Roman o panamskom činovniku koji gotovo slučajno postane tvorcem remek-djela srednjoameričke književnosti predstavlja destilat opusa najplodnijeg suvremenog argentinskog pisca
César Aira, možda i najplodniji suvremeni argentinski pisac, sve donedavno bio je poprilično nepoznat domaćoj publici. Iako je objavio više od osamdeset knjiga, prijevodi na naš jezik izostali su sve dok se krajem prošle godine nije pojavio Varamo. Srećom, izbor je bio reprezentativan – kratki roman o panamskom činovniku koji gotovo slučajno postane tvorcem remek-djela srednjoameričke književnosti predstavlja, usuđujemo se reći, destilat autorova opusa.
Okvir romana čini traganje za odgovorom kako je pisar u nekom ministarstvu koji nikada nije sročio stih u jednoj noći napisao „Pjesmu mrtvog djeteta“, prvorazrednu poemu moderne književnosti. Zagonetka je tim veća što se Varamova inspiracija iscrpila u tom djelu; nakon glasovite pjesme, nije napisao ni retka. Priča se stoga odvija kao svojevrsna potraga, traženje razloga i objašnjenja za nevjerojatnu činjenicu da je netko tako „prosječan“ i bez ikakvog spisateljskog iskustva stvorio impozantno književno djelo. Sam nam pripovjedač već u prvoj rečenici otkriva o čemu će se zapravo raditi – naum je priče prikazati tijek cijelog niza činjenica i situacija, od trenutka kada je toga presudnoga dana Varamo preuzeo krivotvorene novčanice kojima mu je bila isplaćena plaća do zadnje točke u poemi. Od tog momenta roman se pretvara u narativnu bujicu koja napada svijest lika prelijevajući se iz priče u priču, iz epizode u epizodu ne ostavljajući puno mjesta za udah.
Pisati o pisanju U tom smislu gotovo je nemoguće detaljnije reći o čemu se u romanu radi. Prateći dan u životu protagonista iz naslova, roman nema klasične radnje ni podjele na likove, već se sav rastače u pripovijedanju oslonjenom na improvizaciju. Sam zaplet, ako ga se tako može nazvati, čini frenetično pripovijedanje koje samo oblikuje odgovor na pitanje o tome što je tema romana. Varamo je roman o pisanju, a njegova je tema tekstualnost.
Najvećim dijelom roman je izveden u slobodnom neupravnom govoru koji neobveznijom sintaksom postiže učinak neposrednosti prikaza tijeka misli, iako se o liku većinu vremena govori u trećem licu. Izbor slobodnog neupravnog govora ne čudi, on je ono mjesto na kojemu se sudaraju ispripovijedana priča i sam čin pripovijedanja, a upravo sučeljavanje tih dviju dimenzija čini tkivo od kojega je roman sazdan. Potvrdu takvom čitanju romana dobivamo otprilike na sredini romana kada se sama naracija razgrađuje metatekstualnim komentarom kojim nas se uvjerava da je sve što je rečeno istina, da se ne radi o fikciji, nego o zapisu stvarnog tijeka događaja, da je Varamo autor od krvi i mesa i da je doista napisao čudesnu poemu. Na koncu, posve se eksplicitno komentira sam tekst i kazuje da se radi o romanesknoj formi u kojoj se iznose misli protagonista. Razbijanje iluzije cjelovitosti književnoga djela umetnutim komentarom trebalo bi učvrstiti stav da je najezda na Varamovu psihu zapravo povijesna rekonstrukcija i zapis o razvoju nadahnuća.
