19.5.2005.

Grozdana Cvitan  

Knjižnica će biti cjelovita

tema

Navodnu dalmatinsku sporost posljednjih godina Šibenik, čini se, posebno marno potvrđuje u adaptaciji i sanaciji kulturnih objekata. Najprije se čekalo da bi granatom uništena statika nekadašnjeg Narodnog kazališta ponovo postala sigurna za gledatelje, kako bi se zatim ozbiljno krenulo u preseljenje Gradske knjižnice Juraj Šižgorić. Prije nekoliko desetljeća knjižnica se iz gradskog središta preselila u tadašnje ponose socijalističke gradnje, jedan od dva nebodera kojima je arhitektura intervenirala u vizualnu sliku tadašnjega gradskog predgrađa. U međuvremenu su dva prizemna kata nebodera, odnosno prostor knjižnice, postali stalna meta gradskih skitnica jer su vremenske prilike odavno oštetile prozore, pa je u knjižnici klimatske uvjete moguće održavati stalnim propuhom.

Nakon zbrajanja i oduzimanja gradskih prostora poratnom inventurom, knjižnicu je “zapala” željezno-staklena konstrukcija na Poljani, bivši Dom JNA, nastao šezdesetih na arheološkim iskopinama. Unutar ponovo ostakljene zgrade vrijeme je dugo stajalo na izvijenim bombardiranim konstrukcijama. Izvana se Šibenik ogledao u staklu knjižnice, iznutra se rat ukočio muzejski ostakljeno. Arheolozi su se u međuvremenu pokušavali prikrasti zgradi sa strana ne bi li utvrdili što je još moguće otvoriti i ukrasti zemlji iz njihova područja, pa u novom identitetu zgrade jedna prastara kamena ulica desno od ulaza u novu knjižnicu vodi ni iz čega u nigdje: od ostatka gradskog zida do ulaza u zgradu. Iako su radovi pri kraju i useljenje se očekuje ove godine (ravnatelj Milivoj Zenić uvjerava novinare da je to siguran ovogodišnji događaj) okoliš zgrade još više nalikuje opkopu srednjovjekovnih utvrda u kojima je voda priječila ulaz u grad, nego prostoru koji će uskoro pripadati okolišu nove knjižnice. Nekoliko slojeva stoljeća iz vremena postanka grada tako će u dijelu okoliša biti uvod u knjižnicu koja bi otvaranjem trebala potvrditi već sad razvikanu ljepotu najljepšeg funkcionalnog zdanja svoje vrste u Hrvatskoj. A funkcionalnost nije samo u knjižnom blagu i posudbi, nego je projekt knjižnice zaista korespondirao s budućim vremenom. U tu svrhu zamišljen je pravi multikulturni centar koji upravo svladava svoje posljednje prepreke do završetka.

U međuvremenu, gradom su se rasprostirale različite “malomištanske vijesti”, a djelatnici knjižnice slušali o tome tko sve planira, pokušava ili se sprema odvojiti neki od prostora knjižnice kako bi upravo tamo otvorio banku, trgovinu, ured, a o restoranima i kafićima da se ne govori. Ponekad zbog novca, ponekad zbog moćnika koji bi se rado prikazali i kao donatori, radovi su obustavljani. Trenutačno se pokušava provesti natječaj za namještaj koji, kao u svakoj igri živaca i moći, može biti jeftin ili skup. Funkcionalan više ili manje, i još ponešto. 

Ipak, vjerovati je da ravnatelj Zenić zna što tvrdi. Uostalom, on je u Šibeniku zaista u nevrijeme, kad su svi (istina, pomalo s tugom) vidjeli samo grad stagnacije i propadanja, pokrenuo izdavačku djelatnost na kojoj mu i danas zavidnici zavide, a dobrohotnici čestitaju. Usprkos svim nedaćama, ta izdavačka djelatnost uskoro bi trebala zaokružiti i svojih prvih sto naslova, a kad se zna da je riječ o knjigama koje na bilo koji način moraju dodirivati i Šibenik kao temu, onda je sljedeće pitanje: pa tko sve u Šibeniku piše?

