Knjige su strast!

Djetinjstvo sam provela u jednom stančiću u kamenoj zgradi pokraj mora koja je nekada bila samostan.

Mama je uvijek gunđala da je pretijesan, a meni je bio taman.

Pretijesan je sigurno bio: ne zbog kvadrature, nego zbog đinđuva, figurica i ukrasića načičkanih na policama i poličicama strateški postavljenim u svakom kutku praznih zidova iznad stola za ručanje i u spavaćoj sobi. Mama je, eto, voljela uspomene, figurice od porculana, žada, srebra ili stakla, koje su stajale ispred gusto nanizanih redova knjiga koje je skupljala i donosila sa svojih putešestvija. Neke je od njih dobrohotno posuđivala, pa i danas cvili nad nepovratno izgubljenim, tvrdo ukoričenim izdanjem Jesenjinove Ispovijesti mangupa sa singl gramofonskom pločom umetnutom u džep stražnjih korica. Pamtim tu knjigu kao tamno zelenu – Bog zna je li takva i bila. Iz nje mi je kao petogodišnjakinji čitala Pismo majci, Pjesmu o kuji, Kačalovljevu psu i Doviđenja, dragi, doviđenja toliko puta da neke stihove i danas znam napamet, a u pameti su mi i njezine suze koje je svaki, baš svaki put prolijevala nad tim pjesmama.

Iznad i unutra

Mama je imala sedam razreda osnovne škole, a knjige su joj unatoč tome (ili upravo zbog toga?) bile i ostale najvjerniji, najdragocjeniji, a ponekad i najtajniji prijatelji cijeloga života.

Stalno je čitala literaturu o mukotrpnom životu žena u Kini, o vezivanju stopala i boli koju su trpjele da bi postigle taj čudnovati ideal minijaturne nožice za divljenje muškom oku, bjesnila nad tim tekstovima uglas, a bjesnila je još i više čitajući o bijedi i potlačenosti Rusa, Gulagu, Sibiru, te svaki put iznova plakala nad tim stranicama.

S njezinih sam polica čitala i crvenu ilustriranu Bibliju za djecu (u djetinjstvu sam bila velika, gorljiva i iskrena vjernica), iz koje najviše pamtim Samsona kako ruši kamene stupove i njegov očajnički nevideći pogled uperen prema nebesima.

Nešto strasno, goruće, bolno i divno izviralo je iz knjiga – to sam rano shvatila.

A kako se tek s njima dalo brzo putovati gdje ti srce želi!

Edgar Rice Burroughs i njegov Tarzan s ilustracijama koje nisu bile u boji, ali su mi bile dragocjene kao i tekst, bio je vjeran pratitelj mojega djetinjstva, toliko važan, da sam ovoga ljeta jednu iskupusanu verziju, s nekoliko nedostajućih dijelova stranica, tjednima sama lijepila žućkasto-prozirnom, papirnatom širokom ljepljivom vrpcom, kako bi uopće bila čitljiva i kako bih je ponijela sa sinom na ljetovanje, čitala mu na plaži i tako ga uvela ga u strasti mojega djetinjstva.

Moj jedanaestogodišnjak je roker, ima kosu dugu preko ramena i puno više voli bubnjeve i naganjanje lopte po rijetkim velegradskim livadama s prijateljima, negoli pisanu riječ. Stvaranje kutka za čitanje, s posebnom rasvjetom, indonezijskim okruglim foteljom od bambusa u koji se uvališ cijeli (ako imaš jedanaest godina i voliš se ušuškavati) i knjige-izazovi strateški raspoređene pokraj fotelja i u njegovoj životnoj okolini nisu (još) postigli rezultate nadobudne mame-čitateljice. Ali kao što svi znamo: nada umire zadnja, a akcija se nastavlja.

Sjećam se sebe kako gutam literaturu uz peć na drva, u toploj kuhinji moje bake koja me poslije odgajala i koja je stalno zvala prijateljice na kafu (da, da, u Kaštelima i Splitu se oduvijek zvalo i danas se zove prijatelje, katkad i komšije, na kafu a ne kavu) i čije brbljanje i zvuk radija nisu dopirali do mene, jer ja sam bila u svom svijetu, s knjigom.

Bilo da se radilo o Vlaku u snijegu, bilo o poznatoj Dječjoj enciklopediji u dva toma, bilo o romanu Kroz pustinju i prašumu, ja sam bila daleko, daleko iznad oblaka i istodobno duboko unutra, duboko u sebi.

