Izdanje Frakture u prijevodu Sonje Bennet predstavlja prvi cjeloviti prikaz djela Tomasa Tranströmera u bivšoj Jugoslaviji
Pjesnička slika Tomasa Tranströmera je prepoznatljiv i kontradiktoran spoj jasnoće i nedorečenosti. Na taj način, premda naizgled jasne, njegove pjesme zadržavaju hermetičnost koja svaki pokušaj analize djela ovog autora čini manje više arbitrarnim. Upravo ta karakteristika, ta naizgled isključiva podesnost za privatnu konzumaciju, čini Tranströmera politički neangažiranim autorom – karakteristika koja će sedamdesetih godina prošlog stoljeća pjesnika učiniti nimalo omiljenim autorom politički angažirane i socijalno probuđene švedske čitalačke publike koja, u skladu s diktatom vremena, od umjetnika očekuje društveni angažman i jasnu opredijeljenost.
Umjesto da doprinese skandinavskoj socijalističkoj revoluciji, Tomas Tranströmer baš u to vrijeme shvaća i obznanjuje da sve što se događa u snu, smije se dogoditi i u poeziji. Neokrznut švedskim pomodarskim odbacivanjem, autor nastavlja pisati u skladu s ovom spoznajom i baš od sedamdesetih godina nadalje, paralelno s padom popularnosti kod domaće publike, raste Tranströmerov renome kod stranih čitatelja. Posljedica tog trenda, koji narednih dekada samo napreduje, jest današnja autorova planetarna čitanost. Pjesnik je tako prisutan u jednakoj mjeri na dalekom istoku, u Južnoj Americi i u arapskom svijetu.
Na ovim prostorima, prvi put ga se prevodi krajem osamdesetih kad mu izlazi nekoliko zbirki u Beogradu u prijevodu Mome Dimića. Isti prevoditelj nastavlja s objavljivanjem Tranströmerovog opusa devedesetih i dvijetisućitih, no zbog prekinutih kulturnih veza sa Srbijom, Dimićevi prijevodi ne uspijevaju zaživjeti kod šireg kruga čitatelja u Hrvatskoj.
U Srbiji je tako u protekla dva desetljeća objavljen veći dio Tranströmerovog stvaralaštva, no tek ovogodišnje hrvatsko izdanje Frakture u prijevodu Sonje Bennet predstavlja prvi cjeloviti prikaz djela Tomasa Tranströmera u bivšoj Jugoslaviji. Također, prvo je koje na ovim prostorima cijeli pjesnikov opus objavljuje u jednom tomu.
Opus kao jedna zbirka Kao što smo već spomenuli, Tranströmerovo je stvaralaštvo čvrsto ukorijenjeno u snu. No, unatoč tome, Tranströmerov stih ostaje s ove strane jave, a izraz je obogaćen snom kao začinom. Srodan postupak primjenjuje i sirijski pjesnik Adonis, Tranströmerov vršnjak i suradnik, velikim dijelom zaslužan za Tranströmerovu čuvenost u arapskom svijetu. Obojica su pjesnici sna, pogotovo u trenucima kad naizgled dokumentiraju, npr. pišući putopis. Tako je Tranströmerova pjesma Izmir u tri poslijepodne iz zbirke Tajne na putu usporediva s Adonisovom pjesmom Kolijevka. Dvojica pjesnika esenciju Izmira (Tranströmer) i Jemena (Adonis) prenose pomoću niza vrlo konkretnih, ali snom načetih slika.
Kad su kopita pregazila tri sata/i tama pokucala na zid svjetla/grad je ležao ničice pred vratima mora/svjetlucajući u dalekovidnom oku lešinara. (str. 70)
Kažem imam korijenje/u tlu Jemena/Pripadam joj/zemlji bez vremena/kao da je/Lice Boga (Adonis).
Fantazmagorična slika sna pozadina je koja prosijava kroz svaku Tranströmerovu pjesmu – bilo da se radi o haiku zbirci Velika zagonetka iz 2004. (Sjajni gradovi: zvuk, priče, matematika – / no drugačije, str. 416) ili o prvoj zbirci 17 pjesama iz 1954. (Buđenje je padobranski skok iz sna/Oslobođen zagušljivog vrtloga putnik/tone prema zelenoj zoni jutra./Zabljesnu stvari. Opaža – s drhtavog položaja/ševe – moćan sustav korijenja drveća,/te zanjihane podzemne svjetiljke., str. 11).
Kod Tranströmera, stih je podstavljen snom kao što je kod Octavia Paza prožet brižno kontroliranom i namjerno induciranom halucinacijom. Iz tog razloga pjesme i jednog i drugog autora, čak i kad se sastoje od statičnog opisa, obiluju unutrašnjom dinamikom. Na neki način, mogli bismo reći, kod Tranströmera i Paza opis je ujedno i radnja. Prozni pandan ova dva pjesnička nobelovca je Francuz J.M.G. Le Clezio koji u eksperimentalnim romanima šezdesetih (Terra Amata, Knjiga bjegova itd.) alkemijom halucinacije opis pretvara u radnju.
