Kodiranje iluzionizma

Kultura je kôd i omogućuje autoru sažimanje iskaza. Ona je prepoznavanje po istosti, uvid i prihvaćanje, ona je kontekst koji omogućuje brzo razumijevanje jer govori iz stoljeća koja su i krugovi nasljedovanja i permanentna provjera. Taj kôd kao osobnu erudiciju on udjeljuje dvojniku, autoru romana kojeg u djelu U planinama Nizozemske prikazuje kao Španjolca željna samoće, odraslo dijete – jer samo dijete može ponuditi neke sadržaje i ne biti kritizirano, ali ni hvaljeno za njih – koje treba samoću stvaranja da bi se odmorilo od ljudi s kojima živi i od onih o kojima piše. Da bi ušao u trag stvarnosti.

Nooteboomova sposobnost da nas postmodernistički prošeta svim stoljećima zapadne civilizacije računa sa zgusnutim iskazom u kojem i slike i misli bivaju produkt istog usložnjavanja, gradnja različitih razina i rasprava o njima (“Ako je Lucijina kosa bila svijetložuta poput zlatnih zrna, onda je od srednjeg vijeka njegova kosa imala boju gavranovog pera, toliko crnu da oko u njoj razabire ljubičast odsjaj.”). Roman U planinama Nizozemske svojevrsni je unutrašnji monolog autora Alfonsa Tiburóna De Mendoze (Španjolca, nizozemskog studenta u šezdesetim godinama) koji u vrijeme ljetnih praznika živi i piše u praznoj školskoj zgradi na jugu Europe, u Zaragozi, o Kaiju i Luciji, junacima priče koji mu pomažu da nevjerojatne priče ispriča čitateljima na način kojim ponajprije želi sebe uvjeriti u smisao vlastita posla. Široko kontekstualizirajući svakodnevnicu on se referira na kolege pisce, novine (španjolske i nizozemske), potrebu pisanja, jezik, iluzionizam, Platonove ideje, savršenstvo, život, kazalište, putovanje, san, mit i bajku, utopiju i licemjerje koje je slijedi... Sve to potrebno je da bi ostarjelo dijete, koje još duhovno sjedi u praznom razredu svoje unutrašnjosti, koje još prebire mladost svoje nesigurnosti u vrijeme velikog ljetnog odmora, samom sebi dopustilo i samo sebe ohrabrilo u osmišljavanju sadržaja. Uvijek okrenuti u budućnost, nada smo utemeljena u prošlosti koja se u vremenu urušava; neshvaćeno vrijeme za koje su izmišljene posebne književne vrste i podobni nevjerojatni sadržaji. Utemeljeni u svijetu u izumiranju (cirkus), sadržaji bivaju prihvaćeno i provjereno nasljedstvo s kojim se ne ulazi u polemiku sve dok postoje oni kojima je nevjerojatno potrebno da bi sami bili vjerojatni. Transformacija prošlosti prestaje biti moguća jer nove tehnologije ne mijenjaju samo mjesto susreta nego i bit, što biva pogubno za tradicionalne oblike komunikacije: U planinama Nizozemske cirkus i bajka bivaju pometeni u igri vremena, gurnuti u tamne prostore duha. Znači li to i tamni prostor stvarnog života? Možda su Nooteboomovi odgovori neke misli pune simboličkih poruka (“... i kao što to biva s ranama, koliko god one malene bile, jedan dio onog što čini čovjeka u njima nestaje”), sentimentalna ropotarnica kojoj bi rado otvorio prostor stvarnosti (“... jesu li se semiolozi ikada udubili u kodiranje iluzionizma”), pa bilo to i u predjelima hladnih dvoraca Snježne kraljice, koja u pokrajinskom kazalištu izmještena svijeta nije lik s pozornice nego iz lože. Svijet je to u kojem “Ništa nije stvarno, dakle sve je u redu”, svijet u kojem se i autor i junaci odmaraju (“Naposljetku je ipak utonula u san, a sada se čini da i moja knjiga spava.”) od potrebe za bajkovitošću, ali i od nemogućih rješenja koju bajkovitost nudi. Je li put u bajku ili povratak u stvarnost obično pitanje o putovanju: “Ako je cesta stvarnost, što je onda ljudski san u autu na toj cesti?”

Nudeći i intenzivirajući rješenja, autor je sudionik nasilja nad stvarnošću, mitski lik (“Mit daje nemoguć odgovor na pitanja na koja se ne može odgovoriti.”) s kojim se treba vratiti u stvarnost spajajući pogubljene, raznesene, odijeljene dijelove cjeline, pa makar to bila i ironija (“kao što je nudizam nekad bio tabu, sada je zabranjeno biti bijel”, Božja Pastirica “je nosila pastirski šešir koji je ušao u modu u vrijeme Marije Antoinette kod svih žena osim kod pastirica”).

Progonjen djelom koje piše, likovima koje stvara, ali koji su i prije njega i prije napisanog stvoreni, Nooteboom se otputio u podzemlja “nizozemskih planina” u kojima unutrašnji svjetovi preplavljuju jednostavnost pejzaža i jednoličnost stvarnosti koju samo voda može ispirati ukoliko autor ne zauzme praznu školu mladosti.