Knjige i mafije određuju sudbine

Carlos Ruiz Zafon rodio se u Barceloni i ranu je mladost posvetio bavljenju glazbom; svirao je klavijature i komponirao i onda je jednoga dana vrag došao po svoje: zaposlio se u marketinškoj agenciji i putovao propovijedajući “božanske kvalitete Vise, American Expressa, Audija, Sonyja i brojnih drugih đavoljih entiteta”. Iz tog Zafonova hračka na novac ne treba izvlačiti nekakve šire zaključke ili, ne daj Bože, filozofiju: radi se o čovjeku kojemu se jednostavno gadilo svakodnevno rintanje – a komu od njega nije muka? – i koji je imao dovoljno talenta da se snađe na drugi način. Od malih je nogu sanjario o karijeri pisca i 1992, kada je izašao njegov prvi roman, uspio u svojoj nakani. Danas živi u Los Angelesu kao slobodni pisac i honorarno surađuje s El Paisom i La Vanguardijom. Obožava ozbiljnu glazbu (kaže da sluša sve od Bacha pa do najnovijih elektroničara) i pasionirani je čitatelj knjiga – bez njih, priča Zafon, život bi bio prazan. Primjećujete i sami da je taj Španjolac sklon stvari sjeći kao na panju – suvremeni je kapitalizam đavolje djelo, šljakanje je besmisleno, da ne čita, bila bi mu koma živjeti, i slično. Sličnu “baš me briga” strategiju upotrijebio je kada je definirao knjige koje preferira: rado čita i stalno se vraća klasicima poput Dickensa, Tolstoja, Dostojevskoga, Balzaca, Hugoa, Hardyja, Dumasa, Flauberta... a najdraži mu je Dickens. Prošlo stoljeće sa svojim avangardama i eksperimentalizmima nije ga se dojmilo. Njemu je zakon “dobro, staro pripovijedanje”.

Filmski mu je ukus također “tu negdje”: Građanin Kane, trilogija Kum. Piše od ponoći do svitanja, a nakon svjetskog uspjeha Sjene vjetra kani napisati Barcelona kvartet i radi na novoj knjizi. Sjena vjetra (477 str.) poharala je top liste, roman je preveden na dvadesetak jezika i najbolje je prodavana prijevodna knjiga na engleskom govornom području.

Za roman je atmosferu “pokupio” iz jezuitske škole Sarria koju je pohađao u mladosti. Priča da mu je taj gotički dvorac svojim vratima i tajnim prolazima razbuktavao maštu. Radnja nije od najjednostavnijih i ne ide linearno, najkraćim putem do finala, kao kod recimo Dana Browna (od njega je Zafon “ozbiljniji” pisac), nego on izmjenama vremena i flešbekovima, ispovijednim sekvencama i pismima junaka polako filuje radnju jezovitošću. Glavnina radnje događa se u Barceloni u rasponu od dvadesetak godina (1945. – 1966.), no tu su i spomenuti povratci u prošlost, sve do početka stoljeća, a glavni je junak mladić koji na Groblju zaboravljenih knjiga pronalazi roman nepoznatog mu i navodno pokojnog pisca Juliana Caraxa. Roman ga očara i on kreće u potragu za drugim knjigama tog autora. Zafon je, smjestivši radnju u antikvarijat koji drži mladićev otac, i s kojim on zajedno tamo radi, odmah na početku krenuo u izgrađivanje atmosfere kakvu smo vidjeli u filmu Polanskoga Deveta vrata ili romanu Klub Dante Matthewa Pearla – situacije koja se gradi na premisi da knjige mogu odrediti naše sudbine.

