Razgovor o akcijama i performansima povodom objavljivanja umjetničke knjige koja ne služi tek kao memorabilij
Vašu najnoviju monografiju objavljuje izdavačka kuća Meandar Media (urednik: Branko Čegec). Prethodnu pod naslovom Akcije i ambijenti objavila je Naklada MD (urednik: Miroslav Mićanović). Naime nedavno je u Radničkoj Galeriji Goran Trbuljak postavio izložbu Monografije (crno-bijele, bijele i kolor monografije), dakle, izložbu vlastitih monografija koje je sâm izradio/oblikovao, njih sedamstotinjak, i pritom je u jednoj izjavi za HTV naveo kako ima samo jednu monografiju dok neki mlađi umjetnici i po nekoliko. Je li na samom umjetniku/ici da inicira oblikovanje monografije ili su tu i sretne okolnosti kao Vaše prijateljstvo, razumijevanje i suradnja s Brankom Čegecom, odnosno prethodno s Miroslavom Mićanovićem, pri čemu je zanimljivo da je ipak riječ o književnicima i urednicima većim dijelom knjiga koje se odnose na književnost kao i njezinu povijest i teoriju?
Osobno ove knjige nikako ne bih imenovao monografijama, bar ne kako se na to kod nas gleda. Više je razloga za to. Naime, te sam knjige pripremao sâm a tek poslije kad je struktura knjiga bila gotova, onda bi se priključili tekstovi, za prvu – Marine Gržinić, Marijana Špoljara i Ane Dević a za drugu – Ivice Župana. Kad sam to radio, nisam imao namjeru prezentirati vlastiti rad u nekom vremenskom kontinuitetu i isto tako kao reprezentaciju već kao samokritičnu revalorizaciju rada s idejom da to ima smisla, meni prvenstveno, za budući rad. Znači, ne kao neki memorabilij već kao poticaj i neka vrsta novog rada, knjige rada. Povezivanjem i suprotstavljanjem ostvarena je mreža unutar raznih radova u kojima oni dobivaju novi smisao, unutar toga konteksta svoje puno značenje. Otprilike to bi bilo kao neka montaža, kolažiranje dijelova jedne nove cjeline. U vezi mog prijateljstva, razumijevanja i suradnje s Brankom Čegecom, odnosno prethodno s Miroslavom Mićanovićem, moram naglasiti njihove značajne zasluge za realizaciju obje knjige. Osim toga mislim da su Branko odnosno Miroslav dovoljno otvoreni i spremni izaći u susret svakom dobrom projektu za koji se dobiju sredstva. Isto tako zasluga je gospođe Arijane Kralj za izdavanje prve knjige. Tada sam imao izložbu u Gliptoteci, a zahvaljujući njoj sredstva za katalog izložbe bila su preusmjerena za štampanje knjige. U oba slučaja već sam prije odradio dio posla i knjiga je bila spremna i samo je trebalo sredstava za tisak koje sam srećom dobio. U slučaju zadnje knjige i zaslugom i Ivice Župana, koji je napisao poveći tekst, a koji je na engleski prevela Josipa Bubaš, sve je bilo pripremljeno.
Knjigu je grafički oblikovao, dizajnirao Boris Greiner. Otkad traje Vaša suradnja i kako ste se dogovorili za grafički dizajn same monografije, odnosno koliko ste dizajnom jednako tako željeli iskazati po/etiku vlastite umjetnosti?
Greinera sam upoznao na Baranjskoj likovnoj koloniji 2004. a kasnije je bilo prilika za povremene suradničke aktivnosti. Tu imam prvenstveno na pameti tekst koji je on pisao za moju izložbu u Galeriji AŽ, Fraternity, baranjsko bratstvo. Poslije toga radili smo zajedno na dizajnu knjige koju sam prethodno koncepcijski uredio, pripremio materijale, fotografije i tekstove.
SMRT-PRIJELAZ
Za odabir naslovnice odlučili ste se za fotografiju instalacije/ambijenta Passage/Ad acta iz 2000. godine koja tematizira biograme, kako navodite, u monografiji, u umjetničkom kontekstu. Pritom kao obrede prijelaza navodite trenutke koji su često povezani sa smrću. Zanima me kontekst priče/pjesme Tri brata koja započinje stihom “Uhapšen sam bio od ustaša”. Zbog čega ste odabrali upravo tu instalaciju/ambijent kao vizualnu, plavu metonimiju svoje knjige?
