U povodu proslave 10. godišnjice rada književnog kluba Booksa u Zagrebu, razgovarali smo s jednom od osnivačica kluba
Koncept književnog kluba i kulturnog programa u kafiću je 2004. bio relativno nov u Hrvatskoj, a Booksa je manje-više to i započela. Kako ste tada došli na ideju da otvorite knjižaru i klub Booksu?
Istina, prije deset godina nije postojao takav prostor, a slični književni programi odvijali su se uglavnom u knjižnicama koje su ipak specifične i formalne. Međutim, FAK je taman završio pa se i dalje držala ideja da su ljudi željni dobre književnosti, da žele takvu atmosferu i da žele čuti javno čitanje književnih tekstova. Danas se takvi programi provode i na drugim mjestima, čak i dosta klasičnih kafića radi književne večeri jer im to donosi dodanu vrijednost. U Booksi je to ipak drugačije jer je nama kafić popratna djelatnost.
S vremenom je, osim broja književnih programa, rasla i publika: ljudima je u tih deset godina postalo normalno izaći navečer na književni program, i to takav u koji će i sami biti uključeni. Naime, od početka smo htjeli održavati razgovore ne samo s gostima, nego i s publikom. Mislim da smo uspjeli ostvariti pomak kod zagrebačke publike koja je poslovično rezervirana.
Kad smo pokretali Booksu, nama je primarna ideja bila imati dobru nezavisnu knjižaru, a program je trebao biti dopuna knjižari. Nažalost, taj koncept je bio financijski potpuno neodrživ zbog katastrofalnog stanja u knjižarstvu. Mi smo s knjižarom išli u sve veći minus, to nije bilo održivo i naposljetku smo je morali zatvoriti. Žao mi je zbog toga jer smo i kroz knjižaru radili dobru promociju književnosti, a prodaja domaćih autora je išla jako dobro. Sada smo pretvorili knjižaru u čitaonicu i, iako ne možemo pratiti novu produkciju, ljudi nam samoinicijativno donose svoje knjige koje držimo na policama stare knjižare i koje su dostupne za čitanje u prostoru kluba.
Imate 12.000 članova. Što radite s članarinom i što članarina donosi? Zašto postoji koncept kluba?
Booksu vodi Udruga Kulturtreger koja u prostorije kluba po zakonu smije pustiti samo članove kluba. Međutim, s vremenom se koncept članstva pokazao odličnim jer se ljudi učlanjenjem jače vežu uz klub i udrugu, uz zajednicu, a sama članarina od 10 kuna godišnje je tek simbolična.
Otvorene granice
Kao što ste rekli, format klupskog programa sad je prisutan i u drugim prostorima. Kako danas održavate interes publike za Booksin sadržaj? Imate li nove načine kojima obogaćujete program?
Trudimo se držati fokus na odabranoj temi u određenom kontinuitetom. Recimo, bavili smo se SF-om dvije godine, imali smo i još imamo strip kao temu, pratili smo književnost na platnu, nekomercijalnu produkciju... To su teme kojima se mainstream publika ne bavi jer se čine zakučastima ili zatvorenima, a zapravo unutar SF-a ili stripa postoji niz formi koje zaista mogu biti zanimljive široj publici.
Odabrane teme pratimo kroz redovite programe koji idu u određenom ritmu s istim voditeljima. Tako nastaje stalni program i mala zajednica koja prati taj program. Dakle, osmislimo program, neko ga vrijeme razvijamo i onda mu damo vrijeme da zaživi, a ne pratimo teme ad hoc. Naravno, imamo i programe koji su drugačiji, a koji prate aktualne teme.
Dobrim se pokazala i činjenica što smo otvoreni za ideje izvana, jer postoje udruge i inicijative koje nemaju prostor, a imaju jako dobar program. Tako je, recimo, Zagreb Pride došao s idejom za program “Roza hipnoza”: mi smo njima ustupili prostor i promociju, oni su došli do šire publike, i mi smo proširili publiku. Tako je program dobio širu vidljivost i veći smisao.
