Književnopovijesni vs. književnoantropološki pristup

Desničini susreti znanstveni su skup koji svojom temeljnom orijentacijom nastoji promicati i poticati istraživanja usmjerena što boljem upoznavanju i tumačenju opusa Vladana Desnice, a pored tog primarnog interesa, navedeni znanstveni skup progovara o pitanjima koja se tiču kritičke refleksije pojma kulture i kulturalnosti iz komparativističkog interdisciplinarnog očišta šireg regionalnog prostora. S tim u vezi, ovogodišnji su Desničini susreti unutar teme Pripadnost kulturi – kultura pripadanja okupili znanstvenike različitih tematskih i disciplinarnih područja iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije.

Nakon uvodnih riječi organizatora koji su, uz pozdrave dobrodošlice, naglasili uvijek prisutnu potrebu različitih perspektiva pri proučavanju djela Vladana Desnice te činjenice da je upravo Vladan Desnica bio zagovornik tolerancije i kulture dijaloga te podrazumijevao pisca kao kontemplativnu osobu koja uvijek mora prelaziti okvire svoje struke, pristupilo se izlaganjima.

Povijest kao narativ

Izlaganja su bila podijeljena u četiri tematske grupe. Prve dvije, Kanonizacija i (ne)pripadanje i Identitet i (ne)pripadanje, održane su u petak, 21. rujna, dok su druge dvije, Identitet i naracija te Razlika kulture/kultura razlike, prezentirane sljedećega dana. Prije toga, priređivači skupa su održali svoja izlaganja; Krešimir Nemec se, polazeći od Whiteova i La Caprina shvaćanja povijesti kao narativa, pa tako i književne historiografije kao narativa kulturnog pamćenja podložna različitim diskurzivnim i inim utjecajima, osvrnuo na stanje hrvatske književne historiografije u razdoblju nakon raspada Jugoslavije koju obilježavaju brojni problematični postupci od amputiranja određenih autora po ideološkom kriteriju unutar socrealističke kritike do nekritičkog veličanja emigrantske književnosti. Drago Roksandić govorio je o kulturnim identitetima višegraničja, naglasivši potrebu tolerancije i “trpeljivosti” nužnih u razdoblju nakon 20. stoljeća, koje obilježava traumatizirano kulturno pamćenje.

Nakon toga, izuzetno zanimljiv bio je referat Marine Protrke koji se ticao distinktivnosti i još više, restriktivnosti književnog kanona u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća, a izlaganje je otvorilo pitanja kanona i procese formiranja kanona koji nikada nije samo estetski produkt već ima kontekstualne i ideološke elemente koji ga oblikuju. Stanislava Vujnović iz Instituta za književnost u Beogradu na primjeru je nekih časopisa dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća istražila reprezentaciju žene i različite političko-ideološke implikacije koje takva reprezentacija postavlja, dok je Dušan Marinković govorio, vrativši se Vladanu Desnici, točnije, jednom njegovom intervjuu, o određenim “slijepim pjegama” književne kritike te o potrebi uzimanja historijskoga konteksta pri proučavanju književnosti. Ukratko je bio i prezentiran referat gosta iz Sarajeva Sanjina Kodrića o dvostrukoj recepciji Djelidbe Skendera Kulenovića.

Marijana Bijelić s Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu ponudila je zanimljivu interpretaciju romana Baj Ganjo bugarskog autora Aleka Konstantinova. Usporedivši mnogobrojne perspektive, roman se pokazao kao bogat izvor za iščitavanje različitih predodžbenih obrazaca Bugarske, Bugara, ali i Evrope onoga doba. Odličnim izlaganjem Maše Kolanović o esejistici Dubravke Ugrešić pokrenuta je rasprava koja je utoliko bila zanimljivija jer je, dodirujući temu transnacionalnog identiteta, tj. identiteta čiji kulturni model inzistira na nadilaženju isključivoga nacionalnog identiteta, otvorila i generacijska mimoilaženja u pristupu takvim tumačenjima. Osobno sam izlagao o književnoj pripadnosti u eri globalizacije i dominaciji engleskog jezika u književnoj produkciji, a Zvonko Kovač se, kritizirajući povijesti književnosti Jovana Deretića i Dubravka Jelčića, vođenih načelom “subjektivne interpretacije egzaktnih činjenica”, upitao, pogotovo kod autora dvojne pripadnosti, je li moguće pravo na nepripadanje ili “dragocjenu samoću”, naglasivši problem današnje situacije “intersubjektivno provjerljiva znanja”, odnosno upitavši se kako “kulturi svoga uvida” osigurati znanstvenu validnost. Vrlo zanimljivom prezentacijom kulturne baštine Dvora Jankovića i knjižnice Vladana Desnice, koju je izložio sin znamenitog književnika Uroš Desnica, završen je prvi dan znanstvenog skupa.

