Književna tripika

U jednoj svojoj priči Blaise Cendrars piše o neobrađenom dijamantu koji je moguće naći u šljunku ili casalhu na obali rijeke nakon žestokih oluja. Dijamant je ispran bujicama vrele vode i svijetli u noći, iako ga, dodaje taj pustolovni Francuz, ne dotiče nikakav vanjski izvor svjetlosti. U južnoameričkim ih rijekama ima mnogo, i brojni su skupljači dijamanata. Žive bijedno: često ti nalaznici pravih pravcatih bogatstava nemaju ni drvenu zdjelu za ispiranje mulja. Kiša, tornado, vrtlozi tople vode, sve to, zapisuje Cendrars, gotovo pa je dobrodošlo u “tom paklu Rio das Garcasa”. Oluje okrenu rijeke naopako i natjeraju ih da predaju nešto od svog bogatstva, izbacuju dijamante na površinu, pa su za olujnih noći svi skupljači na straži. Cendrars zapravo zapisuje: u zasjedi. Zamislite ljude koji u zasjedi vrebaju na dijamant. “Nebrušeni dijamant nevino blista u mulju”, a zažarene oči tih siromašaka pronađenim bogatstvom plaćaju osnovne živežne namirnice: kruh, vino, ljubav. S dva svijeta plaćaju onaj još jedan, slamku kroz koju se diše, bez koje nema života.

Kada je prije nekoliko godina izašla Bajsićeva zbirka pjesama Južni križ, pa onda za njom Pjesme svjetlosti i sjene, u oba smo slučaja nazočili dvosmislenom oniričkom putovanju: vijugava, barokna, slikama krcata Bajsićeva rečenica ostavljala je u dvojbi. Je li ovaj pisac naknadno kalemio jednostavni život ili je ovdje riječ o otkrivanju podsvjetova koje je moguće pronaći zaparamo li varljivu površinu života? Doista, iza svih erudicija, svih tajnih znanja, stoje kao svjetionici (ili Južni križevi, kao orijentacijske točke za moreplovce) prva otkrića, otoci s blagom i zov divljine. Ispod proze svakodnevice nalazi se džungla. A ovaj je pjesnik zvučao kao da skupa s Conradovim Charlesom Marlowom plovi uz nepoznatu rijeku sve do izvora bujajućeg i uznemirujućeg ludila. Umjesto do Kurtza, Bajsić je uspio doploviti do rijetke verbalne ljepote.

Danas kada se sve proizvodi serijski, kada je sve naštimano u indiferentnom ključu kojeg ne samo da nije briga za druge, nego čak ne haju ni za vlastite uzroke, Bajsić je uspio zazvučati nemoderno – ne u smislu da nije bio moderan, nego da nije mario za trendove; uspio je odmah uhvatiti visoki registar vlastita glasa i, onako baš nekonfekcijski, izvijestiti o svojim putovanjima polutkama uma. Život koji je slavio bio je na obje strane podjednako, bili su tu i Yin i Yang, i dan i noć, i život i smrt. Te su pjesme bile žestoko zainteresirane za načine na koje žive mrtvi i umiru živi. A to kod njega nije zvučalo kao isprazno obrtanje paradoksa. Dama s kosom koja je pohodila Hrvatsku prošlog desetljeća u Bajsiću je našla svog ponajboljeg fotografa.

I evo Bajsića kako u prozi nastavlja putovanje započeto u dvije spomenute pjesničke zbirke. Iako lud za pomicanjima, za promjenama perspektiva, on tješi inertnog čitatelja: “Ako ne možeš putovati, onda se isključi iz društva, zatvori se u sobu ili pronađi samotni park, pročitaj Dostojevskog i sve klasike koje si propustio tumarajući pustošima”. Idi u kino, zapisuje redak dalje, točnije, nemoj zaboraviti otići u kino – što zvuči gotovo kao naputak za prikrivanje bogatog života. Njega je potrebno čuvati da ti ga se ne bi ukralo.

Potvrdu kradljivosti života Bajsić, čini se, pronalazi u žitijama pustolova, pisaca koji su umjeli živjeti tajnovito, bez previše svjedoka, kao divlje mačke (u Kopačkom ritu imate uz nasipe pločice s ilustracijama životinja koje tamo obitavaju: za divlju mačku piše da živi skrovitim životom). Kolekcija čudaka, samotnjaka, lijevih šepavih tipusa i tipusica, svih onih koji se nisu uspjeli “dohvatiti uspješnog, društveno priznatog života”, suprotstavljena je pogledu na uobičajenu mlaku juhicu koju velika većina objeduje manje više cijeli život, s najvećim uzbuđenjem u obliku televizijskih mješanih salata, gdje će im svima isti taj divlji život biti “prikazan u iskrivljenom, lobotomiziranom obliku, koji će na vas odapinjati strelice i ostaviti vas posramljene i raskrinkane jer ne posjedujete instinkt”. Sa slobodom ograničenom na naslonjač.

Jack London, Robert Louis Stevenson, Joshua Slocum tek su razna lica iza kojih se krije žeđ autora Dva svijeta i još jedan za snovitom dimenzijom života, onim još jednim svijetom više, bez kojega su i dva svijeta, ako su vam kojim slučajem upali u torbu, tek bijedan bakšiš s kojim nećete moći kupiti ulaznicu. Za kamo? Za eskapizam više, ili za poetiziranu sliku života, koja također može, kako rekosmo, biti naštrebana pa se ni po čemu ne razlikovati od korporativne uklopljenosti u stvari ovdje i sada? Naravno da ne. Bajsić je šaman na dopustu, šaman u potrazi za lijekom, istim onim koji je Slocuma ili Londona tjerao da plove svijetom, koji je nagnao Stevensona da nacrta svom posinku mapu otoka pa onda oko nje splete priču o blagu na njemu, i koji bi, nastavi li se to ovako odvijati, zbilja, poput Jupitera iz njegove pjesme, mogao “miran snivati pod mjesecom”. Ovo, kao što vidite, nije kritika. Nego djelovanje tripa. Predlažem pojam: književna tripika.