Dunja Plazonja  

Književnost treba čitati politički

U Zagrebu je u sklopu šestih po redu Dana Marije Jurić Zagorke 30.11. i 1.12. održan znanstveni skup “Marija Jurić Zagorka – Život, djelo, naslijeđe” čija je glavna tema bila “Rad, rod i klasa”. Odabir ovogodišnje glavne teme skupa nije čin znakovit samo i isključivo za književno i novinarsko stvaralaštvo najpoznatije hrvatske književnice, nego je i neuralgično mjesto rasprave stanja u kojem se društvo zbog krize prouzročene neoliberalnim kapitalizmom trenutno nalazi. Svaka je rasprava o radu, radničkim pravima, obespravljenosti radnika i globalnoj ekonomskoj i društvenoj krizi neizbježno uklopljena u prostor feminističkih, rodnih rasprava, a pitanje rada (p)ostalo je i rodno pitanje pa je posljedično bilo vrlo zanimljivo slušati razmatranja znanstvenica koje su sudjelovale na ovogodišnjem skupu.

Zagorkina okupiranost pitanjima rada i roda nije bila opsesijom samo žena koje su živjele, radile, stvarale i proizvodile za Zagorkina života ili prije njega. Svojstvenost Zagorkine pozicije bila je u davanju glasa dotada zanemarenim društvenim skupinama i pitanjima rodne i radne politike onoga vremena. Svojim je književnim i novinarskim radom Zagorka nastojala osvijestiti položaj žena radnica čiji se stvaralački i proizvodni potencijal sustavno zanemarivao, zataškavao i ušutkavao. Nije, stoga, neobično što nas i danas opsesivno zaokupljaju iste teme koje su zaokupljale i žene do sada. Negiranje stvaralačkog i proizvodnog potencijala žena i ženskog rada dodatno se produbljuje danas u vrijeme krize jer ona direktno, više nego do sada i više nego inače, pogađa upravo žene.

Biti žena i pisati početkom 20. st. Prvi dan znanstvenog skupa obilježila su izlaganja koja su analizirala problematiku rada, stvaralaštva i roda u Zagorkinom književnom i novinarskom stvaralaštvu. Prva je sesija izlaganja bila prožeta razmatranjima o percepciji i recepciji Zagorkinog te posljedično ženskog, književno-umjetničkog rada i stvaralaštva koje je tada, a još uvijek ga bije isti glas, bilo kićeno takvim epitetima kao što je nisko, popularno, (estetski i etički) manje vrijedno.

Izlaganje Anite Dremel analiziralo je koncepte vrijednosti kulturnih proizvoda i izraženo klasno pitanje valoriziranja Zagorkinog stvaralaštva; pridavanje vrijednosnog suda o pripadnosti određenog kulturnog proizvoda, a time i konzumenta proizvoda u pitanju, na jednoj strani visokom, umjetničkom ukusu, a na drugoj niskom i popularnom, klasni je problem, i nije samo Zagorka i njezino stvaralaštvo bilo pogođeno tim odrednicama. Žensko se stvaralaštvo, i ženski rad, neizbježno moralo nositi sa žrvnjem pripadnosti onoj obezvrijeđenoj strani kulturne proizvodnje i rada, gdje je biti muškarcem značilo pripadati i stvarati pod paskom visoke kulture i umjetnosti, dok je biti ženom značilo sve upravo suprotno od toga. Ženski se rad tretirao manje vrijednim, bezvrijednim, kao što se, uostalom, tretira i danas; kako u vrijednosnom tako i u financijskom smislu – žene nisu bile plaćene za svoj rad; a onim ženama, koje su se u očima muškaraca drznule kročiti na muški teritorij književno-umjetničkog stvaranja, nije predstojalo ništa drugo doli nositi se sa stalnim vrijednosnim sudovima i blaćenjima. Upravo takav slučaj blaćenja i javnog obezvrjeđivanja žena i njihovog stvaralaštva u svom su izlaganju opisale Helena Sablić Tomić i Marina Jemrić analizirajući prikaze žena i ženskog stvaralaštva u satiričkom listu s početka 20. stoljeća. Sonja Kirchhoffer ponudila je zanimljivu analizu Zagorkina književnog rada razmatrajući materijalne alate Zagorkina pisanja; pitajući se “je li Zagorka rabila pisaći stroj?” analizira implikacije društvenog i imovinskog stanja ne samo Zagorke, nego i drugih spisateljica te što je za njih imalo značiti posjedovanje suvremenih stvaralačkih pomagala. Pisaći stroj postaje tako metonimijski produžetak spisateljskog dara i stvaranja koji svojom suvremenošću i olakšanim uvjetima za stvaranje omogućuje ženama plodonosniji rad; zamjenjivanje pera pisaćim strojem moglo bi se poistovjetiti s odbacivanjem nametnute i marginalizirane uloge ženskog stvaralaštva u kojoj žene više ne moraju biti usamljeničke figure poput one viktorijanske Lady of Shalott, koje svoje umjetničko platno u tišini i mraku tkaju, izdvojene od svijeta čijim se pripadnicama kao marginalizirane figure ne mogu smatrati. Materijalna situiranost u vidu posjedovanja pisaćeg stroja omogućuje ženama stvaralački potencijal i pridaje im moć kojom prije nisu u tolikoj mjeri raspolagale.