Postoje pjesnici golemog opusa koji pri tome važe i za nezasitno eklektične metričare i stiliste – na pamet odmah pada Adonis. Tomas Tranströmer nije jedan od tih. Njegov se opus svodi na nešto više od 250 pjesama i manji broj proznih tekstova. Osim toga, kod njega je sretno odsutna potreba za eksperimentiranjem. Nadomješta je imperativ objavljivanja samo onoga što pjesnik smatra neophodnim. Iz toga razloga autorova prva zbirka 17 pjesama sadržava u sebi već barem klicu svih onih tema i pjesničkih postupaka koji će se primjenjivati tokom narednih desetljeća. Drugim riječima, Tomas Tranströmer dolazi na svijet kao gotov pjesnik i gotovo bez oscilacija zaključuje svoje životno djelo pedeset godina kasnije. Iz tog razloga se ovo izdanje, dugo petstotinjak stranica, čita kao jedna i još k tome ujednačena pjesnička zbirka.
Mistički i poganski pjesnik Po tom pitanju Tomas Tranströmer nalikuje na Wisławu Szymborsku koja u šest desetljeća pisanja iza sebe ostavlja nešto više od tristo krajnje dorađenih pjesama spremnih da prežive vječnost. Poput Tranströmera, Szymborska u prvoj zbirci iz 1957. piše vrlo slično kao i u zadnjoj, objavljenoj 2012. Djelo oba ova pjesnika je kristalno čist monolit usredotočen na trenutak i na mikropovijest te kao takav tek indirektno povezan s političkim kontekstom vremena u kojem nastaje. Drugim riječima, svi oni koji u djelu ovih autora traže pjesnički dokumentiranu zbilju južnog i sjevernog Baltika s druge polovice 20. stoljeća ostat će razočarani. Ili, radije, nagrađeni lucidnim uvidom u stanje ljudskog duha nepromijenjeno od samih početaka književnosti. I upravo je ta univerzalnost ono što Tranströmera čini razumljivim čitateljima širom svijeta.
Američki pjesnik Bill Coyle nazvao je Tranströmera kršćanskim pjesnikom. Ako je svaki pjesnik koji je ujedno i mistik, a Tranströmer to svakako jest, kršćanin – onda je Coyle upravu. Samo što bi u tom slučaju i pjesnike kao što su Rumi, Atar ili Sadi, kao i sve ostale perzijske sufijske mistike trebalo smatrati kršćanskim pjesnicima.
Poput svojih mističkih prethodnika, Tranströmer poentira pjesme (nikad na vulgarno očit način) neočekivanim zaokretom. Taj zaokret uglavnom sadrži iznenadni uvid koji kao da dolazi iz više sfere i baca novo svjetlo na ono o čemu pjesnik govori:
Iskapaju grad. No ovaj čas je tiho./Ispod joha na groblju:/prazna kopačica. Vilica na zemlji – / poput čovjeka zaspalog za stolom/ispruženih šaka. – Zvoni budilica.(str. 190)
Uz to što je mistik, Tranströmer je i poganski pjesnik, ali na način Pessoinog heteronima Alberta Caeira. Ni kod Tranströmera ni kod Caeira nema npr. interpretacije prirode – stih se radije naslanja na golo opažanje. No dok je Pessoin Caeiro imperativom neposrednog doživljavanja prirode, Tranströmer se bez naprezanja sav gubi u promatranju. Na taj način u prirodi pronalazi produžetak samoga sebe, a okoliš šume u kojem se pjesnik često kreće nije od njega odijeljen čvrstim granicama.
Prijevod za pamćenje Prijevod Frakturinog izdanju potpisuje Sonja Bennet, književna prevoditeljica s dugogodišnjom novinarskom karijerom u Švedskoj. Nakon zbirke Mliječna staza švedskog pisca Kjella Espmarka, ovo je drugi put da se Bennet, na sreću prijevodne književnosti u Hrvatskoj, okušala u pjesničkom prevođenju. Rezultat je prijevod koji ni u jednom trenutku ne staje između hrvatskog čitatelja i švedskog pjesnika. Osim toga, Bennet nije jedan od onih Tranströmerovih prevoditelja koji misle da pjesnikov original razumiju bolje nego on sam. Ona, čini se, tekst proučava toliko dugo dok zaista ne pronikne u pjesnikovu misao. Zbog toga dobrodošlo ispravlja grešku Mome Dimića i Robina Fultona koji Tranströmerovu zbirku naslova Klanger och spår prevode kao Zvuci i šine odnosno Bells and Tracks, dok točan prijevod glasi Tonovi i tragovi. Ne iznenađuje da su prevoditeljičini napori nagrađeni Godišnjom nagradom Društva hrvatskih prevoditelja za poeziju 2013. godine.
Fraktura preuzima likovno rješenje švedskog izdanja Tranströmerovih sabranih djela Dikter och prosa 1954-2004 (Albert Bonniers Förlag, Stockholm, 2011.). No premda manje više brižno prati švedski dizajn, Fraktura se odlučuje za nespretniji format oštrih rubova, nekvalitetnije korice i papir, kao i za štednju na boji. Naime, listovi koji u švedskom izdanju razgraničuju pojedina poglavlja su tamnosivi. U hrvatskom izdanju to likovno rješenje je zadržano, ali boja listova koji dijele pojedine zbirke gotovo je istovjetna ostatku knjige tako da se pri nasumičnom prelistavanju čini da je izdavač zabunom umetnuo više stranica praznog papira između svake cjeline. S druge strane, knjiga, čini se, nije dobila potporu Ministarstva kulture pa je do neke mjere i razumljivo zašto se izdavač odlučio za spomenute mjere štednje. Sve u svemu – šteta, jer radi se o jednoj od onih knjiga koje se kupuju za čitav život.