Restaurativna i refleksivna nostalgija

Unutar teme Identitet i naracija, Ivica Baković održao je izlaganje o nostalgiji, mitu i nacionalnom identitetu u Slavenskim legendama i Hrvatskim kraljevima Vladimira Nazora, ponudivši, kroz čitanje Nazorovih tekstova, tumačenje nostalgije koje se oslanjalo na Svetlanu Boym koja razlikuje dva tipa nostalgije: restaurativnu i refleksivnu. Potom je uslijedila Marija Grujić iz Beograda koja je predstavila rezultate projektnog istraživanja izvršena u razdoblju između 1998. i 2001. godine. Istraživanje je propitivalo položaj žene-Romkinje u Srbiji, način života, obrasce ponašanja prije i sada, a vođeno je metodom oral history, odnosno, metodom “osobne povijesti” kojom je dvadeset žena monografijom Romkinje preko intervjua “dobilo glas”. Tihomir Brajović, s beogradskog Filološkog fakulteta, komparativističko-imagološkim pristupom je propitao varijante romantizma u trima kapitalnim djelima s ovih prostora: Njegoševa Gorskog vijenca, Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića i Prešerenova Krsta pri Savici. Profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, Aleksandar Jerkov svojom je briljantnom retoričkom sposobnošću na podlogama deridijanskog dekonstrukcionističkog diskurza govorio o “nemogućem identitetu”. Uvukavši svoju poziciju u vlastiti diskurz, njegovo izlaganje bilo je autodemonstracija svih posljedica izgovorenoga gdje je govor imao poetoleksički učinak. Davor Dukić je, interpretirajući Zimsko ljetovanje Vladana Desnice, govorio o književnoj imagologiji, predodžbenim obrascima, autopredodžbama i heteropredodžbama, prvenstveno iz perspektive navedena djela.

Transdiferencija

Ida Ljubić je preko historijsko-imagološkog pristupa govorila o nekim kontroverzama u istraživanju tekstova bosanskih kronika 19. stoljeća, prije svega o hibridizaciji žanra te o zanimljivu odnosu katoličke i pravoslavne zajednice u Bosni prema muslimanskoj, kao i o vizuri tog odnosa iz različitih očišta. Zanimljiv je bio rad Lane Molvarec koja je ponudila čitanje Šoljanova romana Izdajice, odstupajući od književnopovijesnoga pristupa, a pristupajući književnoantropološkom, i pritom povezujući taj roman s nomadizmom Deleuzea i Guattarija te eskapizmom i teritorijalnim gangsterizmom Hakima Beya. Dragan Bošković s Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu ponudio je postderidijansko viđenje romana Proljeća Ivana Galeba u kojemu na zanimljiv način promišlja odnose identiteta i romana, ukazujući na ukrštanje tih pojmova, u kojima se identitet, baš kao i roman, krivi potencijalnim viškom narativnog teksta. Posljednje, ujedno i jedno od najzanimljivijih izlaganja, naslova Kako misliti kulturu: hibridizacija, transkulturacija i transdiferencija održala je Zrinka Blažević s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u kojemu, polazeći od nužnosti definiranja kulture, od Tzvetana Todorova preko Terryja Eagletona, dolazi na pojmove hibridizacije, transkulturalnosti, pojmova koji se vežu uz poimanje kulture u radovima Homija Bhabhe, odnosno Mary Louise Pratt, da bi, na koncu predstavila relativno nov pristup transdiferencije, određene kao zahtjeva za privremenom suspenzijom razlike unutar kojega bi se otvorio prostor za detekcijom kulturne (in)tolerancije i (in)kompetencije. Transdiferencija bi tako, bivajući kritikom multikulturalizma i interkulturalizma, predstavljala novi pristup simultano operirajući različitim diskurzivnim strategijama.

Desničini susreti ove su godine ponudili mnoštvo zanimljivih tema koje su se ticale širokog aspekta kulture, promišljanja identiteta i pripadnosti. Ono što su i organizatori istaknuli bila je njihova zanimljivost i aktualnost te su ovogodišnji Desničini susreti pokazali da prerastaju u značajni kulturno-znanstveni događaj ovih prostora koji je nužan ne samo iz pozicije kulturno-znanstvene razmjene mišljenja i pristupa već i kao stalni promicatelj tolerancije i kulture dijaloga na ovim prostorima, ideala koji je i sam Vladan Desnica jasno zagovarao. Prisutnost mladih znanstvenika doprinijela je polilogu pristupa i interpretacija, a time je bio i zajamčen dinamizam rasprava što je, osim što je znak aktivne komunikacije mišljenj?, jamac sigurne budućnosti susreta.