Zagorkin rad, rod i klasa Druga je sesija bila posvećena raščlambi radne i klasne politike u Zagorkinom stvaralaštvu te uviđanju dokidanja rodnih i klasnih odnosa u Zagorkinim romanima. Alojzija Tvorić nudi analizu romana Republikanci i glavne junakinje koja propitkuje svoju klasnu pripadnost i nastoji se boriti za obespravljene. Lejla Mušić analizira dekonstrukciju rodnih uloga u Gričkoj vještici i uviđa u kolikoj je mjeri Zagorka živjela život svojih glavnih junakinja i svojim se djelovanjem i figurom u javnosti borila protiv tradicionalnih patrijarhalnih uloga žena u sferi privatnog i javnog. Nikolina Kos u svom izlaganju razmatra pitanje rada u Zagorkinoj Jadranki i opsesiju glavne junakinje da priskrbi za sebe i svoj život. Rad i stvaranje još jednom se pokazuju kao simptomatično mjesto Zagorkina književnog rada; upravo sâma proizvodnja njezina književnoga teksta služi kao tematski pokretač većine njezinih romana, svojim književnim radom problematizira postavke tog rada, uvjete i mogućnosti njegova nastanka te složenu društvenu strukturu koja sâm taj rad o(ne)mogućuje.

Najzanimljivijima su se pokazala izlaganja održana drugi dan, a koja su se ticala upravo ovogodišnje glavne teme skupa i koja su pokazala na koje načine i u kolikoj mjeri kriza, ženski rad, neplaćeni rad, problemi privatnog i javnog nisu samo i isključivo rodni, nego su nužno i klasni problemi.

Željka Matijašević razmatra radove ranih feminističkih autora (J. S. Mill, M.  Wollstonecraft, H. Taylor) i njihova različita stajališta o ženskoj autonomiji. Istančana je razlika između razmišljanja Harriet Taylor i Mary Wollstonecraft utoliko što je Taylor postavila i danas izuzetno bitan problem nemogućnosti bivanja i radnicom i majkom (ekonomsku je neovisnost smatrala bitnom za moralnu autonomiju žena), dok za Wollstonecraft moralna autonomija nije nužno morala proizlaziti iz ekonomske neovisnosti. Razlike u shvaćanjima ovih ranih feministkinja posebnu notu dobivaju u suvremenim feminističkim razmatranjima kada uviđamo da se problem nemogućnosti izvođenja svih uloga koje društvo ženama nadaje još uvijek mukotrpno razgrađuje; nemogućnost pomirenja sfera privatnog i javnog na čijem se sjecištu žene nalaze produbljen je učenim obrascem muškog izostajanja iz sfere privatnoga, a kao možda i jedinu političku mogućnost iskoraka žena sa sjecišta tih sfera u javnu, Matijašević razmatra iskorak muškaraca u privatnu sferu.