Nije nužno da netko piše u Šibeniku nego o Šibeniku - uključujući stoljeća i ljude koji su ta stoljeća obilježili. A njih je još mnogo, neistraženih je tema i osoba, starih listina i inkunabula, uopće vrijednosti koje je upravo Zenić pokušao dati knjigom u slavu pisane riječi (od uklesane do računalne) na tom prostoru. Svatko tko ostane bez ideje može je potražiti i u likovno izuzetnom izdanju, naslovljenom U pohvalu od grada Šibenika (Šibenik, 2002.). Da studijska djela, pregledi i povijesne sinteze nisu rijetkost, svjedoči i posljednje predstavljanje novih izdanja: knjiga Josipa Vidakovića i suradnice Ane Šimić Povijest šibenskog novinstva (XIX. i XX st.) i Šibenska “Hrvatska rieč” (1905.-1914.), a kao pozivnica za predstavljanje poslužio je reprint prvog broja Hrvatske rieči star sto godina s nekoliko vrlo aktualnih ulomaka.

Reprezentativna slika prošlosti

Josip Vidaković, Ana Šimić (suradnica): Šibenska “Hrvatska rieč” (1905.-1914.), Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Odjel za informatologiju i komunikologiju Sveučilišta u Zadru, Šibenik / Zadar, 2005. ISBN 953-6163-81-0

Prevelik uvod u još veći rad oznaka je dvotomnog izdanja Josipa Vidakovića (autora više bibliografskih jedinica iz povijesti hrvatskog novinstva) i suradnice Ane Šimić, a prvobitni diplomski rad proširen je do impozantnih razmjera u kojima je prikazan cjelokupan svjetovni i katolički tisak u Šibeniku do današnjih dana. Početak svjetovnog novinstva iz travnja je 1905., kad počinje izlaziti glasilo Hrvatska rieč. Ipak, riječ je o novinama na hrvatskom jeziku svjetovnog karaktera dok prve novine predstavlja biskupijski glasnik Folium Dioecesanum (1882.-1894.). Da je riječ o zaista golemom poslu, jasno je ako se osvijesti činjenica da tu golemu građu čine različita glasila od informativno-političkih novina različite važnosti do župskih listića, pedagoških, sportskih i svih drugih specijaliziranih izdanja. Mnogima je vijek bio kratak, drugima je sudbinu određivala cenzura i političke prilike pa će ugasli “lijevi” tisak nakon Prvog svjetskog rata p/ostati jedini nakon Drugog.

U ranijoj fazi novinstva kao novinari odnosno tekstopisci često se javljaju aktualni političari, pa su i mnoga informativna glasila prepoznatljivo politički obojena. Tek kasnije novinar postaje profesionalno zanimanje, ali naravno to ne znači automatsku nepristranost glasila. 

Golem posao profesora informatologije na Zadarskom sveučilištu Josipa Vidakovića i danas šibenske knjižničarke Ane Šimić pokazao je kako jednostoljetno razdoblje kao prostorno odnosno lokalno istraživanje može biti reprezentativna slika šire zajednice. I dok, s jedne strane, to istraživanje govori o množini i raznolikosti izdanja (Povijest šibenskog novinstva), s druge strane konkretan uvid u novinu čije je objavljivanje počelo prije 100 godina i trajalo tek ili čak devet godina (do početka Prvog svjetskog rata) pokazuje kako određeni prostori generiraju i vrlo određene probleme. To je posebno zanimljivo uzmu li se u obzir činjenice da je u vrijeme K.u.k. monarhije tekstove novina bilo nužno slati na cenzuru (novine tri sata prije izlaska, ostala izdanja dva tjedna). Cenzura će se za hrvatske prostore produljiti i dvije godine nakon Prvog svjetskog rata, a kratko razdoblje slobode zamijenit će Obznana.

