Katarina Luketić  

Književnost s post-ita

Smještanje fikcije u tradicionalno nefikcionalne žanrove u svrhe osvježavanja teksta ili rušenja kanonskih, visoko-niskih, elitističko-trivijalnih i drugih književnih podjela, bila je omiljena igra postmodernih pisaca. Ta je igra preživjela kraj postmodernizma i rastuću komercijalizaciju književnosti, prilagođavajući se drukčijim pripovjednim strategijama i novim ukusima post-post književnog tržišta. Između ostalog, danas se često imitacija/parodija nefikcionalnih žanrova odvija na način da se određena pripovjedna struktura razlomi u natuknice i posloži abecednim redom; dakle, stegne u žanrovske okvire enciklopedije, leksikona, rječnika, priručnika, abecedarija, početnice i slično, koji kao zakonitosti žanra, s jedne strane, postavljaju prilično stroga pravila, kao što su definiranje pojmova, ujednačavanje teksta, gubitak linearnosti, a, s druge, omogućuju svojevrsnu sinkroniju, usporedna čitanja, semantičko širenje itd. Strategija je to književnog izazova, i moguće je navesti mnogo autora kojima je takvo prividno žanrovsko sputavanje pomoglo u slojevitosti naracije ili bogatstvu kulturoloških signala (recentniji primjer je u nas neprevedena parodijska knjiga ruskog pisca i kritičara Viktora Jerofejeva Enciklopedija ruske duše), ili im pak omogućilo polifonost, otvorenost i stalno nadopisivanje teksta (kao u Leksikonu Yu-mitologije).

No, bez sumnje, enciklopedijsko-abecedarska forma mnogim autorima služi i kao izlaz za nuždu, kao savršena žanrovska kamuflaža kojom se nastoje prikriti problemi s kompozicijom, građenjem priče, odabirom i svrsishodnošću motiva, i slično. Takav je slučaj i s mađarskim piscem mlađe generacije Péterom Zilahyjem i njegovom knjigom Od abecede do žirafe, Posljednji prozor u svijet, u kojoj se parafrazira forma slikovnog rječnika Ablak-Zsiráf (Prozor-Žirafa) iz kojega su djeca u komunizmu upoznavala svijet.

Postkomunistički literarni kičeraj

Preko paradigme komunističkog svijeta kakva je dana u tom rječniku, Zilahy je ispisao vlastitu postkomunističku i tranzicijsku priču, u čijem se središtu nalazi autorovo iskustvo izvještavanja s višemjesečnih beogradskih demonstracija protiv Miloševićeva režima. Knjigu tako čine dva niza: prvi je autobiografski, u prezentu ispisani roman o Otporu, a drugi je pak sastavljen od citata iz rječnika, kompiliranja događaja iz prošlosti, sjećanja na djetinjstvo..., uopće od mnoštva različite i bez čvrsta kriterija nabacane historiografske građe. U taj pripovjedno-dokumentarni složenac Zilahy je umiješao i brojne ilustracije, od crteža iz pravog rječnika Prozor-Žirafa do geografskih karata i slika s demonstracija; a knjizi je pridodan i CD, pa se njezine promocije, od kojih su dvije održane i u Zagrebu, odvijaju kao multimedijalni spektakli. U taj ukoričeni postkomunistički cušpajz Zilahy je tako ubacio gotovo sve začine koji su mu se našli pri ruci i koji bi po nekoj logici mogli zadovoljiti ukuse širokog sloja publike. Kao i obično, kad nedostaje koncentracije i rafiniranosti rezultat je loš: skuhano je bezukusno i raspadajuće literarno (d)jelo.

