Kockanje – zabava, ovisnost, zločin

“Ovaj je simpozij namijenjen psihijatrima, psiholozima, pedagozima, sociolozima, socijalnim radnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, djelatnicima policije i pravosuđa, Crkve, nevladinim organizacijama, predstavnicima državne uprave i lokalne samouprave, koji se susreću s problemom kockanja i njegovih posljedica.

S obzirom na to da u našoj sredini nema epidemioloških podataka niti recentnih stručnih studija o patološkom kockanju, bitno je pokrenuti znanstvenu zajednicu na početna istraživanja. Slično kao bolesti ovisnosti, i patološko kockanje mora se liječiti, ali i sprječavati njegovo pojavljivanje širokom akcijom cijele zajednice” – citat je iz  uvodnog teksta Elvire Koić u zborniku sažetaka Kockanje, kojim objašnjava razloge i interesne grupe kojima bi razgovor o kockanju kao ovisnosti trebao poslužiti.

Skrivena ovisnost

Medicinski stručnjaci sve češće se susreću s pogubnim rezultatima patološkog kockanja, ovisnosti koja prave tragedije ostavlja u obiteljima, društvu, pa i sudskim dvoranama. I kockanje je dokaz o tome kako se ovisnosti kao tema sporo probijaju u hrvatsku javnost, a jednako je i s hrvatskim zakonodavstvom. Svjedoci smo kako se u predizborno vrijeme uvijek ulovi više droge i (sitnijih) dilera nego u ostala vremena, “padne” i pokoji šleper švercanih cigareta, alkoholičari plate poneku prometnu kaznu više i... prođu izbori. Kad bi anketirali građane o tome vjeruju li da će nova vlast napraviti korak više od prethodne u borbi s ovisnostima mislim kako bi sve završilo na dokazivanju da turistička zemlja sebi ne smije dopustiti velike restrikcije prema nekim alkoholnim pićima. Ponajprije vinu. Može li vinogradarska zemlja dopustiti izumiranje vinograda, ne raspravlja nitko.

Mimo svih tih rasprava već godinama provlači se kockanje. Čini se da je ta ovisnost “sveta krava broj 1” na domaćoj listi ovisnosti. Zašto je tako još nema odgovora u istraživanjima, znanstvenim studijama ili barem općim vjerovanjima proizašlim iz javno poznatih primjera i zainteresiranosti javnosti da se odgovori na to pitanje. Štoviše, čini se da je kockanje još u fazi javno poticane društvene korisnosti. Javni mediji čak prenose javno izvlačenje dobitaka, rezultati koji zanimaju kladioničare i ostale kockare mogu se naći u mnogim tiskovinama, a dobitci na kocki nisu predmet poreznih davanja. Zašto?

Tek četiri znanstvene jedinice domaćih autora donedavno su upozoravale na kockanje kao ovisnost i temu s kojom bi se društvo trebalo pozabaviti. Da društvu to nije bilo ni na kraj pameti, pokazuju odredbe zakona u kojem se rudimentarni članci zakona koji reguliraju probleme proizišle iz kockarskih sukoba sa zakonom i ovisnosti, najčešće odnose na kazne raznih kockarskih prekršaja izražene u njemačkim markama. Zanimljivo je i da se kao glavne organizatorice Prvog hrvatskog interdisciplinarnog simpozija s međunarodnim sudjelovanjem i nakladnice zbornika sažetaka Kockanje (urednici Elvira Koić i Veljko Đorđević), održanog 23. studenog u Društvenom domu Opće bolnice u Virovitici, pojavljuju članice Lions kluba Vereucha. Ipak, odrađena je prilika da se u Hrvatskoj javno, stručno i znanstveno progovori o još jednom obliku društveno opasne ovisnosti u kojoj sudjeluje velik broj građana, a dio njih završava u stvarnoj bolesti.

Užitak mazohizma

Profesor Vladimir Gruden opisao je proces koji kockara vodi u ovisnost: “Dobitak bez rada stvara mistični osjećaj moći, povezanost s transcedencijom, ili analitički rečeno kockanje je regresija s doživljajem oceanske svemoći koje dojenče ima u simbiozi s majkom. Uzmimo da je to funkcija dopamina. No, kockanje je češće gubitak. Gubitak je frustracija i za očekivati je izbjegavati ga. No, tijekom života, doživljavajući frustracije koje su predvorje stresu, adaptacijski su nas mehanizmi usmjerili na još jedan oblik zadovoljstvu – mazohizmu”.

