Kod Šuteja ništa novo

Čini se kako je (još) šef-dirigent Zagrebačke filharmonije ozbiljno shvatio početkom ove sezone izrečenu izjavu Milana Bandića da “dirigenta Šuteja nitko neće otjerati iz Zagreba”. Što se u međuvremenu događalo, dobro je poznato – ignorirano je otkazivanje povjerenja orkestra šefu-dirigentu, bivši ravnatelj Berislav Šipuš kažnjen je za svoje talasanje neproduljivanjem mandata, instaliran je novi ravnatelj Miljenko Puljić, a Vjekoslav Šutej vratio se na svoje mjesto kao da se ništa nije ni dogodilo, pa čak ni ničim opravdano otkazivanje njegova sudjelovanja na turneji po Japanu tek dva tjedna prije njezina početka. Doduše, protiv sile zakona se ipak ne može, pa će Šutej ipak najesen biti podložan reizboru, s obzirom na to da mu u listopadu istječe mandat. No, čini se kao da i on i Puljić i gradske vlasti računaju s tim da će on i sljedeće četiri godine biti šef-dirigent. Pokazuje to i 25. svibnja održana tiskovna konferencija, na kojoj je predstavljen program sljedeće koncertne sezone, skrojen upravo po Šutejevoj mjeri. A to konkretno znači da će najviše koncerata dirigirati upravo on, a repertoar se temelji gotovo isključivo na romantičarskoj literaturi. Djela iz prve polovine 20. stoljeća dozirat će se na kapaljku, a novijih od toga uopće neće biti. Prekinuta je i relativno nova, ali hvalevrijedna tradicija naručivanja novih djela hrvatskih skladatelja.

Čudnovat repertoarni rukopis

Dan nakon spomenute tiskovne konferencije (na kojoj se, usput budi rečeno, novinarima isprva pokušalo uskratiti pravo na postavljanje pitanja!) Vjekoslav Šutej održao je još jedan koncert sa svojim orkestrom. Već i prije samog početka bio je razvidan čudnovat repertoarni rukopis ovog dirigenta. Jer, ako se uz Rossinijevo djelo Stabat Mater već i mora još nešto staviti na program (a ne mora), onda ne bi bilo zgorega da to nešto s navedenim djelom ima barem nekakve veze. Uvertira Rossinijevu Seviljskom brijaču jest, doduše, iz pera istog autora, ali sa Stabat Mater, osim te činjenice, ne dijeli gotovo nikakvu drugu zajedničku točku. Koncert za violinu i orkestar Sergeja Prokofjeva, pak, nema ama baš nikakve veze s Rossinijem, te je posve očito da ga se ubacilo u pet do dvanaest, jer je, eto, orkestar taman dva tjedna prije to djelo već uvježbao s Aleksandrom Kalajdžićem.

Prepoznatljiv dirigentski stil Vjekoslava Šuteja došao je do izražaja već i u početnoj uvertiri Seviljskom brijaču. Šutej tu jest na svom, opernom terenu. No, njegova težnja bombastičnom efektu, nauštrb preglednog oblikovanja forme, i ovdje je uzela svoj danak. Jer, najvažnije je bilo bučiti ondje gdje bučiti i treba, ali je u tome ipak nedostajalo mjere, posebice što se odjesci predviđeni da budu piano ili pianissimo gotovo nikad nisu spuštali ispod mezzoforte. Zagrebačka filharmonija, doduše, ima bitno bolje glazbenike nego orkestar Opere HNK, ali je zato večer kasnije u HNK-u isto djelo bilo izvedeno bitno muzikalnije, zahvaljujući ponajprije dirigentu Josipu Šegi, koji je ondje vodstvo Seviljca preuzeo od nesretno izabranoga gostujućeg Daniela Pacitija.

Solisti za pamćenje

Upravo navedene boljke Šutejevog dirigentskog pristupa najviše su se prelomile na Prokofjevljevom Violinskom koncertu. Naime, Prokofjev nije Rossini, a Violinski koncert nije opera, pa stoga ovdje nikako ne može funkcionirati praćenje solista kao da je riječ o opernoj ariji. K tome, svirače Zagrebačke filharmonije se, čini se, nikako ne može utišati (premda bi se dalo raspravljati je li to Šutej uopće i pokušavao), pa je tako orkestar često zvukom prekrivao solista čak i u lirskijim odsjecima. Srećom, barem je solist bio dobar. Ili, bolje rečeno, odlična. Marko Graziani iznimno je mlad (osamnaestogodišnji), ali već posve zreo umjetnik, koji je svojom superiornom muzikalnošću izmamio ovacije i mnogobrojne izlaske na ponovni poklon u količini koju rijetko u dvorani Lisinski dobiju i najveće svjetske zvijezde. Treba se samo nadati da će se njegov talent i dalje razvijati u pravom smjeru – činjenica da trenutačno studira u klasi Leonida Sorokova, kao i razvikani, ali bitno slabiji Ivo Dropulić, ostavlja, na žalost, određene dvojbe u tom smislu.

Stabat Mater Gioacchina Rossinija, izveden u drugom dijelu koncerta, bio je relativno uspješnije izveden, jer je ipak riječ o svojevrsnoj duhovnoj operi, a opera ipak jest Šutejeva domena. Doduše, i ovdje je bilo previše buke, a premalo piana, ali je sve ipak proteklo manje-više korektno, uz iznimku doprinosa sirovog tenora Aleksa Vavilova. Bas Ivica Šarić bio je, kao i uvijek, vrlo pouzdan sudionik izvedbe, jednako kao i združene snage Zbora Hrvatske radiotelevizije i Zbora Ivana Gorana Kovačića. Ipak, najviše su zablistale sopranistica Valentina Fijačko i, posebice, mezzosopranistica Martina Gojčeta-Silić, pa je i njihov dvopjev Quis est homo bio umjetnički doživljaj kakva se rijetko čuje u Zagrebu, posebice na koncertima Zagrebačke filharmonije i Vjekoslava Šuteja.