No, znamo da je književnost dobra varalica. Pukotina koja nas bez dvojbe lišava sumnje da se radi o literarnoj tvorevini i koja nam pokazuje sam rad teksta na zabašurivanju laži o istinitosti napisanih riječi – premda ionako znamo da je sva književnost fikcija – figura je kontrasta. Opreka između naglašeno literarnog postupka slobodnog neupravnog govora i uvjeravanja u izvantekstnu realnost svih zapisanih događaja poluga je o koju se ovaj roman opire; problematiziranje odnosa fikcije i zbilje komplementarno je temi pisanja o pisanju. Aira se pritom očito oslanja na tezu da u svakoj povijesti određujuće sudjeluje neka pripovijest te da stvarnost sama uporište uvijek traži u izmišljenom bez kojega ne bi ni mogla biti. Književnost je onda ta – a Varamo može biti ogledni primjer – koja nam na najočitiji način pokazuje da je fikcija neizostavni dio stvarnosti, štoviše njezin potporanj kao i neizostavni dio svakog znanja. Ukoliko se prihvati nužno prožimanje fikcije i zbilje, može se priznati da sama knjiga (premda nesumnjivo na strani fikcije) ima obilježja (kvazi)dokumentarizma. Na koncu, pisati o pisanju može se samo tako da se piše, drugim riječima – fikcionalizira.
U opreci prema stremljenoj dokumentarnosti stoji i bizarnost epizoda u kojima se Varamo zatječe. Priča o prepariranju ribice tako da izgleda kao da svira klavir, paranoičnoj majci ili na koncu ona o piratskim izdavačima koji Varama naposljetku nagovaraju da napiše nešto, sam roman udaljuju od deklarativnog dokumentarizma. Tako priča o činjenicama svojom nadrealnoću ponovno osporava samu sebe afirmirajući se s druge strane kao literarni artefakt. K tome, razbijena kauzalnost, slobodni hod kroz priču i „skupljanje“ epizoda po putu, nanovo udaljavaju roman od tražene realnosti; realnost je u ovoj priči onaj tip fingiranja u kojem bi se sve zapravo moglo dogoditi onako kako se kaže, ali je vjerojatnost za to mala.
Hrana za mozak Čitajući pak roman kao zapis o razvoju nadahnuća, evidentno je ironiziranje uobičajenih romantičnih predodžbi o nadnaravnom i nadljudskom izvoru inspiracije. S jedne strane Aira se na tom mjestu ponovno pokazuje kao intelektualistički pisac jer je u potki traganja za nadahnućem kritika romantičarske ideje o transcendentalnom izvoru umjetničkog djela. S druge strane, posljedica te kritike je humor; činjenica da Varamo svoju poemu sastavlja na poticaj piratskih izdavača od bilješki o svojoj bizarnoj svakodnevici koje je zapisao toga presudnoga dana izaziva komični efekt. Duhovitost je očita i u ironičnim komentarima o društvu poput onog kada se primjećuje da je, paradoksalno, sitni novac postao vredniji od većih novčanica jer ga nema u opticaju pa nitko više ne može uzvraćati kusur. Silovito pripovijedanje uz komična intermezza prekidaju i poneki lirični elementi kada osjetilne senzacije – ponajprije vizualne i auditivne – rasplinu misli u filozofskoj refleksiji. Svjetlost i zvuk rastaču osjećaj za vrijeme lika i time otvaraju prostor razmišljanju koje se vidi fundamentalno ljudskom djelatnošću, onime što nas određuje kao ljude.
Možda je to i poruka romana, ako je uopće treba tražiti – s obzirom da su ljudi misleća bića, dostojno je jedino nuditi im štivo za misli. Varamo je roman koji svojom začudnošću nuka na razmišljanje i potiče na postavljanje pitanja. Istovremeno, svojim brzim tempom i profinjenom ironijom ne umara, već tjera da se stranice okreću, a kada se čitatelj prepusti struji romana, hinjenje zapisa o stvarnosti uvjerljivo je do razine da će mnogi poželjeti otvoriti leksikone i provjeriti je li Varamo doista postojao.
Poetičko-stilski roman do određene mjere slijedi utabane staze magijskog realizma, no kojega bez zadrške stilski proširuje eksperimentom i improvizacijom pa iako Varamo baštini i neke avangardne tekovine (dopustimo si klišej), čita se u jednome dahu. Aira možda i nije pisac za liste najprodavanijih naslova, no njegov će virtuozno napisan roman zasigurno doprijeti do svoje publike.