Biljana Kašić razmatrala je pretpostavke o tome što je rad, a što je “ženski rad” i kako se postavlja pitanje “ženskog rada” na ljevici. Kašić postavlja zanimljivu tezu o tome što znači feministički djelovati danas, podsjećajući na stalni prigovor radikalnih feministkinja na to da bi žene trebale biti okupirane djelovanjem, a ne promišljanjem, dalje razlaže koji mehanizmi danas stoje iza onemogućavanja (ne samo) ženskog političkog djelovanja. Izlagačica je izrazila utemeljeno nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj ekonomiji i nepostojanjem ekonomista na ovim prostorima koji bi se bavili pitanjima afektivnog rada, feminizacije siromaštva i agnotologičkog kapitalizma. Ankica Čakardić je s pravom napomenula da ne bave li se feministkinje ekonomijom danas, time se za nas nema tko baviti.

U svom je izlaganju Ankica Čakardić analizirala na koji način mjere štednje i klasno-spolna politika dovode do feminizacije siromaštva. Tvrdi da mjere štednje primarno narušavaju prava žena i njihovo pravo na artikulaciju te da kriza uvjetuje ženski rad samo kao reproduktivni.

U mnogočemu je bilo zanimljivo izlaganje Lane Pukanić o Marie Calloway, spisateljskoj figuri internetskog doba, i načinima na koje je internet danas mjesto ubrzanog i zasićenog nicanja sumnjivo “književnih” figura. Dok izlagačica ističe (buduću?) važnost ovakvih figura na suvremenoj književnoj pozornici, nije nevažno za napomenuti da se problem blogerske književne proizvodnje, čiji je proizvod ujedno i sâm izmaštani lik  pod pseudonimom Marie Calloway, kao što su to i njezina “autobiografska” (postavlja se pitanje upitnosti identiteta autorice - piše li Marie ili je ona fabricirani proizvod jednog ili više autora) piskaranja, nedovoljno analizirao na ovim prostorima i da postoji sve veća potreba za analiziranjem ovakvog tipa književne proizvodnje, smatrali mi takva djela vrijednima naše pažnje i kritičkog promišljanja, ili pak ne.

Završno izlaganje Adriane Pavković analiziralo je, osvrćući se na opća pitanja o inherentnim razlikama muškog i ženskog spola te njihovih uloga u društvu, ženski identitet u autobiografijama hrvatskih starleta. Autorica je propustila postaviti ključno pitanje zašto je te “autobiografije” uopće nazvala “književnim radom” i koji je to trenutak tvorbe ženskog pripovjednog identiteta koji je politički uvjetovan u tim “djelima”.

Apsolvirana i nova (stara) pitanja Ovogodišnji su Dani Marije Jurić Zagorke tako pokazali da u analizi spolno/rodne i klasne problematike nije dovoljan samo izdvojeni moment iščitavanja određenog književnog teksta, u ovom slučaju Zagorkinog opusa, nego je potrebno raspolagati čitavim feminističkim analitičkim instrumentarijem koji će nužno uzeti u obzir historijsku važnost analitičkog aparata, a tekstu neće prilaziti jednostrano ga tematski analizirajući. Neka su se izlaganja suviše bavila odavno apsolviranim pitanjima razlika između spolova i pronalaženjem tih razlika u tekstu Zagorkinih pa i drugih djela. Izuzetno su bitne napomene koje je upućivala jedna od izlagačica tvrdeći da “moramo stvari nazvati njihovim pravim imenom”, drugim riječima, bez potpunog uvida u prošle događaje ne možemo adekvatno opisati sadašnje stanje. Taj se pristup mora imati u vidu i kada se razgovara o pitanjima spola, roda i klase u djelima Marije Jurić Zagorke, recepcija književno-umjetničkog stvaralaštva danas mora biti i politička.