Noga filologa - Knjige razne, komada jedan

Živimo u doba masovne migracije plodova ljudskog duha s različitih medija na jedan. Iz knjiga i novina, sa slikarskih platna, s radija i televizije, s gramofonskih ploča i audio-CD-ova – sadržaji se sele na kompjutore i na globalnu kompjutorsku mrežu. To se zove “digitalizacija”. Početkom ove godine svoj je projekt digitalizacije odlučila javnosti predstaviti i središnja hrvatska riznica plodova ljudskog duha – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Način predstavljanja koji je NSK odabrala intrigantan je; osobno, smatram ga dragocjenim doprinosom za studiju jednog mentaliteta – je li korporativnog, kolektivnog, nacionalnog, to je već druga priča.

Digitalizacija

Staviti nešto “u kompjutor” niti je jednostavno, niti jednoznačno. Isto vrijedi i za predstavljanje toga nečega “na Internetu”. Digitalizacija je stjecište najrazličitijih silnica: od odnosa materije i ideja, do odnosa vlasničkih prava i prava na informaciju. Želimo digitalizirati jednu knjigu: hoćemo li digitalizirati njezin tekst, ili knjigu kao fizički objekt? Želimo jedan digitalni objekt učiniti dostupnim na Internetu: kome ćemo dopustiti pristup? Koju ćemo količinu sadržaja pokazati? Hoćemo li dopustiti reprodukciju tog objekta, ili ćemo je otežati što više možemo? Ako biramo potonji pristup, zašto to onda uopće radimo?

Postoji, dakako, niz mogućih rješenja ovih problema; neka su već realizirana, druga još nisu ni naslućena: još ne znamo točno što sve digitalizacija može. (Ovdje je umjesno prisjetiti se, recimo, prethodne velike migracije, one iz rukopisnih kodeksa u tiskane knjige: prve su knjige nalikovale rukom pisanim kodeksima, a prednosti tiska – osim velikog broja kopija tu je, prvenstveno, identičnost tih kopija i, posljedično, nepromjenjivost teksta – spoznavane su tek postupno.) Orijentacije radi, i da bismo bolje razumjeli pristup NSK Zagreb, opisat ću ukratko dva postojeća primjera digitalizacije “baštine” – one vrste baštine kojom se knjižnice najviše bave: starih knjiga. Primjeri su u ponečemu oprečni, no u jednoj su bitnoj stvari slični.

Biblioteka i galerija

Jedan je primjer digitalizacijski projekt Biblioth?que nationale de France, digitalna biblioteka Gallica (gallica.bnf.fr). Drugi je primjer Turning the Pages, “internetska galerija” British Library (www.bl.uk/onlinegallery/ttp/ttpbooks.html).

Gallica nam nudi slobodan pristup do 70.000 digitaliziranih knjiga, više od 80.000 slika i nekoliko desetaka sati zvučnih zapisa. “Slobodan pristup” znači da je svaku digitaliziranu knjigu, sliku i zvučnu snimku moguće “skinuti”, presnimiti na vlastito računalo, bez ograničenja. Gallica želi biti “biblioteka baštine i enciklopedijska biblioteka”, obuhvaća rječnike, periodiku, djela s područja povijesti, književnosti, filozofije, prava, ekonomije, političkih znanosti. Knjige nisu samo na francuskom, niti samo francuske, mada je francuska građa privilegirana – osobno dobro poznajem zbirku najviše zbog latinskih izdanja iz 15. i 16. stoljeća. Gallica je namijenjena svakom čitatelju, od radoznalih do bibliofila, od gimnazijalaca do sveučilišnih profesora. Građa je većinom dostupna u obliku slika – skeniranih crno-bijelih kopija svih stranica neke knjige (nekih 1250 djela dostupno je i kao tekst, što znači da se može ne samo skinuti nego i pretraživati po pojedinim riječima). Popis dostupne građe neprestano se proširuje, i u veljači 2006. dodani su naslovi poput novina Le Temps iz 1872.-73, časopisa Journal politique iz 1788, te knjiga Analysis of the phenomena of the human mind Jamesa Milla (uredio i komentirao John Stuart Mill) iz 1869, Gulistan, ou L’empire des roses iz 1634, La Fiammette amoureuse de M. Jean Boccace gentilhomme florentin iz 1585.