Knjižni posjed

Mama je nakon dugog niza godina izbivanja iz mog života, vrativši se iz Njemačke, donijela novu hrpu knjiga: ovaj put su glavnu ulogu igrali Pearl Buck i Rudolf Steiner. Za Pearl Buck nikad nismo bile sigurne kojeg je roda (ja sam vjerovala da je muško), pa sam za potrebe ovog članka konačno otkrila tajnu: Google kaže da je ženskog, vidim i fotografiju na Wikipediji. Za Pearl Buck me, pak, mama nikad nije uspjela zainteresirati: bila sam već u srednjoj školi, s obožavanjem upijala što mi je profesorica hrvatskog imala reći, i čitala Igru staklenih perli, Siddhartu, Stepskog vuka (očito nam je Hesse bio broj jedan tih sezona), Prousta (ta je ljubav ostala i uvijek joj se iznova vraćam), Kiklopa, Čarobni brijeg (Thomas Mann će kroz studij biti moj najvjerniji pratitelj), Tina Ujevića i Vesnu Parun (Ti koja imaš ruke nevinije do mojih...). Poslije sam, prelazeći na Whitmana i Trakla mislila o njoj kao o prevaziđenoj, bolećivoj, patetičnoj, previše ženskoj (tad mi se to činilo kao negativan atribut): eto kako mladost može biti slijepa! I bahata.

Nedavno sam u najsvježijem broju časopisa Poezija pročitala jednu njezinu najnoviju pjesmu (kako li su je samo dobili?!) i posramila se svoga nekadašnjeg odricanja te pjesnikinje. Kad smo kod posramljivanja: danas isto mislim za Mariju Jurić Zagorku. Ta literatura za “mljekarice”, kako ju je jedan suvremenik nazvao, a ja isto to mislila, danas kod mene doživljava pravi mali revival – i kad kažem mali, to je čisto zbog floskule: Zagorku danas istražujem vrlo pomno, kupujem stara izdanja po antikvarijatima i potraga se nastavlja. Vidim sad na tržištu i neka nova izdanja njezinih djela (Oho! Vremena se mijenjaju!), no meni su milije te knjige prošle kroz nekoliko naraštaja čitatelja.

Ne trebam ni spominjati da su svi ti autori, sve te knjige koje sam u ranoj mladosti čitala, došle odmah i u moj posjed, bilo stare, bilo nove.

Izgleda da sam tada bila vrlo organizirana što se tiče knjiga (danas više nisam, jer su količine koje nabavljam postale nepristojno veće), pa kad danas listam Ujevićeve stihove (crvena, tvrdo ukoričena njegova sabrana djela, kupljena na prvi moj studentski kredit, kod nekog putujućeg trgovca knjigama), vidim na prvoj stranici pečat uronjen u crvenu tintu: “Privatna biblioteka Nele Milijić”, redni broj i godina uredno zavedeni olovkom, čudo jedno! Naravno da mi mami osmijeh na lice: dala sam si izraditi pečat za evidentiranje moje rastuće biblioteke! Voljela bih da ga i danas imam za uspomenu, no zagubio se tijekom mojih čestih selidbi.

Težina knjige

Mislila sam da ih imam na tisuće, tih mojih knjiga, kad sam iz Beograda, gdje sam studirala i neko vrijeme radila, prije rata odlazila u žurbi u Njemačku. Kad su nakon desetak godina stigle k meni u moj prvi zagrebački stan, uredno poslagane i očuvane, bez trunke prašine (o njima je vodio računa jedan mili i savjesni prijatelj, zajedno s fikusom benjaminom za kojeg sam molila da ga pazi, da ne umre), uvidjela sam da su moje oči velike, a mašta neuništiva: nije ih bilo na tisuće. Ali su mi bile dragocjene: jedan dio mog lijepog života, za koji sam mislila da je nepovratno nestao, ponovno se vratio.

Za potrebe ovog teksta ne smijem duljiti, ali što su sve razni ljudi, prijatelji, tijekom mog života radili za mene i moje knjige, neopisivo je!

Knjige, naime, imaju i jednu tegobnu osobinu, prilično doslovnu, osobito kad ih je puno: teške su. Kod selidbi zahtijevaju posebna pakiranja, kartonske kutije ne podnose njihov velik broj, komplicirano je ako si studentica ili tek početnica u nazovi-karijeri i nemaš novaca, kao danas što pak imam, da platiš nekoga da to vuče i premješta u druge krajeve, gradove, a u mom slučaju i države.