Više je sustava koji istodobno izvlače novac iz naroda. Mašući lakom zaradom kao ciljem, Slavko Sakoman nabraja one koji posežu za svim (a ne samo rezervama) što je moguće izvući, pa makar i udaranjem na patološku stranu ličnosti: “1. Hrvatska lutrija, podržavana od države, koja ima novca da snažnim, marketinškim TV porukama uspješno uvjerava građane kako je isplativo ‘igrati’ (dobro je što dijelom tako zarađenog novca država ipak financira neke korisne aktivnosti pa tako i programe prevencije ovisnosti o drogama). 2. Legalne kockarnice (Hrvatska ih ima nekoliko puta više od recimo Nizozemske), 3. Sportske kladionice (ima ih na stotine, kontrola ulaza i igranja za malodobne vrlo slaba), 4. Brojne igraonice s automatima za igre na sreću (jedno vrijeme automati su bili u gotovo u svakoj gostionici i nije bilo nikakve kontrole kojom bi se malodobnim osobama onemogućio ulaz i igra). 5. Igre na sreću koje pokreću mediji (od tiskanih do televizije) te prigodne igre na sreću trgovačkih lanaca. 6. Ilegalne igraonice (od kartanja do ruleta) koje organiziraju skupine kriminalaca, njihovih vlasnika”.

Za razliku od zemalja EU-a koje “vode socijalno osjetljivu politiku (poput Danske, Finske, Norveške, Nizozemske) ulažu značajne napore da bi reducirale broj kockarnica (jer je gotovo nemoguće bilo kontrolirati pranje novca i kriminal koji se vezao uz njihov posao), u Hrvatskoj se i dalje množe (ekonomski i kroz rat gotovo uništeni Vinkovci imaju nekoliko igraonica toga tipa). Kockarnice su često ‘prirodni okoliš’ mnogih kriminalaca (kamatara, utjerivača dugova), ali nerijetko, kriminalci su (su)vlasnici takvih lokala. Laka dostupnost i raznolikost načina igranja na sreću kojima su djeca i mladi izloženi utječe na povećanje broja onih koji će stjecati naviku takvog oblika zabave”.

Komu se obratiti?

Je li došlo vrijeme da se bešćutnost i društveno pogodovana politika stvaranja okoliša za put u ovisnost izmjene? Elvira Koić, organizatorica skupa u Virovitici, računa i sa senzibiliziranjem javnosti i poticanjem stručnjaka i znanstvenika na proučavanje fenomena kockanja, jer: “S obzirom na rasprostranjenu mogućnost da ljudi koji igraju bilo koje hazardne igre razviju poremećaj – a to je najmanje od dva do tri posto ukupnih igrača – mi se moramo na to pripremiti, znati što je tko u svijetu na tom polju napravio, biti teoretski obrazovani i spremni da se ta situacija uvelike već događa i nama i da smo kao struka na to spremni odgovoriti”.

Moglo se primijetiti da su se podaci kojima su baratali predstavnici Hrvatske lutrije i podaci kojima su raspolagali ostali stručnjaci u dvorani (psihijatri, medicinske sestre, sutkinje itd.) podosta razlikovali... Kako to tumačite?

– Postoje znanstveni kriteriji kojima se dijagnoza utvrđuje. Broj patoloških kockara može se proširiti s onima koji imaju problematični stupanj kockanja, a to znači da netko od pet mogućih kriterija pokazuje najmanje tri. Čim nešto kao kockanje počne utjecati na naš način života toliko da mijenja naše uobičajene navike i postaje prioritet zadovoljenja te potrebe, možemo govoriti o patologiji. A to za sobom povlači gubitke: obitelji, radnog mjesta, imovine...

Kad se to pojavilo kod nas?

– Prve pacijente ili prve signale počela sam u ordinaciji dobivati prije tri, četiri godine. Pokazalo se da sve sredine, male i velike, već boluju od te ovisnosti i da je krajnji trenutak da se s time suočimo. Iako, riječ je o problemu koji će nas tek zateći svojim pravim razmjerima.