U radu Passage/Ad acta tematizirao sam vrlo intimne priče mojih junaka/lica sakupljenih, razrađenih i pospremljenih u kutije registratora postavljene na stolice. Čitav je ambijent ispunjen različitim novinama i magazinima, i uz to osvijetljen hladnim plavičastim svjetlom fluoroscentnih lampi postavljenih na podu ambijenta. Svaki od ovih elemenata ima svoje značenje. Stolica je antropomorfni predmet koji ocrtava tijelo i pruža odmor i sabranost. Registratori pripadaju svijetu administrativnog, birokratskog bilježenja činjenica, a ovdje sadrže suprotno tome, ispovjedno lirski tekst i slikovni materijal. Ovom hladnom ozračju oficijelnih kutija pridružuje se hladnoća svjetla. Sve u svemu, ovdje su suprotstavljene dvije stvari: jedna koja pripada najintimnijem unutarnjem svijetu, zatvorenom od vanjskog pogleda i druga, izvanjskost svijeta manifestirana u svojim različitim vidovima. Od hladne plave svjetlosti, novinskih izvještaja, stolica sve do administrativnog materijala. Samo središte intimnog unutarnjeg materijala je pitanje smrti, shvaćene kao prijelaz, kao sakrivena točka te unutrašnjosti. U tih osam priča, smrt se ukazuje kao izgubljena ljubav, kao iskustvo izbjegnute smrti u ratu, kao događaj saobraćajke, kao bolest itd. Te priče su kao nešto gotovo, nešto okamenjeno u prošlosti, arhivirano, ostavljeno na milost otkrivanja, kako bi se oživjelo njihovo središte. Rad ima geometrijsku strukturu krugova koji se šire i sabiru. Konkretno, u priči Tri brata temelj je ispovijest mog strica, Mate Molnara Mate, koji je imao traumatičan doživljaj iz rata.
Može li se navedena instalacija/ambijent odrediti kao hepening s obzirom da je riječ o prostoru u kojemu je osam registratora s biogramima postavljeno na stolicama neregularno raspoređenima po prostoru koji je osvijetljen plavom neonskom svjetlošću s poda?
Rad bi se mogao karakterizirati kao hepening s obzirom da traži interakciju s publikom. Stolica omogućuje zainteresiranom sjedenje, odmor i sabranost. Otvaranje registratora i čitanje uvlači promatrača i čitaoca da se udubi u intimni svijet pročitanog teksta i slika te kroz to dotaknu iskustvo točke prijelaza. Svakako da rad nije potpun bez zatvaranja tog kruga. Nije potpun ako se percipira samo kao instalacija.
KOLAČIĆI ZA PTICE
Jedan ste od naših umjetnika koji bioetički promišlja i životinjski svijet; o navedenom smo razgovarali povodom Vaše akcije i instalacije Privremeni ZOO/Imaginarni vrt za Zarez prije nekoliko godina, točnije 2007. godine. Poznato mi je da ste prije nekoliko godina povodom događanja u Atelieru Žitnjak (7. Dani otvorenih atelijera: Žitnjački recepti/ Umjetnost i hrana, Atelijeri Žitnjak, Zagreb, 15.–30. listopada 2011.) pripremili recept pod nazivom You need flour! (kolačići za ptice) sa sljedećim sastojcima: 1 kg brašna, 3 prstohvata soli, 10 dkg sezama, 20 dkg prosa, vode po potrebi, sa sljedećim postupkom hranjenja: “Ostaviti kolačiće izložene pticama u javnom prostoru kao što je park, trg ili ulica na odgovarajućoj podlozi, tako da su nepristupačni za druge životinje. Izložiti ih i uz zviždanje ili dozivanje prizivati ptice.”