Turning the pages, pak, daje vam da sa svog kompjutora prelistate 15 “velikih knjiga” i po želji uvećavate detalje s njihovih stranica. Velike su knjige Leonardova bilježnica (naravno, s ogledalom s pomoću kojega možete čitati Leonardov zrcalno naopaki rukopis), Mozartov glazbeni dnevnik sa 75 zvučnih izvadaka, Originalna Alice kako ju je napisao i ilustrirao Lewis Carroll, autograf Povijesti Engleske Jane Austen, Dijamantna Sutra tiskana u Kini 868, Lindisfarne Gospels (staroengleski prekrasno oslikan rukopis iz 10. stoljeća), fantastično ilustrirana i tiskana Vesaliusova Anatomija iz 16. stoljeća, itd. Turning the pages znači “listajući stranice” – i to je upravo ono što radite. Zahvaljujući kompjutorskoj animaciji, možete prelistavati svaki od ovih neprocjenjivo vrijednih dokumenata – koji biste u stvarnom svijetu mogli gledati tek kroz sigurnosno staklo vitrina – i približavati mu se koliko god hoćete; same simulacije listanja toliko su vjerne da listovi, dok ih “okrećete” klikovima miša, padaju različitom brzinom, ovisno o težini papira ili pergamene pojedinog izloška; na kompjutorskoj se slici nijansa zlata u ornamentu do u karat podudara s nijansom materijalnog izvornika.

Dvije strasti

Dušu svakoga tko živi među knjigama opčinila su dva sirenska zova, dvije strasti. Jedna je strast prema sadržaju, prema onom jednostranom razgovoru sa svime o čemu je čovječanstvo mislilo, prema onome što obično zovemo “čitanje”; druga je strast prema knjizi kao fizičkom predmetu, kao majstorskom radu: fetišistički užitak u obliku slova, izgledu stranice, mirisu papira, dodiru korica, u rasklapanju, zaklapanju, baratanju. Uostalom, nije li tako sa svakom ljudskom fascinacijom? Recimo, automobili: volimo ih i zbog vožnje, i zbog izgleda, osjeta, mirisa, mehaničke čudesnosti. Recimo, muzički instrumenti. Recimo, naši ljubavnici.

Dva projekta digitalizacije o kojima govorim dvije su krajnosti. To, posve iskreno, otkrivaju i njihova imena. Gallica je knjižnica: ona nam omogućava da mirno, kad hoćemo i koliko hoćemo, radimo što hoćemo s gomilom knjiga koje bi nam inače bile teško dostupne. Turning the pages je galerija: ona nam, uz “vrhunsku informatičku tehnologiju”, nudi, dokle god smo priključeni na Internet, sumanuto vjeran virtualni užitak u materijalnosti jedinstvenih umjetnina, nenadomjestivih rariteta. Prvi nam daju knjige za čitanje; drugi nam pokazuju knjige za gledanje.

Digitalizirana baština

Ovaj je opsežan uvod bio potreban da bih mogao kratko izvijestiti: projekt Digitalizirana baština NSK Zagreb (www.nsk.hr/Heritage.aspx?id=25) predstavlja knjige za gledanje. Riječ je o izboru sedam (od 350, koliko je trenutačno digitalizirala NSK) cjelina reprodukcija nekoliko “posebnih vrsta” knjižnične građe. To su rukopisi i stare knjige (Vinodolski zakonik, djela Marka Marulića i Fausta Vrančića), grafike (starih majstora, te crteža 19. i 20. stoljeća), zemljopisne karte (stari prikazi Hrvatske) i muzikalije (rukopisi solo popijevki hrvatskih skladatelja). Kao kod Turning the pages, knjige možemo listati (iako bez raskošnih efekata pri okretanju listova) i gledati iz bližeg ili daljeg, a na grafikama, kartama i notama zumirati detalje. Sve reprodukcije “u najvećoj mogućoj mjeri vjerno predstavljaju izvornike i ne dorađuju se osim kad su potrebne minimalne dorade nastale zbog pogreške ili opreme”. Kratki će uvodi laicima objasniti važnost pojedinog djela i autora za hrvatsku kulturu. Naglasak je na dizajnu: stranice su jasne, pregledne, vizualno privlačne i, uglavnom, lako upotrebljive (način prelistavanja knjiga nije baš jasan sam po sebi, a upute za korištenje treba dodatno tražiti).

Digitalizirana baština inicijativa je koja zaslužuje veliku pohvalu. Glavna hrvatska knjižnica, s obzirom na to da je u velikoj mjeri digitalizirala svoje kataloge, ovim projektom čini daljnji logičan korak u svojoj preobrazbi, metamorfozi koja i NSK Zagreb – kao i tolike druge knjižnice diljem svijeta – može pretvoriti u posve drukčije mjesto. Knjižnice budućnosti, naime, vjerojatno neće biti samo spremišta (pažljivo razvrstane) građe, spremišta ograničena položajem, prostorom, brojem fizičkih primjeraka koje posjeduju – postat će, kao što je sada Gallica, i službe za distribuciju građe, rasadnici znanja koji će korisnicima, ma gdje bili, na raspolaganje darežljivo stavljati digitalne kopije svojega blaga – čak i onoga koje bi korisnik-neprofesionalac mogao vidjeti tek iznimno i izdaleka, poput jedinstvenih rukopisa, rijetkih inkunabula, dragocjenih umjetnina. NSK Zagreb očito je svjesna migracije o kojoj sam govorio na početku ovog teksta, svjesna epohalne važnosti mijene usred koje se nalazimo, svjesna, napokon, koliko takva mijena može pomoći maloj, slabo poznatoj zemlji, malog jezika, ograničenih ljudskih i materijalnih resursa, zemlji gdje talenti nestaju kao voda u pijesku.

