefana Bohnenbergera u kojoj zadržavaju formalni integritet, bez interferiranja i prožimanja radova kao što je to, često problematičan, slučaj kod tradicionalnog postava u bijeloj kocki galerije. Dolazi do zamjene strategija na nekoliko razina: umjetnik tuđa umjetnička djela uključuje u vlastiti one-off umjetnički projekt, svoju ulogu umjetnika zamijenivši ulogom kustosa, dok istodobno i ravnopravno s umjetnicima izlažu svoje uratke njihova djeca, ali i djeca kustosa.

Kutija kao kaleiodoskop

Objekt, obično kutija u koju je usađen okular u funkciji objét d’arta, postaje razmijenjen, pa čak i votivni predmet, simbolički prostor relativnog objektivnog realiteta. Tako Duje Jurić u kutiji instalira maketu svoje izložbe odnosno kreira minijaturni ambijent. Marijan Crtalić stvara kaleidoskopsku sliku slažući u kolaž svoje fotografije za dokumente, kao i snimke svojih šarenih ulja na platnu nalik pogledu kroz mikroskop, svojevrsne neo-organske apstrakcije. Pojedini umjetnici posežu za efektom kolosalnosti, odnosno doimanja golemih stvari malog mjerila, drugi umjesto objekata kreiraju ambijent unutar kutije, ili je virtualiziraju. Tako poneki stvaraju izokrenuti svijet alegoričke metaforike i transcedentalnosti, kao i anamorfozne efekte “unutar četiri zida” kutije u dvostrukoj, “prirodnoj” i “protuprirodnoj”, iščašenoj odnosno ubrzanoj perspektivi. Bizarni piktogrami i natpisi, kristalno pravilne forme hladne estetike, rorschach efekti i vizualne zagonetke kriju se s druge strane okulara kao anonimni umjetnički radovi, iako su neka djela i potpisana suprotno izvornoj ideji.

Kabinet kurioziteta

Bohnenberger je nakupio svojevrstan kabinet kurioziteta, pritom pojam curiosit? može značiti i radoznalost, što je jedan od najjačih čovjekovih poriva. Ponekad je u kutiju “usađeno” nekoliko okulara kako bi inverzijom uloga karakterističnom za ovu izložbu i promatrač mogao biti onaj koji je promatran, ili se pogledom iz različitih vizura u prostor-ćeliju unutar kutije otkrivaju do tada skriveni objekti “u mrtvom kutu”, svojevrsne slike-skrivačice (na primjer, u radu Sandra Đukića). Pogledom u kutiju u obliku kremšnite kao hommage Mladenu Stilinoviću, nalazimo se oči u oči s psom, ipak – prepoznajemo s olakšanjem – to je samo crtež psa kako viri u kutiju. Poneki umjetnici posežu za efektom iskrivljenja slike s pomoću konveksne ili konkavne prizme, ili kreiraju diorame reinterpretirajući vlastite dobro poznate radove. Rad Ivana Kožarića prema uputama umjetnika kreiran je uguravanjem alu-folije u lopticu za stolni tenis. Ideja virenja u kutiju svakako je inspirirana camerom obscurom, idejom mračne komore, ali i peep-show novodobnom invencijom anonimne konzumacije tuđe intime – kao moguće definicije konzumiranja umjetničkih izložbi. Bez obzira na to je li bogato ukrašena ili je jednostavna, vrijednost kutije – škrinjice s blagom, uvijek je u njezinu sadržaju.

Izolirano pojedinačno oko koje gleda kroz okular, pogled simboliziran okom podsjeća na apotropejsko Božje oko koje “svugdje gleda, sakrit mu se ništa ne da” prema biblijskoj formulaciji. Dalibor Martnis udvaja okular, odnosno izrađuje sklopivu kutiju s dvije špijunke za oba oka, gdje čin promatranja postaje samom sebi svrha, a okular je samodostatni “eksponat”. U predaji mnogih naroda oko može biti urokljivo – nema li upravo takvu simboličku ulogu ozloglašeni pogled kritičara-kustosa, posrednika između autora i posjetitelja izložbi, koji je u projektu Mala špijunka namjerno izostavljen? Bohnenberger ističe da ga ne zanima toliko sam umjetnički rad, tj. objekt izložen pogledu kroz špijunku, nego sam proces realizacije rada odnosno kreativne mogućnosti koje želi potaknuti u drugih umjetnika zadajući im minimalne propozicije.

Umjetnost u rukama promatrača

Diktat kadra – objekata različitih stupnjeva prozirnosti (boce, zgnječene limenke...) u koje je “usađen” okular – uvjetuje small-scale dimenzije radova. Radovi izloženi, ali i skriveni u ambalaži ne mogu biti predmet istodobnog, kolektivnog iskustva percepcije odnosno konzumacije umjetnosti. Svaki pojedini izložak takozvani “promatrač” uzima u ruke, prislanja oko uz okular i potom ga vraća na stol, čime je prisiljen povesti uz svako djelo više od 2,5 sekundi, koliko se prosječno posjetitelji izložbi zadržavaju pred pojedinim eksponatima. Hands on način izlaganja (termin hands on označava da je izloške dopušteno dirati) odstupa od tradicionalnog izložbenog postava gdje su umjetnine ogradama odvojene, i alarmnim sustavom zaštićene od ljudi. Istodobno su objekti izloženi na stolu kao roba na tezgi ponuđena na prodaju, što je zanimljiva simulacija tržišnih strategija.

Knjiga Mala špijunka uz fotografije umjetničkih radova, snimljene kroz okular, donosi tekstove Rudolfa Bartcscha, Enesa Quiena, Ive Rade Janković, Vladimira Gudca, Ivice Kiša, te Zagrebački dnevnik Stefana Bohnenbergera u kojemu umjetnik u ulozi kustosa opisuje svoj susret s Ivanom Kožarićom. Knjiga je objavljena na hrvatskom i njemačkom jeziku, u suradnji s Goethe institutom iz Zagreba.