U mojim münchenskim godinama najdraža su mi “lovina” bila sabrana Musilova djela, kupljena u jednom antikvarijatu za bagatelnu cijenu, jer “nisu tražena”, kako mi je tada rekao vlasnik iznenađen što netko uopće pita za njih. Naravno, tad sam ugrabila i jedan primjerak Zapisaka Maltea Lauridsa Briggea, čiji sam srpsko-hrvatski prijevod već imala. Moj malac danas nosi ime glavnog junaka toga djela. I dobro mu stoji.

Münchenske su knjige prije potpune selidbe u Zagreb, koja je bila u nekoliko etapa, čuvane u drvenim kutijama u podrumu jedne mile prijateljice, da bi na kraju došle k meni. Povratak knjiga danih na čuvanje posebno je svečan trenutak: one se onda vade i iznova listaju, razgledaju, određuje im se mjesto u novom prostoru, nekad se zapisuju citati, kao da ih čitaš prvi put.

Knjige sam skupljala na razne načine: često sam po gradovima hodala stopama svijeta pisaca i onda baš u tom gradu kupovala originale djela pročitanih u prijevodu: Joyceova mi je Ulixa kupila prijateljica u Dublinu kao uspomenu na naš zajednički posjet kuli gdje je Joyce boravio jedno kraće vrijeme i gdje se odigravala jedna scena iz Ulixa.

Dom

Knjige se inače mogu etiketirati i kao “knjižurine”, u pejorativnom smislu, a ne u odnosu na njihovu veličinu ili težinu. Život s knjigama, natrpanim oko, iznad i pokraj mene (jer meni knjige na podu, na hrpama nisu nered), saznala sam poslije, znale su biti tegobne za moje suživotnike. Posve razumljivo, jer knjige zahtijevaju i dobru organizaciju, dostatan prostor, police izrađene po mjeri do vrha zida. One doslovce nekome mogu biti teret. A meni je soba bez njih prazna. Ne samo prazna, nego gubi dubinu i toplinu. Knjige su za mene dom. U knjigama je nešto svijetlo, nešto što oplemenjuje prostor, one su glavno mjesto čak kad su i u nekom kutu, ili kad leže naslagane jedna na drugu na nekoliko hrpa po inače urednoj dnevnoj sobi i dizajnerskom tepihu.

Jedna moja nekadašnja bliska prijateljica mi je rekla da joj muž zabranjuje čitati knjige. Ali ne i ženske časopise.

Razmišljala sam o tome i shvatila da ta rečenica govori puno o našim ženskim časopisima, o knjigama i o ljudima, poglavito o ženama, koje knjige čitaju i o onima koje ne čitaju. Znao je dobro o čemu govori taj njezin muž, a nadam se da zna i ona.

Vraćam se na jednu rečenicu s početka teksta: knjige su mojoj majci, između svega ostalog što su bile, bile i najtajniji prijatelji cijeloga života. Ni njezin drugi muž, koji nije moj otac, nije joj dao čitati. Ljutio se strašno na “te knjige. Znao je i on što govori.

Tako se ja godinama, zajedno sa svojom manje-više tolerantnom obitelji, zbijam s tim knjigama koje moraju biti. Sestra me nekad zabrinuto gleda i čini joj se da što god više čitam i više znam, bivam nesretnija. “Zašto razbijaš znanjem tu svoju malu glavicu?”- pita me ona s ljubavlju – “vidiš da ti samo šteti!” (to je bilo u fazi kad sam gorljivo činila sve, angažirala se, da svijet bude bolji i kad je “Ne može to tako!” bila najčešće uzvikivana rečenica iz mojih usta).

Važno je da su uz mene

Ovih sam se dana preselila u novi životno-radni prostor s puno četvornih metara, na čije zidove stane puno polica do vrha zida. Naučila sam nešto o sebi i o drugima.

Nikad nisam imala svoju radnu sobu. Pisala sam stalno u dnevno-spavaće-radnim sobama: uobičajen danak malim kvadraturama, ljubavlju prema djeci (opravdano) i nedostatku (samo-)svijesti o tome što je u životu potrebno. Vlastita soba Virginije Woolf i jedan dokumentarac o Umbertu Ecu i njegovu životu i radu, s prikazanim stanovima i bibliotekama, s antikvitetnim primjercima knjigama iz kojih je Eco čitao pomoću povećala, a kojeg sam snimila u svojim davnim münchenskim godinama, stopili su mi se u jednu sliku i pokazali mi kako mogu i trebam ugoditi sebi.

Nije mi više neugodno što imam toliko knjiga i što, eto, nekad čisto tehnički i smetaju/ometaju životni prostor.