Putopisi su također došli izvana, i to od same publike. Ljudi bi nam došli, ispričali gdje su putovali i rekli da bi željeli to podijeliti s publikom. Program je tako počeo kao mala priča za prijatelje putopisca, a proširio se na mnogo veću publiku koju zanima pojedina zemlja ili kultura. Sada je to vrlo popularan program, Booksa je redovito krcata kad su na rasporedu putopisi.
Kako surađujete s regionalnim piscima i inicijativama?
Čim je Booksa otvorena, počeli smo surađivati s regijom. Prije deset godina stanje je bilo katastrofalno jer su nacionalne scene bile potpuno zatvorene. Znali smo što se događa na engleskom i njemačkom govornom području, a regija nam je bila nepoznanica. Danas je situacija ipak drugačija jer su izdavači otvoreniji, imaju podružnice po regiji pa je lakše nabaviti knjige srpskih pisaca i obrnuto.
Prvu “Reviju malih književnosti”, naš godišnji program, počeli smo raditi s bosanskim piscima da bi se povezali s njima i s izdavačima. Tako je naša knjižara postala jedno od rijetkih mjesta gdje su se mogle nabaviti knjige i srpskih i bosanskih autora.
Kroz deset godina smo se snažno povezali s raznim organizacijama i piscima s kojima kontinuirano surađujemo. Šteta je što knjižara ne radi jer sada program sa stranim autorima služi tek za informaciju, ne i za distribuciju. Ipak, danas je lakše nabaviti te knjige zbog bolje distribucije i zbog kupovanja putem Interneta.
U regiji smo radili i jedan veliki europski projekt Cricitize This!: mi smo bili nositelji projekta, imali smo dva partnera iz Srbije, jednog iz Crnog Gore i hrvatski Kurziv. Radili smo edukaciju mladih kritičara u području raznih umjetnosti. Radili smo s mladim ljudima koji su tada bili na fakultetu, a mi smo im dali edukaciju i vidljivost (kroz objavu tekstova na našim portalima i u časopisu Novosti). Kroz dvije godine stvorila se baza mladih kritičara s kojima smo nastavili dalje surađivati putem našeg portala Booksa.hr.
Mnoštvo glasova na portalu
Jedna od aktivnosti vaše udruge je i portal Booksa.hr koji je u početku služio kao oglasna ploča za program kluba. Kako je Booksa.hr postala književni portal? Kako ste širili sadržaj?
U početku nam je trebalo tek neko mjesto na Internetu gdje bi ljudi vidjeli detalje o programu kluba. Onda smo 2007. na nagovor Vedrana Gulina s portala Filmski.hr otvorili pravi portal. Tad smo shvatili da se u Booksi mnogo toga događa, a da ljudi koji ne mogu doći u klub (jer, recimo, nisu iz Zagreba) ostanu bez pristupa sadržaju. Stoga smo odlučili sav taj pokret iz kluba prenijeti na mrežu.
Upustili smo se u rad na portalu, mada u početku nismo znali koliko će to biti veliki projekt. Međutim, od samog početka portal u stalnom intenzitetu objavljuje bez prekida. Ja sam uređivala portal i trudila sam se raditi ga kao tiskanu novinu – dakle, da ne objavljujemo tekstove “kako nam dođu”, nego da imamo točno određen raspored za pojedine tekstove i kategorije. Ako književne kritike idu ponedjeljkom, onda naša publika može biti sigurna da će pronaći novu kritiku u ponedjeljak. To je važno, ali puno je posla ako čovjek želi držati taj ritam.
Kad smo krenuli, ljudi su nam se javili sa željom da pišu tekstove, pa se puno autora “izvrtilo” kroz portal. I mnogima koji danas pišu u drugim medijima prvi su tekstovi bili objavljeni na Booksi. To nam i odgovara jer želimo raditi s mladima, želimo prednost dati mladim autorima s kojima radimo.