Rasprostranjenost onog s čime se u globalizaciji susrećemo još nam je kao društvu nedovoljno poznato, a već je vrijeme da se s posljedicama tih utjecaja borimo na zdravstvenoj razini. Ovih sam dana često odgovarala na pitanja potrebe ovakvog simpozija, i to upravo u našoj struci. Mislim da je to jasno. Nakon svih stradanja koja patološko kockanje ostavlja kod kockara i njihove uže sredine, slučajevi se – praksa pokazuje – završavaju u sudnicama i psihološkim ambulantama. Dakle, to je samo susret s problemom koji već itekako postoji i vrijeme je da na njega odgovorimo. Problem se uvukao i u škole i zahvaća sve dobne strukture, a to znači da i svi trebaju biti uključeni na njegovu rješavanju.

Koliko je moguće napraviti na poboljšanju i saniranju problema?

– Teško je to reći. Ponekad možda vrlo malo. Koliko vrijedi upozorenje na kutiji cigareta da je pušenje štetno za zdravlje?! Ima slučajeva u kojima vrijedi. Slično je i s kockanjem. Možda samo upozorenje nekom pomogne. Ali, treba napraviti mnogo više od upozorenja.

Postoji li bilo kakva nacionalna strategija u vezi s tim problemom?

– Zasad ne, ali možda i ovakav skup može biti dobar početak. Svi koji se bave igrama na sreću dužni su poticati programe koji potiču odgovorno igranje. A to znači i upozoriti igrače u što se upuštaju. Vrijeme je da se u to uključe i svi drugi. Zbroj pojedinaca koji nisu stvorili umreženu reakciju na patologiju može biti poprilično beskoristan. Praksa je pokazala da kod nas nije moguće efikasno odgovoriti na činjenicu gdje uputiti nekoga koji se obrati za pomoć s problemom patološkog kockanja. Bilo je slučajeva da se takvi pojedinci sklone u komune u kojima se liječe ovisnici o drogama. Međutim, važno je znati da u samom početku kockanje nije ovisnost, nego poremećaj kontrole impulsa. Dakle, nešto sasvim drugo. Komuna može biti mjesto za skrivanje, ali ne i liječenje. Samo liječenje omogućava sposobnost susreta sa svijetom i opstanak u tom svijetu. Postoje zemlje koje imaju u tome mnogo više iskustva od nas i mi moramo to upoznati. 

Skup u Virovitici suočio nas je i s činjenicom da se ovisnost o kockanju u Hrvatskoj u grupnoj terapiji liječi samo u Bolnici sestara milosrdnica (Vinogradskoj) u Zagrebu. Doktori Torre i Zoričić rade s grupom od 15 ovisnika. Za veći angažman i nove grupe nema kapaciteta i obučenih stručnjaka.

Forenzički aspekti kockanja

Tija Žarković Palijan, Dražen Kovačević i Marina Kovač iz Neuropsihijatrijake bolnice Dr. Ivan Balent u Popovači izvijestili su o različitim aspektima ovisnosti i mogućnosti popravljanja stanja iz iskustva rada s kockarskom populacijom.

“Dijagnostički kriteriji prema DSM-IV za patološko kockanje, definirano kao trajno i povratno neprilagođeno, koje se iskazuje kao pet (ili više) od deset navedenih simptoma.

Osim dihotomne podjele na patološko i nepatološko kockanje, po kojoj se na kockanje gleda kao na bolest, odnosno ovisnost, postoji i tzv. dimenzionalni pristup. Po njemu se kockanje smješta na kontinuum koji ide od nekockanja preko društvenog kockanja (simbolične sume novca) do patološkog odnosno kompulzivnog kockanja.

Brojna su empirijska istraživanja o vezi između patološkog kockanja i drugih psihijatrijskih poremećaja. Patološki kockari imaju najčešće komorbiditetne poremećaje ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, poremećaje raspoloženja (afektivne poremećaje), poremećaje kontrole nagona (npr. kompulzivno kupovanje, kompulzivno seksualno ponašanje),  poremećaje osobnosti graničnog tipa.

Izrazito je visoka stopa antisocijalnog poremećaja osobnosti. Ipak, kod većine se antisocijalna obilježja javljaju kao posljedica kockarskog ponašanja. Blaszczynski i Steel (1998.) kod patoloških kockara najčešće nalaze impulzivnost, nedostatak inhibicije, ekstremne oscilacije raspoloženja kao odgovor na stimulaciju okoline i zaključuju da patološki kockari pokazuju razine poremećaja osobnosti koji su usporedivi s općom populacijom psihijatrijskih bolesnika. Uz patološke, kockari pokazuju povećan rizik od raznih psihijatrijskih poremećaja, a najčešće antisocijalni poremećaj osobnosti, alkoholizam i ovisnost o duhanu.