U novome prostoru, u koji namještaj stiže u posljednjem tjednu travnja, ubacila sam nekoliko gostinskih kreveta na rasklapanje, nekoliko drvenih stolica i stolić na rasklapanje, a budući da kuhinja već postoji i svjetla su pune obje etaže stana, imam sve što je nužno za život. Sad je na redu posljednji djelić mozaika koji život znači: knjige. Velike trgovine s namještajem (koje su kao i shopping-centri s hranom velika nemjesta, kako ih zove Marc Augé) ipak imaju i svojih prednosti: odeš s metrom u ruci, izmjeriš, upreš prstom i već za nekoliko dana ti dostave i montiraju police duž čitavog zida, za buduće mjesto ugađanja sebi.

Sutra ću ih vaditi jednu po jednu, te moje knjige, birati im mjesto.

Neke ću iznova ugledati – ako tako mogu reći. Iznova ugledati mi se više sviđa nego “iznova spoznati”: jedno staro izdanje Side Košutić i njezine zbirčice pripovjedaka Mimoza sa smetljišta, knjižice koja mi u dlan stane i koju sam i prije dolaska famoznih polica ponijela sa sobom među rubljem, spisima, registratorima i jastucima.

Cijelo brdo hrvatskih pjesnikinja kojima se namjeravam ponovno vratiti. Izdanja njemačkog časopisa Schreibheft i Sarajevske bilježnice koje nikad do kraja nisam pročitala. Pardon, da ne zaboravim napomenuti: i književni časopisi imaju za mene vrijednost knjiga. Dva gore spomenuta, Temu, Fantoma slobode i časopis Poezija čitam poput pravih-pravcatih knjiga, a isto tako im se i vraćam.

Neke knjige koje sam čitala u mladosti iščitavam u odrasloj dobi na posve drukčiji način, to je valjda tako kod svih. Zato je važno da su tu, stalno uz mene, te moje knjige. Koliko su mi puta prosvijetlile, pojasnile novi, nepoznati trenutak! Koliko su me pute držale prikovanu za njih cijelu noć, a ista je pošast zahvatila i one kojima sam knjigu preporučila.

Murakamijev Moj slatki Sputnik je jedna od njih – ona je s moje police otišla na barem dvadeset strana. Sretno se vratila natrag. No mnoge i nisu. U jednom sam časopisu vidjela natpis u privatnoj knjižnici jednog Britanca, koji mi se učinio katkad potrebnim: “Ne posuđujem knjige prijateljima. Niti želim izgubiti knjige, a niti prijatelje.” Ipak, ja knjige rado posuđujem čak i pod rizikom da ne budu vraćene, jer posuđujem ih dragim ljudima – štoviše, važno mi je da ih pročitaju – a kad mi je netko drag, riskiram.

Naravno, ukusi su različiti: jedna mi je prijateljica, inače veoma načitana i izoštrena književnog ukusa, čije mišljenje cijenim, Sputnika  vratila nepročitanog, jer kaže da joj je to na na razini običnog ljubića na kiosku. Također točno: Murakami vjerojatno nikad neće stati uz bok Borghesu ili Mannu, ali mene i mnoge druge vodi u magični, ludi svijet koji nam je potreban i koji nas je dirnuo i taknuo na način da smo proveli besanu noć ne ispuštajući knjigu iz ruku sve dok je nismo do kraja pročitali, pred zoru, uznemireni, ali i obogaćeni za neke misli i osjećaje koje ćemo prepoznavati u budućim našim životnim događajima i mijenama.

Murakamijeve prazne ljušture, žive ljude koji hodaju i govore, ali su, potaknuti nekim proživljenim tragičnim događajem ili naprosto gubitkom iluzija, mrtvi iznutra, viđam na našim ulicama često, a neke od njih i osobno poznajem.

Ne moraš ići u Japan da bi osjetio Murakamija, niti se popeti do vrhunaca Švicarske da bi bio na Čarobnom brijegu: knjige s naših polica univerzalno su sredstvo teleportiranja i vode nas tamo gdje su naši zakutci duše još neispunjeni, još žedni i znatiželjni, još gladni priča.

Knjige su strast, to je definitivno.

One su i čuvarice uspomena: za svaku se knjigu sjećam gdje sam je kupila, u kojem gradu, na kojemu mjestu, kako mi je život tada tekao.

Taj slatki suživot s knjigom ovisnost je koju pažljivo njegujemo i koji, poput obitelji, dijeli s nama našu povijest, tijek života i podsjeća na prošle trenutke poput Proustovih kolačića Madeleine.

Konačno, čitanje knjiga čini nas boljim i tolerantnijim ljudima – barem ja želim vjerovati da je tako.