Čitajući danas novine stare cijelo stoljeće, neke bi (posebice političke) tekstove bilo moguće pretiskati bez komentara, zahvata ili pak kao nastavak razmišljanja koja su jednako prisutna i aktualna i nakon stotinu godina. Iako je riječ o vremenu kad se u novinama znalo naći i političkih komentara i kronika u obliku epskih i šaljivih pjesama, aktualnost mnogih političkih zbivanja i komentara čini se vječnom. Moglo bi se prepisati i tekstove o izborima (mnoge stranke zvale su se kao i danas), a glasali su i tada: mrtvi, odsutni, došljaci, neki s dva listića, nekih nije bilo u popisima, bilo je izmišljenih, potplaćenih (novcem i obećanjima)… Isto je i sa Šibenikom: oni koji poznaju probleme grada sada čitaju statistike i tekstove, komentirajući što sve grad uskoro neće sustići!

O bogatoj izdavačkoj djelatnosti i povjerenju u pisanu riječ u prilog govori i činjenica da su neki vlasnici i urednici listova imali više izdanja, i to ne samo s različitih nego i s istih osnova. Tako je nakladnik, vlasnik i odgovorni urednik mnogo moćnije Hrvatske rieči (izlazila dvaput tjedno) Vladimir Kulić, bio sve to istodobno i u kratkotrajnom pravaškom glasilu Prava pučka sloboda (1908.-1909.).

Koga bude zanimalo bilo koje šibensko novinsko izdanje zna gdje će ga naći, pa se čini zanimljivijim podsjetiti na to što se i kako pisalo.

Stoljetne vijesti

Ulomak iz prvog broja Hrvatske rieči, tekst Vladimira Kulića Šibenik - ratna luka

“…Svakome je gotovo poznato, kako je Šibenik u posljednja doba počeo liepo napredovati u industrijskim nekim poduzećima, pri kojima se okorišćuju i zaslužuju svakidanji kruh mnogi naši ljudi. Njeka su od tih poduzeća u tudjim rukama, i to je opet krivnjom vlade, koja nije znala ili nije htjela podpomoći domaće poduzetnike, no i kod tih tudjinaca nalazi zarade liep broj našega svieta. Ta su poduzeća, pravo govoreći, još u povojima, tek su počela razvijati svoju djelatnost, tek se počela osjećat njihova korist nakon toliko dugo vremena, što u Šibeniku ne bijaše skoro ni najmanjeg znaka obrtnog života…”

Ulomak iz teksta Putešestvija cara Vilima:

“… Njegov posjet u Tangeru trajao je samo uru i pô. Bijaše prosvjeda. Uznemirio i uzkomešao se cieli diplomatski sviet, dok ga nije Delcassé svojim govorom umirio. Neki misle da je djelovanje njemačke više napereno proti Engleskoj nego proti Francuskoj. Kažu da Vilim hoće k sebi da privuče Francusku, da bi bio dapače spreman, da joj povrati Lotringiju, da se jedan put za uviek pomiri sa francuskim narodom, pa da složno stegnu uzde pohlepnim Englezima. U tome smislu pisao je gospodin Molenar, tajnik francusko-germanske lige, znamenit članak u “Courrier Europeen”…”

Domaće viesti

Rubriku kratkih Domaćih viesti ponekad bi bilo moguće prepisati u cijelosti. Za Uskrs 1905. (22. travnja) u njima nalazimo:

Obhod. Sinoć je po krasnu vremenu obavljen obhod velikog petka u podpunom redu. Udarale su obje mjestne glazbe, a bratimi svih bratovština skladno pjevali: “Pomiluj mene, bože”.

Ministar financija bio je u Šibeniku na 17. o. mj. parabrodom “Zara”. Došao čovjek, da vidi u što će uložiti milijune, koje smo izgubili prošastih godina uslied klauzole itd. Taj gospodin ministar niti se komu javio, niti je što pogledao, nego je poslie male šetnje prosliedio svoj put. Ta dosta je nami, da ministri za liepih premaljetnih vremena dodju prošetat se Dalmacijom…

Na okružnom sudištu čujemo da jedan sudbeni savjetnik, nekakav gubižulj (Persvealli), posvećuje veliku brigu brisanju hrvatskih bilježaka (marginalija) na sudbenim registrima, zamjenjujući ih talijanskima. Ne znamo je li to baš istina, jer obzirom na velike poslove i na radinst i mar dotičnika čini nam se nemoguće, da mu dostaje vremena i za takove zanoveti. Propitat ćemo se.