Ovaj rad za mene ima jedan specifičan karakter koji priziva ritualnost čina. On ima sve elemente poznate forme tekstova iz kuharica, ali je nekarakteristično, završno okrenut činu hranjenja ptica. Isti tekst sam koristio u nekoliko radova koji su povezani s pitanjem hrane (brašno), hranjenja, ljudskog i životinjskog svijeta i nemilosrdnih odnosa koji tu vladaju. On nastoji na svoj način izbaciti čovjeka iz njegove antropocentrične pozicije, bahatosti samozadovoljstva u jedno stanje eteričnosti i izmaknutosti iz tipično ljudske egzistencijalne strepnje. Ovdje, u kompleksu tih radova zanima me stanje sitosti, stanje gladi, tjelesna stanja koja uvjetuju naša ponašanja i naše akcije.
Koliko jer navedena akcija povezana tematski s akcijom You need help (akcija, performans, FONA, Rijeka, 2003.). Pritom ste dijelili i letak s uputom: “Uputa o hranjenju uključuje pravljenje ritualnih kolačića i njihovo izlaganje pticama sa simboličkim prisustvom lokaliteta REKA u vidu male karte.” Molim Vas, kontekstualizirajte navedeni rad Vašim promišljanjima o ptičjoj gripi? Naime, u okviru svog on-line projekta Prevođenje citirate dio iz knjige Ignaca Kuliera Hrana i bioterorizam te postavljate pitanje: “Da li ptice šire zarazu ili su one prenosioci nekih važnih poruka?” Jednako tako bilježite i sljedeće: “Sve ove činjenice upućuju ne zajedničku sudbinu svih živih bića. Veza između ljudi, životinja i mikroba povezano sa strahom od moguće zaraze opasnom bolešću, upućuje na ezoterički element, na zrak kao ambijent i sredinu koja na fini i nevidljivi način povezuje našu egzistenciju s egzistencijom ostalih živih bića. Sve je bilo usmjereno na ptice kao bića koja vladaju ovim elementom.” (usp. http://www.g-mk.hr/online/prevodjenje/hr/c4.htm)
You need help je akcija koja pripada navedenom kompleksu radova. Odjeven u bijeli kombinezon, bijelu kapu i sa zaštitnom maskom (zaštitno odijelo kakvo koriste posebne službe zaštite i dezinfekcije) dijelim brašno pakirano u papirnate vrećice od 1 kg, s prilijepljenim tekstom, receptom i uputom za pripremu hrane za ptice od brašna i načinu pripreme. Elementi koji se ovdje uključuju čine scenarij nad koji se nadvila prijetnja zaraze, u širem smislu u kontekstu tadašnje opće uzbune zbog pojave ptičje gripe i straha koji prokušano stvara stanje paranoje i težnju uništavanja izvora straha. Nasuprot tome ovaj tekst predlaže čin hranjenja koji nudi pomirljivu gestu, ravnotežu i shvaćanje zajedničke sudbine bića na zemlji i u zraku.
U tom kontekstu citat iz knjige koji se odnosi na drugi rad nazvan YOU NEED LAND! možda može objasniti moju intenciju. “Dvije pozicije se formiraju kao osnova za svaku egzistenciju: Vezanosti uz zemlju/određeni prostor u doslovnom ili manje doslovnom smislu kao lokalna priča te s druge strane sloboda i pokretljivost kao danas globalna paradigma. Unutar tog odnosa formira se i gledanje na tijelo i ekonomiju potreba, odnosno čitav ideološki kompleks stvaranja potreba i njihova zadovoljenja. Ova ekonomija se kreće od koristi do gubitka, od potrošnje do žrtvovanja.”
Rad YOU NEED FLOUR! u svom simboličkom izlaganju kolačića na zemlji/travi paradoksalno zatvara krug ciklusa jednog kretanja koje uključuje smisao prastarog odnosa prema prirodi i hrani. U današnje vrijeme zaboravljen je čin žrtvovanja koje odricanjem i pomirbom izravnava dugove.
U razgovoru za Zarez 2007. godine kao svoj drugi performans, akciju naveli ste Okvir rada (1978) izveden u Koprivnici. O kakvom je performansu riječ?