Takav način rada rezultirao je mnoštvom glasova na portalu. Nemamo uniformni stav (što isto može biti dobro), nego šarenilo misli i perspektiva. Portal me zbog te raznolikosti podsjeća i na klub. Mi se onda i trudimo održati razinu kvalitete i pismenosti, ali pustiti širinu autorskih stavova i kategorija kojima je zajednička samo veza s književnosti. Tako imamo tekstove od inteligentnih zafrkancija poput “Dr. Ostojića” preko ozbiljnih književnih kritika pa do “prijateljskih” preporuka u rubrici “Začitavanje”. Otvaramo mnoge kategorije koje dosta dugo žive: “Glazbeni dnevnik” dugo je pisao Marko Pogačar, a sada ga je preuzeo Andrija Škare. Upravo smo otvorili “Piščev dnevnik” koji piše David Albahari, što nam je stvarno super suradnja.
Koliko se portal bavi političkom stranom kulture, tj. praćenjem stanja u knjižarstvu, izdavaštvu i kulturnoj politici?
Od početka smo htjeli da portal radi na promociji književnosti i čitanja, zato nam je kritika ekonomije i politike u području kulture ostala relativno nepokrivena. Ipak, uskoro bi se trebali početi baviti i time. Naša udruga se inače bavi politikom i policyjem, ali to radimo paralelno, nismo to prenosili u program i na portal. Ipak, od sljedeće godine ćemo krenuti malo više u tom smjeru. Mi smo svjesni sektora u kojem radimo i ne bježimo od njega. Stalno se bavimo kulturnom politikom, kao i druge udruge koje bi se najradije bavile svojim programom, a moraju se baviti politikom i birokracijom jer nema tko drugi to odraditi za nas.
Kulturni crowdfunding
U prosincu slavite 10. obljetnicu nastanka vašeg kluba. Kako ste zamislili program obljetnice?
U petak 5.12. imamo velik tulum kojim obilježavamo godišnjicu i pokrećemo crowdfunding kampanju na Indiegogu koja će trajati kroz cijeli prosinac. Kampanja je namijenjena sitnim, ali nužnim stvarima: skupljamo novac da riješimo razglas za program i koncert, da kupimo klima uređaj za klub, da zamijenimo stari drveni znak nad klubom koji je trebao izdržati tri godine, a tu stoji već deset godina...
U prosincu ćemo tako imati par programa kao podsjetnik na prepoznatljive programe: odigrat ćemo Pub kviz na isti način kao nekada, imat ćemo posebnu koncertnu Škrabicu, a zadnji program je velika rasprodaja knjiga 23.12. Napravili smo i Booksine memorabilije – bedževe, naljepnice, torbe. Na kraju mjeseca završava kampanja pa ćemo vidjeti gdje smo s tim. Tek pred kraj smo shvatili da nismo sigurni je li itko kod nas na ovaj način skupljao novac za kulturu, tj. za klub koji radi kulturni program. Zanima nas kakav će biti odaziv, pogotovo broj ljudi koji će dati mali financijski doprinos našoj udruzi.
Objavili ste i prigodnu publikaciju?
Da, imamo publikaciju koja je u lakšem tonu, u “stripovskom” điru, jer smo je htjeli poslati svim suradnicima. Nismo išli u kreiranje klasične publikacije s analizama i naručenim tekstovima. U našoj knjižici ima puno događaja iz prošlosti, fotografija, trivije... da bude zanimljivo ljudima s kojima smo zajedno radili.
Koliko je budućnost Bookse održiva?
S obzirom da smo upravo dobili trogodišnju potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, sada se sve čini u redu. Napokon možemo planirati malo dugoročnije, čak i zaposliti nekoga tko će voditi tekuću administraciju. U deset godina smo jako narasli, ne samo u programu, nego i u organizaciji te trošimo više resursa nego prije. Sada već imamo nekoliko nezavisnih “frontova” kao što su rad kluba ili portala, a tu svakako spada i “Centar za dokumentiranje nezavisne kulture” koji je već sada veoma zahtjevan i intenzivan, a za koji se nadamo da će jednom postati samostalan projekt sa svojim prostorom. Radi se o prikupljanju ogromne građe koja će jednom postati javno dostupan i vrlo koristan izvor o nezavisnoj kulturi