Prošlogodišnji nobelovac Orhan Pamuk ima roman Novi život u kojemu glavnog junaka iz dobro uhodanih mediokritetskih šina prene čitanje jednog romana. I Pamuk, s mnogo orijentalnog derta, kreće u rekonstruiranje tih promjena. U Zafonovoj Sjeni vjetra jedan od likova koji se povremeno pojavljuju vlasnik je goleme knjižare, “bog i batina Udruge knjižara”, kojeg odmah na početku romana zatječemo zagnjurena u stare sveske. Za njegove su junake knjižare i antikvarijati prodavaonice čuda. Spomenuto Groblje zaboravljenih knjiga već vam imenom priopćava o kakvoj se vrsti biblioteke radi: tamo zaglave knjige koje su prestale intrigirati ili koje su u startu zapele na svom putu prema čitateljima. No zadnjih se godina pojavljuje neznanac koji se predstavlja imenom jednog od Caraxovih likova i koji otkupljuje knjige da bi ih uništio. Jednom ga je prilikom sin Caraxova izdavača pokušao prevariti pa su sljedećeg dana zatekli spaljeno skladište. Vrijeme u kojemu se sve događa obilježeno je Francovom diktaturom, koju prilično autentično utjelovljuje šef policije. Osim naratora i njegova oca u antikvarijatu radi i bivša skitnica, čovjek kojeg progoni režim pa je ovdje pod lažnim imenom. Općenito, političku situaciju Zafon opisuje bipolarno: s jedne je strane vlast, s druge narod, takozvani pošteni svijet sa svojim lopovima. E sad, ovaj triler je zanimljivo postavljen, kao što već rekosmo, malo ozbiljnije nego što se očekuje od romana koji je poharao top listama, ovdje imamo “radnju u radnji”: radnja iz naratorove perspektive kao da prati zgode koje je prošao pisac Julian Carax: iste zamućene relacije prema roditeljima i bratu izabranice srca svoga, ista strast, maltene opsesija koja ih pokreće. Slike propale španjolske aristokracije nadovezuju se štimungom na prastare i rijetke knjige; portret španjolskog društva obilježen je mrežama policija i tajnih službi, sve se o svakom zna, a iznad tog mraka u koji je tih godina tonula Španjolska Zafonovim junacima put pokazuju ljubav i strast – kao ova njegovih junaka prema knjigama ili preko ironije i pomalo idealizirane hrabrosti što je pokazuje pijanac kojeg je narator pokupio s ulice. Sjena vjetra baš je pravi hit materijal, možda se u zadnjoj četvrtini romana napetosti počnu osipati, no bez obzira na taj pad elektriciteta Sjena vjetra na jedan solidno sofisticiran način plaši, zabavlja i opušta.

Netko nam pije krv

Robert Naprta, Vampirica Castelli; Profil, Zagreb, 2007.

Kad je već postalo uobičajeno Roberta Naprtu, autora triju objavljenih krimića, definirati i preko njegova svakodnevnog posla za kruh nasušni: radi se, naime, o čovjeku koji preživljava pišući scenarij za Villu Mariju, prvu hrvatsku sapunicu. Njegov prelazak iz novinarskog u čisto “spisateljski” posao mnogima je izgledao kao izdaja “pravog”, tvrdog spisateljstva. No takvu primjedbu na njegov rad može dati jedino netko sit. Opaska je to koja se osjeti na obilato hranom napunjenu tibu iliti bušu. Njegov scenaristički posao vrlo je legitiman u povijesti snalaženja brojnih znanih pisaca: William Faulkner avion nije kupio od honorara za svoje romane, nego mlateći scenarističkim radom lovu u Hollywoodu, jednako kao i Raymond Chandler, čiji su hektolitri whiskeya kupljeni uglavnom novcem zarađenim pisanjem dijaloga za brojne danas zaboravljene filmove, jednako, uostalom, kako su se snalazili i mnogi drugi ugledni pisci. Nebulozno je ikome prigovoriti da u okolnostima ponižavajuće niskih honoriranja pisane riječi radi još nešto osim što piše poeziju ili prozu, pa makar to, ironično, bilo i neko dopunsko pisanje. Nešto slično tome imali smo prije nekoliko godina kada je netko, ne sjećam se više tko, ali se mogu sjetiti za koju tisućicu više, išao prema literarnoj sceni sa zahtjevom da se književnom kritikom bave samo profesionalni književni kritičari, dakle, oni koji rade samo to i ništa više. Ja se načelno s tim simpatičnim zahtjevom slažem, s time što onda treba biti dosljedan: profesionalni kritičari trebali bi, čisto zbog ravnopravnosti, pisati samo o knjigama profesionalnih književnika, to jest o knjigama ljudi koji kao i oni žive samo od pisanja. Neka se junaci bave junacima! Naprta je jedan od njih, jedan od rijetkih. On je godinama radio po novinama, i početkom nultih godina ovoga stoljeća pojavio se na literarnoj sceni s romanom Bijela jutra, prvim dijelom trilogije Balkan Inc.