Osobe s psihijatrijskim dijagnozama i ovisnici izloženi su većem riziku da postanu patološki kockari. Istraživanja u obrnutom smjeru pokazuju da je kod psihijatrijskih bolesnika rasprostranjenije patološko kockanje nego kod normalne populacije te da ih značajno veći broj dolazi iz obitelji s problemom kockanja. Patološki kockari imaju širok raspon primarnih dijagnoza poput shizoafektivnog poremećaja, paranoidne shizofrenije, velike depresije ili organskih poremećaja osobnosti, te visoku učestalost sekundarne dijagnoze ovisnosti o psihoaktivnim supstancijama. Istraživanja na otkrivenoj kriminalnoj populaciji u Hrvatskoj pokazuju da nenasilni prijestupnici pokazuju izraženija sociopatska obilježja skitnje, kocke, besposličarenja i šverca u odnosu na nasilne, dok je taj trend obrnut u slučaju sklonosti alkoholizmu. Također, pokazuju nisku povezanost kockanja s alkoholizmom i narkomanijom, a vrlo visoku povezanost s besposličarenjem, skitnjom i švercom, što govori u prilog hipotezi o kockanju kao dijelu osebujnog životnog stila usmjerenog na uspostavljanje optimalne razine relativno niže aktivacije.

Knecht (1993.), proučavajući kockanje zatvorenika, zaključuje da su prekomjerni kockari zastupljeniji u narko i imovinskim deliktima, a negativno su opterećeni visokom prevalencijom psihijatrijskih poremećaja u obitelji, većom učestalošću porođajnih komplikacija, poremećajima ponašanja u djetinjstvu i uzimanjem sredstava ovisnosti.

Kod patoloških kockara postoji velik rizik da počine kazneno djelo da bi mogli nastaviti svoje kockanje neovisno o prisutnosti ili odsutnosti antisocijalnog poremećaja osobnosti. Prihvaćanje patološkog kockanja kao bolesti, odnosno psihijatrijskog poremećaja dovelo je do toga da je pravni sustav češće suočen s problemom smanjene odgovornosti kod kaznenih i prekršajnih djela koja su počinili kockari. Istraživanja i literatura o odnosu patološkog kockanja i ocjene ubrojivosti pri počinjenju kaznenih djela je malobrojna. U SAD-u su prevladali stavovi da nije u interesu javnosti poremećaje kontrole ponašanja smatrati dovoljnim za obranu neubrojivošću. Prema tome, i patološko kockanje kao poremećaj kontrole poriva ne smatra se dovoljnim za nepostojanje kaznene odgovornosti. Na osnovi pregleda literature koja se bavi odnosom između kaznenih djela i patološkog kockanja Blaszczynski i Silove (1996.) zaključuju da dijagnoza patološkog kockanja ne umanjuje zakonsku odgovornost, ali je čimbenik koji treba biti uzet u obzir kod odmjeravanja kazne.”

Licemjerje i prepuštenost

Zoran Zoričić, specijalist psihijatar iz KB-a Sestre milosrdnice u Zagrebu, u Virovitici je govorio o uspostavi i razvoju mreže potpore u tretmanu kockanjem uzrokovanih poremećaja i problema. U Hrvatskoj djeluje 13 trgovačkih društava (podaci iz 2005.) s koncesijom za priređivanje klađenja, a broj uplatnih mjesta kreće se od 2000 do 2300. Istim tempom raste i težina društvenih problema koji kockanje prate.

Neki od Zoročićevih zaključaka: “Baš kao i na alkohol, društvo blagonaklono gleda na pijenje alkohola i kockanje, ali moralno osuđuje alkoholičara i kockara, što je u najmanju ruku licemjerno i kontraproduktivno.