Razlozi za to su brojni. Ponajprije, priča o beogradskim demonstracijama koja se provlači kroz cijelu knjigu i koja bi joj trebala osigurati status romana, ispričana je bez ritma, bez kulminacija, bez znakovitih epizoda, bez kompleksnih likova, bez interakcije među njima... Dane su isključivo slike, ponajviše policijskog kordona i demonstranata, te opisi maštovitih načina provociranja vlasti - od odjeće, izbora za mistera policije, do svakodnevnog stvaranja buke za vrijeme državnog TV-dnevnika...; više od te scenografije barikada izvjestitelja Zilahyja očito nije zanimalo. Iritantan je i stalni pubertetski, nekritički ton oduševljenja demonstracijama, te suženi interes pripovjedača za kojega ostaje nevidljivo sve što se nalazi izvan beogradskog mikrokozmosa, izvan tog trenutka (demonstracije) i izvan tog prostora (širi centar). Ni razlozi raspada Jugoslavije, ni posljedice rata, ni kontekst Bosne, ni hrvatska ratišta, ni srpske izbjeglice po predgrađu Beograda, ni Kosovo i NATO akcija.., ništa od toga ne zaokuplja pozornost pripovjedača, ništa ga ne tjera da analizira/opisuje/zaključuje, premda on sve spomenuto, kad mu zatreba kao scenski efekt, ubacuje u knjigu. On čak ne vidi ništa neobično u činjenicama da se ideološki šaroliko i prema okolnim zemljama ne nužno miroljubivo mnoštvo našlo zajedno na ulici; da vođa studentskog pokreta izjavljuje kako bez Kosova srpski narod neće imati prostora za život; ili pak da Vuk Drašković paradira na čelu demokratske Srbije. Čini se da je Zilahy kao izvjestitelj i pripovjedač previše očaran što se našao na tako uzbudljivu mjestu, što mu se događa povijest, što živi (pred)revoluciju, da bi se opterećivao i kvario svoju pustolovinu dosadnim sitnicama.

Orijentalizam na djelu

Nadalje, u dokumentarno-historiografsko-hagiografskom patchworku knjige često se vuku paralele i izjednačavaju pojedini događaji iz mađarske i srpske odnosno jugoslavenske povijesti. U tom pronalaženju podudarnosti iz povijesti dvaju naroda višestruko je prepoznata kao zajednička točka njihova borba protiv Osmanlija. Tako se u knjizi spominje da su Turci tristo godina skupljali danak u krvi po Balkanu, rezali glave gdje su stigli, a čak su i u ovome ratu kod grupe saudijskih ratnih zarobljenika pronađene slike odsječenih glava. Usporedbe kulminiraju zaključcima temeljenim na bipolarnoj, konfliktnoj slici svijeta, poput ovoga: studenti i policajci, Europa i Balkan, ulica i kazalište, Dunav i Sava, eklektika i modernizam, Monarhija oči u oči s Turcima. Nizu zapadnjačkih predrasuda prema Orijentu kojima obiluje ova knjiga treba pridodati i one o Balkanu; kao u primjeru: Srbi se vole razbacivati krajnostima: inflacijom, statistikom samoubojstava, konzumacijom žestokih pića. Čisti Balkan. Slike o neprijateljskom Istoku i uzavrelom Balkanu, o transverzali Budimpešta – Beograd kao zaštitnoj ogradi Europe, ukazuje ne samo na povjesničarski diletantizam  nego i na neosjetljivost i ideološku vizuru gledanja na Drugoga. Istina, ovo posljednje je uvjetovano više površnošću nego svjesnim korištenjem nadmoćnog (kolonizatorskog) diskursa.

Vratimo li se iz konteksta na tekst, na stilistiku Od abecede do žirafe, primjećujemo da i tu Zilahy ima problema. Prijelazi iz romanesknog u esejističko su tvrdi, ironične dionice neuvjerljive, stereotipi i arhetipske slike česti i u sloju jezika, a primjer za posljednje je toliko prežvakana metafora vremena u kojoj Zimu predstavljaju sile režima i starih vrijednosti, a Proljeće studenti-demonstranti i demokracija. Premda ne poznajem mađarski i nemam uvida u izvornik, teško mi je povjerovati da je za loš stil – s obzirom na to koliko je dosljedno proveden – isključivi krivac prijevod. Prije će biti da je taj zbrda-zdola, razbarušeni/izgubljeni jezik čak osviješteni dio poetike pisca, nekog njegova dopadljivog i kvaziprovokativnog literarnog imidža za pop-tranzicijsku publiku. Uostalom, u intervjuu u povodu svoga gostovanja u Zagrebu Zilahy navodi da dok piše hoda uokolo stana, te da običava pisati na papirima obješenima o zidove, pa dok zgotovi kratku priču prijeđe nekoliko kilometara. I doista, ovo je književnost nastala u prolazu. Proza sklepana s podsjetnika na frižideru. Bez pravog koncepta, bez koncentracije, bez snage.