Okvir rada ili međusobni odnos okvira papira, pločnika i galerije u umjetničkom kontekstu je rad u obliku pisanja teksta “Okvir ove Galerije (papira, pločnika) koristim kao umjetnički okvir predloženog rada.” Pisanje je izvedeno na tri mjesta/površine. Svaka od njih ima određene konotacije. Ono konkretizira odnos rada/djela u jezičnoj formi rečenice, prema podlozi/osnovi i šire, prema ambijentu/mjestu kao prostornom određenju, a koji u sebi skuplja ili raspršuje mentalne i vizualno-simbolične energije. I da sam sebe citiram: “Spoznaja da su ta mjesta privremena, da je njihovo uporište labilno, posvjetovljenje koje ukida svako održanje središta, baca djelo na ‘ulicu’, u prolaznost. Baca ga pod noge hodača koji također jure prema nekoj točki pretpostavljenog cilja. Bolno saznanje o raspolućenosti između stalne težnje osloncu, mitskom mjestu posvećenog prostora i vremena, i konstantnog rastakanja svakog privremenog utočišta, baca umjetnost i djelo u jedan međuprostor koji odgovara, u kući, prostoru gdje se odbacuju suvišne stvari. Ove suvišne stvari kasnije će biti ili ponovno upotrijebljene ili opet definitivno odbačene. Ideje koje su ovim radom naznačene implicitno i eksplicitno nastoje osvijetliti i promisliti tananu graničnu crtu pojedinih područja ‘konteksta’ koji su tek prazni ekran i polje koje stoji kao osnova/mogućnost nekog razvoja/događanja. U konstrukciji same strukture rada nalaze se pitanje o tome koje su to nužne pretpostavke da bi se dogodila umjetnost.” (Marijan Molnar, Akcije i ambijenti)
EKSTREMNO LIJEVE I ANARHISTIČKE IDEJE U EX-YU
Vratimo se na Vaš rad iz mladosti. Na jednoj ste fotografiji ciklusa radova pod nazivom Za demokratizaciju umjetnosti (navedeni rad izvodite u deset različitih verzija i prostora u razdoblju od 1979. do 1983.), a što je objavljena u Studentskom listu 1981. godine, maskirani s povezom i kapom, simulirajući slične fotografije koje su prikazivale zamaskirane predstavnike Crvenih brigada. Kakva je bila recepcija Crvenih brigada i RAF-a kod mladih u bivšoj Jugoslaviji i koliko su informacije o njihovim aktivnostima stizale sa Zapada?
Informacije koje su kružile o ovim grupama ili su bile vrlo šture s naglašenim senzacionalizmom, javno se to svrstavalo zajedno s desnim, profašističkim grupama u bolesti kapitalističkog društva. Ekstremno lijeve i anarhističke ideje nisu bile samo neprihvaćene, već su se i krajnje anatemizirale bez nastojanja da se sagleda njihov smisao. Te ideologije bile su opasnost za režim čak i one koje nisu zagovarale nasilje. Iz tih istih razloga za mnoge mlade ljude one su bile zanimljive kao pokreti koji nude neke druge perspektive. U tom smislu moj rad je računao na tu dvostrukost u doživljavanju tih pojava, s jedne strane zazora i nepovjerenja koji je imala većina, a s druge – tajanstveno privlačne aure koja se pripisivala učesnicima ovih događaja. U to se potpuno uklopila i moja sentenca, jer i oko nje, demokratizacije, je vladala, u najmanju ruku zbunjenost i nedoumica.
Stojite iza nakladnika knjige Zorana Pavelića koja je 27. listopada bila promovirana u Galeriji Koprivnica (nakon zagrebačke promocije u MSU-u), a pritom zajedno djelujete i u grupi PLEH. Otkad traje Vaše prijateljstvo i umjetničko druženje te da li u okviru PLEH-a prakticirate i zajedničke akcije i performanse?