Unatoč ekspanziji težine problema povezanih s kockanjem, hrvatsko društvo i zdravstvo ne uspijevaju do sada ponuditi ni uspostaviti iole smišljeniji model tretmana problema. Učinkovit model tretmana treba obuhvatiti mjere primarne prevencije, kroz  kontinuiranu i stručnu edukaciju društva o  načinima tzv. odgovornog kockanja, te što ranijeg prepoznavanja i intervencija kod problemskog kockanja, posebice mladih, mjere sekundarne prevencije kroz psihofarmakoterapijsko liječenje ovisnika i problemskih kockara kroz institucionalne i vaninstitucionalne programe, te  mjere tercijarne prevencije kroz rehabilitacijske programe, najbolje kroz grupe samopomoći i uzajamne pomoći...

Premda vaninstitucionalni programi liječenja mogu dijelom preuzeti tretman, glavnina programa treba biti sadržana u razvoju županijskih kapaciteta za tretman problemskih kockara (programi parcijalne hospitalizacije-dnevne bolnice, grupna psihoterapija, obiteljska individualna ili grupna terapija, individualna psihoterapija…). Usporedo s inicijalnim liječenjem, problemski kockari moraju biti uključeni u grupe samopomoći i uzajamne pomoći  (Klubovi ovisnika o kocki ili GA), koje su dugoročno gledano glavna poluga liječenja i rehabilitacije.”

Zločin zbog kockarskih dugova

Želimir Hvatić, predsjednik Općinskog suda u Đurđevcu, govorio je o poznatom zločinu zbog kockarskih dugova u poslovnici Fine u listopadu prošle godine. Dijelovi njegova teksta:

“’Išao sam po dva puta dnevno… znao sam po par dana da ne idem… vuklo me je, nisam mogao odoljeti… nitko nije znao da sam u problemu… zaduživao sam se, dizao kredite… klađenje me promijenilo… kladio sam se na sve… sada sam izgubio sve… klađenje me upropastilo’”, rekao je u svojoj obrani Dražen Dorčec na suđenju pred Županijskim sudom u Koprivnici, nakon što je 14. listopada 2006. radi pribavljanja novca za podmirenje kockarskih dugova, ušao u poslovnicu Fine u Đurđevcu, držeći u ruci pištolj s metkom u cijevi i više metaka u spremniku, a glavu maskiravši crnom vunenom kapom s prorezima za oči. Ugledavši zaštitara Miroslava Benšić, odmah je u njega ispalio jedan hitac, a zatim u građanina Ivana Matiševa koji se slučajno tu zatekao, pa je zatim ušao u prostoriju noćno-dnevnog trezora iz koje je uzeo 321.700 kuna, koje je stavio u pripremljenu bijelu plastičnu vrećicu. U povratku prema izlasku, ispalio je još po jedan hitac u potiljak zaštitara i građanina, iako su oni beživotno ležali na podu prostorije.

Samo godinu dana prije počinjenja zločina Dorčec je bio sasvim običan čovjek, zdrav, snažan, mlad, oženjen, zaposlen u solidnom poduzeću sa solidnom plaćom i riješenim stambenim pitanjem. Nije bio sklon uživanju alkohola ili opijata, nije pušio, pa čak nije ni pio kavu. Nije bio kazneno niti prekršajno kažnjavan. A onda se počeo kladiti u “sportskim” kladionicama u Đurđevcu, dobici su ga radovali i motivirali na ponovno klađenje, a gubici tjerali u “lov na dugove”. Kladio se svakodnevno, nekad i dva puta dnevno, osim kad ne bi namakao novac. Gubici su bili sve češći i sve veći. Zaduživao se kod prijatelja i rodbine  tajeći svoju sad već zlu ovisnost, dizao kredite i tada odlučio problem riješiti pljačkom poslovnice Fine u Đurđevcu.

...Imajući u vidu težinu počinjenih kaznenih djela i stupanj kaznene odgovornosti Županijski sud u Koprivnici proglasio ga je krivim za dva ubojstva iz koristoljublja iz čl. 91. toč. 4. Kaznenog zakona i kazneno djelo nedopuštenog posjedovanja oružja iz čl. 335. st 2. Kaznenog zakona, te mu je izrekao jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 (četrdeset godina), a navedenu presudu potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske. 

  U povodu tužbe njegove supruge Ljubice, Općinski sud u Đurđevcu razveo je njihov brak. Dražen Dorčec se sada nalazi u zatvoru u Lepoglavi na izdržavanju izrečene mu kazne zatvora, bez ičega i napušten od svih, a samo povremeno ga posjećuju roditelji...”