Glavni lik bio je policijski inspektor Marko Prilika Čens, tvrd tip kojeg Naprta kroz usta jednog od likova iz Vampirice Castelli ovako opisuje: “Inspektore Prilika, čujem da ste vi jedan od onih što ne vjeruju u Boga, od onih što žive razbludno, čujem da nemate obitelj i nikog svog, da puno pijete, da ste teška propalica, ali da imate dobro i neiskvareno srce.” To dobro i neiskvareno srce nagnalo je Čensa – a vidite kako njegov nadimak asocira na tvrdokuhane američke krimiće i njihove junake – da pomogne jednoj mladoj prostitutki koja poslije zauzima značajno mjesto u njegovu životu: iako u svom poslu jedna od najskupljih u gradu, s Čensom je bez financijske naknade, jer “on nema tih novaca”. Problem je što ona paralelno održava vezu s Brkom, kriminalcem i kockarom koji je u Hrvatsku došao iz Frankfurta – svaka sličnost sa Zlatkom Bagarićem je evidentna i namjerna – a taj mafiozo imao je izvrsne veze s Lordom “iz Širokog” negdje u Hercegovini, koji trenutačno čami u Haagu: iza njega kao da se krije Mladen Naletilić Tuta. Čensov Zagreb premrežen je mafijaško-političkim mrežama u koje se opasno uplesti i iz kojih se teško isplesti. S jedne su strane bivši suradnici Udbe što raspolažu detaljnim dokumentima o većini pripadnika ovdašnje vladarske elite, bilo da se radi o kriminalcima ili političarima, s druge strane su kriminalci, a svi odrađuju poslove za obje strane. Društveni razmak između njih, čini se, nešto je posve lažno. Naime, za razliku od sicilijanskih mafijaških klanova, nastalih ne bi li se izbjeglo siromaštvo i izrabljivanje, ovdje se ne radi o pravim mangupima. Čens kao da misli kako je svaki od tih junaka i vitezova bez pomoći državnih službi, masno upletenih u šverc oružjem, drogu i reketarenje, tek govno na kiši, to jest nitko i ništa. I onda tu korupcijsku monotoniju prekida pojava – vampira. Lik odjeven u izblijedjelu gardijsku uniformu zubima iščupa grkljan psu i kravi i napije im se krvi. Uskoro doznajemo kako se nakon deset godina izbivanja pojavio ratnik što se službeno vodi kao poginuli u Oluji. Smijenjenog Čensova šefa zamjenjuje mlada žena za koju se uspostavlja kako posjeduje paranormalne moći, kako je obučavana od dominikanaca koji se bore protiv takvih iščašenja.

Naprta je Vampiricu napisao iz Čensove perspektive i prikazao ga kao nježna grubijana čiji je govor prošaran citatima iz srpskih komedija te Štulićevih i Hourinih pjesama i koji nastoji sačuvati distancu – ne bez popratnog gađenja – prema danas dominantnim označivačima hrvatske dnevne zbilje, od Crkve, politike, grubih momaka, pa sve do braka i tzv. higijenskog života: on pije, puši i jede hranu punu kolesterola, a izvršenje pravde voli uzeti u svoje ruke.

Za razliku od prethodnih dvaju romana – a osim spomenutih Bijelih jutara Naprta je objavio i Marševski korak – Vampirica Castelli žanrovski više “šara”: ovdje imamo dobro raspoređene elemente trilera, horora i fantastike. Naprta očito ne piše imajući iskalkulirano na umu neko svoje mjesto u izmaštanoj povijesti hrvatske književnosti, nego jednostavno – piše, služeći se pritom svim sredstvima. Ne kažemo da je to uvijek puno, ali barem nema varanja. Potpuno neopterećen erudicijom i knjiškim aluzijama, napisao je puno “brži” tekst od Perićeva, koji je temu vampirizma u svom Vampiru obradio detaljnije, primjerenije žanru i predvidljivije, što nije nužno pejorativna oznaka, jer je umijeće odanosti žanru kod mnogih afacionadosa najčešće ono što se i traži. Hrvatski su pisci izgleda uspjeli locirati da pučanstvu netko pije krv. Očekujemo sljedeće nastavke!