Iz Vodica nam pišu: Rieč je, da u seoskim blagajnama naše pokrajine vode kolo župnik i učitelj, jer su obično prijatelji puka. Kod nas nije tako. Naš župnik Šurija i učitelj Cipiko bili su u skupštini od 300 članova jednoglasno iz blagajne izključeni.

Iz Tiesna nam pišu, da su jezerski ribari ovih dana ulovili dva morska psa. Jednoga je kod Tetevišnjavice ulovila družina Ante Milina, a drugoga kd Blitvenice družina Stjepana Klarina. Prvi je bio dug 2.60 m. a težio je 140 kg., drugi od 2 m. težio je 98 kg.

Naš okružni sud je iznimka na svietu. Uslied dopusta dvaju savjetnika, neprestanog bolovanja trećega i napokon uslied toga, što je četvrti savjetnik dodieljen kotarskom sudu, a peti odredjen za vizitacije sudova, te jedan tajnik odsutan jer je zastupnik, naš se tribunal sastoji od samoga gospod. predsjednika. – Uza sve njegovo znanje, uz njegov samopriegor i kinjenje njegovo i osoblja dodieljena kotarskom sudu, svak će priznati, da se ovako ne može dalje. – Neka se dakle providi.

Istog dana u vanjskopolitičkoj rubrici Naše Brzojavke:

Petrograd, 22. Sa ratišta ništa nova. Ruske vojne operacije na kopnu i na moru drže se u strogoj tajnosti.

Rim, 22. Nemiri na željeznicama prestali. Ministar predsjednik Fortis popustio zahtjevima.

Brodarstvo se svelo na zloporabe

U Hrvatskoj Misli iz studenog 1913. u tekstu Uzroci izseljavanja pretiskan je govor zastupnika Ante Dulibića o brizi zbog iseljavanja te nekima od uzroka iseljavanja iz Dalmacije:

“…Tekom ove rasprave težkim zloporabama parabrodarskog družtva Canadian Pacific i drugih njemačkih družtava na štetu naših izseljenika i domaćeg gospodarstva, tražimo krivce samo tamo kod pojedinih ministarstava, a zaboravljamo pri tome, da je svemu tomu jednako kriv stoljetni, nesmiljeni sustav vladanja; odalečenjem i kaznom pojedinca, neće se ukloniti zlo, a nama mora da u prvom redu bude do toga stalo, da zlo uklonimo i vazda zapriečimo. Desetke i desetke godina zastupnici iz Dalmacije i iz drugih krajeva, gdje je izseljavanje žestoka nužda, dižu tužbe i prosvjede, traže od vlade proviđenja na korist i zaštitu izseljenika, ali je sve to bilo utaman; pa evo do čega se došlo, da su polja i sela opustjela, i da se gospodin ministar rata pobojao, da ne ostane bez vojnika! Faktično je samo ovo zadnje dalo povoda, da se uzme svestrano u pretres izseljeničko pitanje, a ne ugrožena egzistencija izseljenika niti propast poljoprivrednog gospodarstva…”, a kao jedan od glavnih razloga autor teksta navodi propast brodogradnje i trgovačke mornarice koje vlada ne podupire pa se u raspravi bavi pitanjem “parabrodarskim pitanjima i sa zloporabom” umjesto poboljšanja života u krajevima uz more.

1915.: traženje kamena

Čime su se narodni zastupnici bavili u odsutnim trenutcima moguće je pročitati u tekstu Hrvatska u svjetskom položaju u kojem autor u Hrvatskoj Misli citira govor saborskog zastupnika Stjepana Zagorca u lipnju 1915:

“…U čitavoj ovoj monarhiji jedna je prijestolnica, hrvatski glavni grad Zagreb, na koju nije nikad stavljena pobjedonosna noga krvavog neprijatelja! Nikada! Deviza grada Zagreba, koja je bila uklesana na kamenu, koji je bio uzidan ovdje u Griču, u starom zidu – bilo bi potrebno, da se arheolozi pobrinu, da se nađe taj kamen, jer kad je popravljeno južno šetalište izvađen je – deviza grada Zagreba glasila je: Libertate surexi!”