Knjižničari

Bojim se, međutim, da upravo zbog količine raspoloživih resursa odabir galerije kao modela digitalizirane javne službe nije dobar put za središnju hrvatsku knjižnicu. Dovoljno sam vremena proveo u knjižnicama da mogu razumjeti zašto je taj model odabran: ako su kod ostalih ljudi knjige strast prema materijalnom i strast prema “nematerijalnom” aspektu teksta najčešće nerazmrsivo pomiješane, knjižničari knjige vole prvenstveno “zbog njihova tijela”: oni su čuvari i skrbnici fizičkih predmeta, i – ma koliko se svjesno borili protiv toga – o knjigama razmišljaju prvenstveno kao o fizičkim predmetima. No, ako odlučite naglasiti materijalni aspekt svoga blaga, a ujedno želite minimalizirati mogućnost korištenja tog blaga (spriječiti, valjda, da se netko obogati tiskajući reprodukcije Vinodolskog zakonika), jedini vam je razuman pristup tehnološki maksimalistički: hiperrealistički, hiperskup, hiperprogramirani tretman Turning the pages British Library. Sve manje od toga i nije “digitalizacija”, nego tek njezin daleki odjek.

Siromašni rođak

Digitalizirana baština pokazuje se tako kao siromašni rođak Turning the pages, porod nesretnog braka štedljivosti i skrbi za zaštitu vlasničkih prava knjižnice nad građom.

Prvo, premda naslovi sugeriraju da su digitalizirana cjelokupna djela, nije tako: iz šesnaestostoljetnog prijepisa Vinodolskog zakonika možete vidjeti samo nekoliko ukrasnih crteža, iz prvog izdanja Marulićeve Judite samo drvoreze. Drugo, “povećalo” kojim pregledavate detalje digitalne presnimke stranice ili lista ima samo jednu veličinu, i premalo razina uvećavanja; dok je ovakvo povećalo odlično za zemljopisne karte, na kojima sam po prvi put mogao pročitati inače vrlo sitne natpise pojedinih lokacija, isto je povećalo, zbog svojeg kvadrata fiksnih dimenzija, od slabe koristi za knjige i rukopise: ne možete jednim pogledom obuhvatiti cijeli redak, nego puzite po njemu i shvaćate kako se osjećaju slabovidni (s druge strane, polazna slika prikazuje rastvorenu knjigu – dvije stranice – i na njoj su slova jednostavno presitna za čitanje; napokon, na raspolaganju su vam samo dvije veličine, osnovna i uvećana, pa ne možete istraživati takve detalje kao što je otisak pojedinog slova, tekstura papira, potezi pera u eventualnim marginalijama itd.). Neprimjerenost ovakve izvedbe najviše dolazi do izražaja kod partitura: ako se još i možete naoružati strpljenjem i pročitati jednu stranicu goticom tiskane Marulićeve Institucije, na autografu Branimira Sakača – na muzičkoj partituri, koja se ne čita samo vodoravno, nego i okomito – strpljenje koje se od čitača traži doseže jobovske razmjere: naime, od četiri crtovlja jednog takta kvadrat obaseže u najboljem slučaju nekih tri i pol, o prostoru za riječi pjesme i oznake za način izvođenja da i ne govorimo, tako da povećalo treba neprestano micati ne samo slijeva nadesno, nego i odozgo nadolje. Ukratko, ovako izveden projekt omogućava samo informativno pregledavanje – nipošto dugotrajna, studiozna i ozbiljna proučavanja (kakva se inače svakodnevno odvijaju u čitaonicama NSK).

Usprkos ovim zamjerkama, Digitaliziranoj baštini NSK Zagreb ostaju tri jake strane: prvo, ona postoji; drugo, ona postoji u računalnom, javnosti dostupnom obliku; treće, ona predstavlja tek izbor iz riznice digitalizirane građe knjižnice. Stvar, dakle, nije gotova; avantura tek počinje. Računalni je medij fleksibilan, čak nas potiče da istu građu predstavljamo na različite načine: to znači da se sučelje za pregledavanje digitalizirane zbirke može dalje mijenjati, usavršavati, prilagođavati potrebama i željama korisnika; to znači da se uz sučelje za usputno razgledavanje možemo nadati i sučelju za ozbiljan rad. Tako što s veseljem očekujemo – kao što očekujemo i da NSK Zagreb svlada nagon “stavljanja svjetiljke pod posudu” iz evanđeoske prispodobe, i da svoju digitalnu baštinu učini još lakše dostupnom svuda, i svima koji su je spremni koristiti u obrazovanju, u istraživanju, ili iz puke radoznalosti.