Odgovor na tekst Nataše Govedić, Gradski ured za makijavelizam, objavljen na ovoj stranici u prošlom broju
Poštovano uredništvo, u vašem dvotjedniku Zarez od 14.2.2013. objavljen je tekst pod naslovom Gradski ured za makijavelizam Nataše Govedić. Kako je u istom tekstu moje ime spomenuto u nekoliko navrata, molim vas da u prvoj sljedećoj prilici objavite moj odgovor Nataši Govedić, zagovornici Ciceronove Dobre vlade u kulturi.
Ne, nisam Bandićev kadar: u sustavu zagrebačke kulture radila sam preko tri desetljeća. Svjedočila sam mnogim organizacijskim promjenama, radila različite stručne i organizacijske poslove, a prema zakonu, zahtjevu radnog mjesta i po savjesti. U njemu sam, primjerice, radila i dok je Pročelnik ureda za kulturu bio sadašnji pomoćnik ministrice kulture, a aktualna ministrica kulture i negdašnja glavna urednica Zareza, članica Gradskog poglavarstva, zadužena za područje kulture: nitko me ni tada nije zvao nečijim kadrom. Ne spadam ni u Troliste, ni u TNT grupe, ni u Regulatore ni u Kalkulatore. Dokazivanje u nekom području umjetničkoga stvaralaštva nije bio uvjet za moje radno mjesto, jer ono podliježe klasifikaciji uprave. Također je pompozno, umišljeno i površno imenovati me egzekutorom, kada moje radno mjesto nema izvršnih ovlasti niti prava odlučivanja, premda sam u svojstvu savjetnice za kazališnu djelatnost uvijek lobirala za boljitak kazališne djelatnosti, posebice njezine nezavisne scene, koja po uvjetima svoga rada nije usporediva s profesionalnim institucijama, ali po rezultatima itekako jest. Da bih to danas mogla sa sigurnošću (a ne tek iz jeftinog pomodarstva) tvrditi, pratila sam godinama, gotovo svakodnevno, nastajanje i život kazališnih i plesnih predstava. Eto, o meni puno grešaka radi nešto akcije i jeftinoga dekora od strane – ako nam se već šaliti epitetima – jednog na pozornicu nadošlog terminatora ekscelentnosti, kobnog anđela Odličnosti, koji svojoj publici nudi katarze.
Da, u suzvučju sam s Natašom Govedić u sljedećem: Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport trenutno je podalje od toga da bude promotor i uzor stručno osmišljene i objektivno impostirane kulturne politike europskih standarda. Ali nije tako samo u Zagrebu, nego i na nacionalnoj razini i u mnogim drugim lokalnim zajednicama. Uočljivo je da je ponegdje, počesto na djelu pauperizacija i provincijalizacija vođenja kulturnih poslova, svedenih s jedne strane na odlučivanje vezira kulture po stranačkom ključu, uglavnom nevičnog rukovođenju u kulturi, i s druge strane na računovodstvenu rutinu. I nedavni rezultati istraživanja inozemnih konzultantskih tvrtki KPMG i BDO i Ekonomskog instituta, prezentirani u siječnju 2013., pokazali su da u hrvatskoj upravi toliko ne nedostaje znanja koliko u njoj bolno nedostaje kvalitetnog i kompetentnog kadra za upravljanje i rukovođenje. Rukovođenje u kulturnoj upravi o institucionalnim potporama, koje usmjeravaju estetsku kreativnost i uvjete kulturne proizvodnje, profesionalni je posao za koji se u zemljama EU ozbiljno školuje i kasnije u radu odgovara. U kulturnoj politici po stranačkom ključu sve je manje šansi da sve malobrojniji stručnjaci iz uprave u suradnji s kulturnim radnicima uporabom objektivnih i međunarodno usporedivih parametara i kriterija te suglasno javnoj koristi, unapređuju uvjete kulturnih djelatnosti zemlje. Kulturna politika i rukovođenje kao struka, a ne kao moć nad ljudima u kulturi, kritika je ugrađena u nadmoćniji sustav, koji joj se opire. I bit će da sudbonosniji akteri od mene mogu pokrenuti javnu raspravu o tome zašto je u Hrvatskoj uništena kulturna politika kao struka, zašto je napuštena jedna već impostirana i europskim utjecajima inficirana hrvatska kulturna politika pa čak i u onom svom najboljem stupnju znanja, kao što su bili Politika kazališta ZKH iz 1991., Katunarićev Nacionalni izvještaj o kulturnoj politici RH iz 1998. i Zuppina Bilježnica iz 2001.? Zaključci bi nam koristili, a za pokretanje rasprave zacijelo je, ipak, najpozvanije Ministarstvo kulture.