Naše poznanstvo i prijateljstvo započelo je tako da smo se našli na nekim idejnim, svjetonazorskim zajedničkim promišljanjima ali i praktičnim poduhvatima. Sve je to dovelo do ideje a onda i konačne realizacije neformalne grupe. Kao takva ona je djelokrug svog interesa i aktivizma stavila na zajedničke projekte najmanje jednom godišnje. Početno je bilo zamišljeno tematiziranje odnosa centar-periferija u projektu Pleh na periferiji (Koprivnica, 2008. i Subotica, 2009.), zatim je sljedeći projekt bio Pleh/reference koji je imao temu odnosa prema drugim umjetničkim djelima, a u ovom slučaju se odnosio na moj rad Za demokratizaciju umjetnosti (Sarajevo, 2010.) i zadnji projekt Pleh/relacije (Ljubljana, 2011.) temeljio se na akcijama i radovima koji istražuju i preispituju umjetničke koncepcije, umjetničke osobnosti i pojave koje su obilježile povijest suvremene umjetnosti u regiji a bave se prvenstveno slovenskom suvremenom umjetničkom scenom, i širim kulturnim kontekstom. U okviru ovih akcija i projekata stvaraju se individualne strategije, razmjenjuju mišljenja i međusobno pomaže u izvedbi radova. Poslije Zoranove knjige radi se na izradi web-stranice koja dokumentira djelovanje grupe i radove njenih članova. (http://www.pleh-pleh.com)
RACIONALNOST I/ILI RITUALNOST UMJETNOSTI
Nekoliko ste puta u razgovoru uporabili riječ ritual, ritualnost čina. Koliko je za Vas umjetnost performansa, općenito umjetnost bliska ritualnim činovima?
Nisam sklon ezoteričnom pristupu i nastojim u velikoj mjeri na racionalnim osnovama temeljiti svoje radove. Ali tu postoji iluzija da se sve može kontrolirati jer uvijek se nešto otima toj kontroli i racionalnosti. I moje se umjetničko iskustvo u vremenima sazrijevanja kretalo u spoznaji dviju strana prisutnih u umjetnosti i djelu. Ono što sam uvijek nastojao bilo je da izbjegnem mistifikacije tog problema a naročito isticanje iracionalne strane. U tome smislu ritualnost predstavlja priznanje činjenice da u koncipiranju rada kao i u njegovoj percepciji uvijek nešto izmiče. To je jednostavno ono da su stvari u vremenu i prostoru tanano povezane nevidljivim nitima. Isto tako priznanje da se ne može sve imati pod kontrolom. Pitanje ritualnosti u umjetnosti me zanima u tome smislu što me oduvijek zanimala kontradikcija u umjetnosti, ono što je Walter Benjamim nazvao pitanjem aure ili “svetosti” djela, iako je ono na prvi pogled obična stvar ili običan čin. Sedamdesetih bavio sam se tim pitanjem kad sam radio vrlo jednostavne stvari koje su same sebe objašnjavale i tako često djelovale, bar za širu okolinu, kao obične banalnosti.
I završno, koje ste sve akcije i performanse izveli nakon objavljivanja navedene umjetničke knjige?
Izveo sam sljedeće akcije a u okviru djelovanja u grupi PLEH:
1. Privatne /slovenske/ poruke, Ljubljana, akcija na tri mjesta, 2011.
Na tri papira A-4 formata izveden je crni četverokut crnom tempera bojom.
Ispod crnih površina kvadrata ispisani su tekstovi crvenim flomasterom:
- For Pogačnik
- For Gržinić
- For Krpan
Ove poruke su javno prezentirane od tri člana neformalne grupe PLEH, na tri specifična mjesta u Ljubljani: Tromostovlju, Modernoj galeriji i na Željezničkom kolodvoru.
Izbor ovih imena kao i oblik “navijačke podrške” proizlazi iz mog subjektivnog stava da su to osobe koje čine važan trokut slovenske likovne scene kojima na ovaj način želim odati počast.
2. Šibice, Ljubljana, akcija/instalacija u Galeriji sodobne umjetnosti i Modernoj galeriji, 2011.
Desetak kutija šibica su postavljane po uglovima u raznim prostorima Galerija.
Akcija i postav primjenjuje ilegalni, subverzivni upad u prostore galerija kao institucija koje su zaštićeni prostor umjetničkih djela. Strategijom nedozvoljenog ubacivanja stranog tijela želi se poremetiti ustaljeni mir ove zatvorenosti. Ubačeno tijelo svojom otkrivenom prisutnošću može izazvati asocijativni niz: paljenje, iskra, vatra, opasnost, katastrofa.
Također, kutija šibica obojena crnom tempera bojom je mali kubus koji je kao takav suprotnost bijelom kubusu galerijskog prostora. Ova minimalistička intervencija ostavlja otvorenim tumačenje krajnjeg epiloga događaja od ignorancije, preko određene upitnosti sve do moguće panike: vatra!
Ove akcije su bile kasnije dokumentirane na izložbama u Galeriji Greta u Zagrebu i u Galeriji Muzeja grada Rovinja.